Gospićko-senjski biskup, mons. Zdenko Križić, predslavio je u subotu 21. kolovoza svečanu misu zahvalnicu u prigodi 50. obljetnice redovničkih zavjeta s. Ilijane Terezije od Karmelske Gospe (Cvetnić). Uz njega je bilo više od dvadeset suslavitelja, kanonika, svećenika i redovnika, te ministranata i čitača.

Na početku misnoga slavlja, domaći župnik vlč. Zvonko Vuković pozdravio je biranim riječima oca biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i svim prisutnim svećenicima i vjernicima.

Nakon Evanđelja, koje je otpjevao prečasni Matija Pavlaković, s. Ilijana obnovila je svoje zavjete i obećala Gospodinu poslušnost, čistoću i siromaštvo po Prvotnom pravilu i Konstitucijama bosonogih karmelićanki Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.

Misao vodilja prigodne homilije bila je vjernost i ustrajnost u redovničkom životu. Nju je biskup Križić protumačio na temelju najnovijeg dokumenta koji je izdala Kongregacija za Posvećeni život, „Dar vjernosti, radost ustrajnosti“, kao i na netom pročitanom ulomku iz Ivanovog evanđelja.

Propovjednik je rekao da vjernost ovisi od srca i njegove povezanosti s Bogom, kao i o darivanju samoga sebe u nasljedovanju Gospodina koje je predanje života iz ljubavi, a predanje sa sobom nosi odricanje i žrtvu.

U nastavku homilije rekao je da rast u ljudskoj i duhovnoj zrelosti zahtjeva neizostavnu borbu. Borba je uvjet da se dođe do zrelosti, u protivnom se osoba udaljuje od svog redovničkog ideala, a time i od Boga.

Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje svojim lijepim pjevanjem, pod ravnanjem s. Bonite Kovačić, a narod im se pridružio.

Na kraju misnoga slavlja domaći župnik se zahvalio preuzvišenom biskupu Križiću za euharistijsko slavlje i zapaženu homiliju, te svim svećenicima, redovnicima i vjernicima. Zatim se i slavljenica obratila prisutnima zahvalivši dragom Bogu, Majci Božjoj i sv. Josipu na daru redovništva i svetih zavjeta, te je okupljenima uputila tri riječi – tri misli: hvala, Božji smo i Bog je s nama.

Svečano misno slavlje završilo je marijanskom pjesmom „Ljiljane bijeli“, koju je narod zdušno pjevao. Slavlje se nastavilo druženjem kod obiteljskog stola.

S. Ilijana Terezija rođena je u pitomom turopoljskom mjestu Mraclinu, nedaleko od Zagreba, u dobroj katoličkoj obitelji, u kojoj je, zajedno s bratom, primila život vjere i Evanđelja. U Stepinčevom Karmelu u Brezovici položila je svoje prve svete zavjete 1971. godine, a doživotne 1974. godine. U samostanu je vršila razne dužnosti, te je bila odgajateljica mladih i višegodišnja poglavarica. Odlikuje se revnošću, vedrinom i zauzetošću za Krista Gospodina, za Crkvu i za spasenje duša, kao i za dobra duhovna zvanja.

U nastavku donosimo u cijelosti propovijed biskupa Križića.

U evanđeoskom odlomku smo čuli dio Isusova govora u dvorani Posljednje večere. Ivan evanđelist donosi poduži Isusov oproštajni govor učenicima koji sadrži mnoge pouke i upute, savjete i zapovijedi, u kojima je Isus sažeo ono najvažnije za život i djelovanje svojih učenika. U ovom odlomku naglasak je stavljen na poziv učenicima da ostanu u njegovoj ljubavi. Isus im to govori za njihovo dobro, jer to im jamči istinsku životnu radost. Odmah im pojašnjava što je potrebno da bi se ostalo u njegovoj ljubavi. To je: čuvati njegove zapovijedi, a sve je zapovijedi sažeo u jednu: ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Kada Isus to učenicima govori, on jasno vidi da učenici njega vole, bez obzira na sve što će se dogoditi kada on bude uhićen i osuđen. No, Isus zna i to da ljubav može ohladiti, rasplinuti se, nestati. Zato on poziva na ustrajnost do kraja (Mt 10,22; 24,13). Tu je jamstvo spasenja. Čovjek u svojoj ljubavi zna biti nestalan, nevjeran, neustrajan, što može ići i do veće izdaje i zataje.

