Neka se izvrši volja tvoja

Biti Božje dijete znači ići rukom u Božjoj ruci, izvršavati njegovu volju a ne našu, zbog njega se odreći naših briga i naših nadanja, ne brinuti se više za svoju vlastitu budućnost. Tako se nalazi sloboda i radost.

Koliko ih malo među pravim vjernicima i čak među onima koji su sami sebe herojski ponudili to posjeduje! Koliki uvijek idu pognuti pod uništavajućim teretom svojih briga i svojih dužnosti. Oni poznaju priču o nebeskim pticama i poljskom ljiljanu, ali ako susretnu čovjeka bez prihoda i stana i osiguranja, koji živi bez brige za budućnost, oni kimaju glavom kao pred nekom čudnovatom stvari. Doista, očekivati od Oca da se brine o našim prihodima, o našem položaju, na način kako bismo mi to željeli, značilo bi teško se prevariti. Povjerenje u Boga ne može ostati čvrsto ako ne uključuje pripravnost da prihvatimo sve iz njegove ruke. On sam zna što nama odgovara. I trebali bismo biti spremni da nam jednog dana oskudica i bijeda budu draži nego osiguran i udoban život, da nam pad i poniženje budu miliji nego čast i prestiž. Tko tako radi može živjeti sadašnjicu rasterećen za svu budućnost.

»Neka se izvrši volja tvoja«. To bi trebalo biti pravilo za kršćanski život, koje bi određivalo dan od jutra do večeri, tok godine, čitav život: jedina zaokupljenost kršćana. Sve ostale brige, Gospodin preuzima na sebe.

Jedna jedina nam ipak ostaje, toliko dugo koliko živimo. Objektivno govoreći, mi nismo konačno osigurani da ćemo uvijek ostati na Gospodinovim putovima. Kako su naši prvi roditelji mogli pasti iz Božje obitelji u polje pobunjenika, tako se i svaki od nas uvijek drži na napetom konopcu između ništavila i punine Božjeg života. I, prije ili kasnije, steći ćemo subjektivno iskustvo o tome.

U djetinjstvu duhovnog života, onda kad smo upravo započeli svoje puštanje božjem vodstvu, znamo da nama upravlja neka vrlo čvrsta i snažna ruka; i u punom se svjetlu pojavljuje ono što moramo učiniti ili napustiti. Ali neće uvijek biti tako. Onaj koji pripada Kristu treba živjeti čitav Kristov život. Poput Njega, on će doći do zrele dobi i jednog se dana zaputiti na put Križa, koji će preko Getsemanija dovesti do Golgote. I sve patnje koje će nas izvana dostići nisu ništa u usporedbi sa tamnom noći duše kada ju božansko svjetlo više ne osvjetljuje i kada se više ne čuje Gospodinov glas. Bog je tu, ali je sakriven i šuti.

Zašto je to tako? To su Božji misteriji koje mi dodirujemo i njih se ne može potpuno shvatiti. Mi jedino možemo započeti o njima razmišljati.

Bog je postao čovjekom zato da nam omogući da ponovno sudjelujemo u njegovu životu. Sudjelovanje koje je bilo na početku i koje je konačan cilj. Ali u međurazmaku mi treba da živimo. Krist je ujedno Bog i čovjek, i tko želi sudjelovati u njegovu životu treba uzeti udio u njegovom božanskom životu i u njegovom ljudskom životu. Ljudska priroda kojom se On ponovno odjenuo dala Mu je mogućnost da pati i da umre. Božanska priroda koju On oduvijek posjeduje daje njegovoj patnji i njegovoj smrti bezgraničnu vrijednost i otkupiteljsku moć. Kristova patnja i smrt nastavljaju se u njegovom mističnom Tijelu i u svakom od njegovih udova. Svaki čovjek mora patiti i umrijeti. Ali ako je on živi Kristov ud, tada njegova patnja i smrt primaju od Vođina božanstva otkupiteljsku moć. To je objektivan razlog zbog čega su svi sveci zazivali patnju. Tu se ne radi o nekoj morbidnoj želji. Ono što nekoj prirodnoj inteligenciji izgleda kao perverzija, u svjetlosti misterija Otkupljenja, otkriva se ipak kao najviši razlog.

Tako povezan s Kristom, kršćanin ostaje nepokolebiv čak i u tamnoj noći u kojoj mu Bog izgleda dalek i u kojoj se osjeća napušten; i možda mu božanska Providnost nalaže tu muku da bi konačno jedan od njegove braće, koji je stvarno rob zablude, bio oslobođen.

Recimo i mi: »Neka se vrši volja tvoja«, čak usred najmračnije noći.

sv. Terezija Benedikta od Križa

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.