Ljubav nije nešto što ide samo od sebe, nego je ljubav potrebno njegovati, hraniti. Glavna hrana ljubavi su žrtve za onoga koga se voli. Ljubav nije u riječima, nego u spremnosti dati ili davati vlastiti život, kako nam je Isus pokazao. Bez ljubavi nema ni vjernosti ni ustrajnosti, a to su dvije temeljne riječi koje obilježavaju identitet Isusova učenika. Zadnji dokument koji je izdala Kongregacija za posvećeni život, „Dar vjernosti, radost ustrajnosti“, koji je upućen redovništvu, stavlja cijeli naglasak na ove dvije riječi: vjernost i ustrajnost. Bez ovoga nema autentičnog redovničkog života.

Stoga bih ovu homiliju u prigodi 50. obljetnice redovničkih zavjeta s. Ilijane, posvetio upravo ovim riječima, ustrajnost i vjernost, koje su u središtu pozornosti crkvenog dokumenta upućenog svim osobama posvećenog života, i tako važne za svakoga od nas. Želim odmah napomenuti kako nije isto „ostati u samostanu“ i „ostati vjeran/vjerna“. Ostati u samostanu, u redovništvu, znači ustrajati u opiranju različitim napastima da se promijeni životna odluka i izbor koji se jednom učinio. Ali ostati vjeran znači neprestano tražiti i trajno otkrivati, u svom redovničkom pozivu, nove Božje pozive, nove Božje „idi“, „dođi“, „učini to“, te neprestano praviti nove „izlaske“ ili „egzoduse“ u svom redovničkom životu. Samo tako se raste u spoznaji misterija vlastitog poziva i poslanja.

Stoga nije najvažnije ustrajati u pozivu, nego ustrajati u vjernosti. Ustrajati na svakakav način, može biti puno gore od neustrajati. Nažalost ima i onih koji „ustraju“ samo zato što se Crveno more zatvorilo i ne mogu nazad, a ne zato što ih nosi polet i oduševljenje prema Isusu ili Obećanoj zemlji.

Vjernost se ne sastoji samo u obavljanju nekih poslova koji se moraju vršiti zato što to dužnosti nalažu, nego je bit u tome koliko se to čini iz ljubavi prema Bogu. Ivan Pavao II., u apostolskom pismu „Novo millennio ineunte“ upozorava na „opasnost da se nešto radi tek da se radi“ (br. 15), a onda dodaje kako je nužno da aktivnosti izviru iz razmatranja i molitve, te da se nose s oduševljenjem i ljubavlju. Vjernost zavisi od srca i njegove povezanosti s Bogom. Vrlo je važno za redovnika/redovnicu znati bdjeti nad vlastitim srcem, da ga ne ispuni egoizmom. Jer i posvećena osoba može imati, kako veli Pavao, „nerazdijeljeno srce“, ali da unutra bude samo egoizam, briga za sebe i svoje interese. Takvo srce neće nikada iskusiti onu puninu radosti o kojoj govori Isus.

Mi u ovoj Euharistiji zahvaljujemo Bogu za 50 godina ustrajnosti, a siguran sam, i vjernosti obećanjima koje je sestra Ilijana dala Bogu. Nije to samo njezino postignuće, nego i ostvarenje Božje milosti. U tom hodu je zasigurno bilo puno kušnji, tama, trpljenja, pa i napasti da se odustane. To su sve proživljavali svi Isusovi učenici. Koliko su puta i apostoli bili u napasti da odustanu. No, ovdje treba naglasiti da sama Božja milost i njegova snaga nisu dostatne da bi netko ostao vjeran obećanjima koja je dao Bogu. Nužna je čovjekova suradnja. Ne smije se apsolutizirati ni milost niti čovjekovo djelovanje, jer je za ustrajnost i vjernost jednako nužno i jedno i drugo. Svi mi znamo koliko su danas u krizi ustrajnost i vjernost. Kultura današnjega vremena nameće uvjerenje kako je vjernost danas gotovo nemoguća, ili je moguća samo nekom manjem broju izvanrednih ljudi. Neki opet idu korak dalje stavljajući u pitanje samu vjernost kao krepost, tj. pitajući je li vjernost uopće vrijednost?

U spomenutom dokumentu Kongregacije čitamo: „Darivanje samoga sebe u nasljedovanju Gospodina predanje je života iz ljubavi, ali danas se čini da je to darivanje samo na određeno vrijeme, s ograničenim rokom trajanja. Naime, u današnje se vrijeme na krhkost veza ne upozorava kao na nešto čemu treba doskočiti, već se često opisuje kao evolucijski znak naše civilizacije“ (br. 15).

Mnogi će reći kako u današnjem vremenu ništa nije duga vijeka, i sve se svodi na logiku trgovine: upotrijebi – posluži se, i nakon izvjesnog vremena baci. Sve se svodi na potrošnju. Tako se sve više stvara svijet u kojem ništa nije definitivno, nego se sve može opozvati. Tako osobe već u trenutku kada prave izbor čine sve da jedna vrata ostanu otvorena da taj izbor ne bude definitivan, nego da ga se može opozvati ako dođu neke druge ponude koje mogu imati privlačniji izgled. Svi znamo koliko se ovo reflektira, ne samo na redovnički i svećenički poziv, nego i na brak. Već se poodavno počelo govoriti o brakovima „ad tempus“, na određeno vrijeme. Danas je sve više osoba koje ne žele službeno sklopiti brak, niti crkveni niti civilni, jer se ne žele vezati. Nije mali broj ni onih koji prije sklapanja braka prave ugovore, da kod rastave ne bude komplikacija. Što znači da već prije sklapanja braka računaju s rastavom.

Nešto slično uočava se i kod posvećenog poziva. Od mnogih koji se opredjeljuju za redovnički ili svećenički život, može se čuti: „poći ću u samostan, pa ako ne bude išlo, vratit ću se“. Ovo jasno pokazuje kako se već u samim odlukama odlučuje i za drugu mogućnost koja je ravnopravna prvotnoj odluci. Čak ta sloboda-odgovornost ide dotle da, kada netko pravi neku odluku, u istom času želi imati jamstvo da se ta odluka kasnije može opozvati. Ali to onda nije pravi izbor, i još manje izričaj slobode i odgovornosti. Već se unaprijed računa s mogućom nevjernošću i opozivom.

Svaka odluka podrazumijeva neko odricanje, jer nečemu se tada mora umrijeti. Kada netko bira, istovremeno se odriče onoga što nije izabrao. Takav je život. Dijete mora umrijeti, nestati, da bi izrastao adolescent. I adolescent mora umrijeti, nestati, da bi se mogao roditi čovjek, zreo, punoljetan. Prelazak iz jedne životne faze u drugu poznaje svoje krize. Ali se nećemo zbog toga odreći tih prijelaza i ostati trajno infantilni.

Crkva zbog svega ovoga ne dovodi u pitanje vjernost kao vrednotu, kao krepost koja je ne samo moguća, nego i nužna. Ta vjernost, na koju je čovjek pozvan, ima svoje uporište, svoju motivaciju i svoj smisao u Božjoj vjernosti čovjeku. Božja vjernost je poziv čovjeku da bude vjeran, i ta Božja vjernost mu daje snagu da može biti vjeran. Rast ka ljudskoj i duhovnoj zrelosti zahtjeva neizostavnu borbu. Bez te borbe nema mogućnosti da se dođe do zrelosti. Borba je znak da osoba nije zadovoljna s onim što jest i što ima, jer je sami prirodni nagon tjera na više. Ako se to ne događa, onda je neminovno da će redovnički ideali postajati sve slabiji. Osoba će se sve više udaljavati od toga da joj je Bog na prvom mjestu. To će ostati samo na riječima. Nasljedovanje Krista će zamijeniti borba za nasljedovanje svojih želja i ambicija. Zauzetost za druge i zajednicu zamijenit će se zauzetošću za sebe i vlastite interese. Osobne želje i prohtjevi dovest će do toga da spremnost na žrtvu i darivanje postane nešto posve nerazumljivo. Askeza i rad na sebi i svom posvećenju zamijenit će askeza, odnosno borba, za sebe i svoju afirmaciju.

Draga s. Ilijana, radujemo se danas s tobom što si ustrajala i, u svoj ljudskoj slabosti, ostala vjerna obećanjima koja si dala Bogu. Zato je ovo za tebe dan posebne zahvalnosti Bogu, što milost Božja u tvom životu, kako kaže Pavao, nije bila uzaludna. Usprkos svim kušnjama i poteškoćama, i ti možeš s Apostolom reći da si dobar boj bila i vjeru, odnosno vjernost Bogu, sačuvala. U svim mogućim tjeskobama, tu se uvijek nalazi nepresušni izvor radosti.

Draga sestro! I danas Isus tebi postavlja ono isto pitanje koje je postavio prvim učenicima: „Što tražite?“ To je u stvari ono pitanje koje ti je bilo upućeno kod prvih zavjeta prije 50 godina, a ono je i danas jednako aktualno. Na to Isusovo pitanje smo pozvani odgovarati tijekom cijelog svog redovničkog života. Lako se dogodi da počnemo tražiti nešto što Bog ne želi da tražimo. Na jednom slavlju 50 godina zavjeta četvorice redovnika u Italiji, jedan reče: „Čemu je koristilo ovih 50 godina? Jesmo li mi danas bolji i svetiji nego prije 50 godina?“

Zbilja je ovo iznimno važno pitanje koje si mi stariji trebamo stalno ponavljati. Da li se negdje dogodio zastoj u rastu, ili smo čak možda krenuli u krivo? Mi svi tebi, sestro, želimo da te Božji blagoslov trajno prati i da nikada ne staneš na svom redovničkom putu posvećenja. Amen!