Rim, 14. prosinca 2022.
NA ŠTO ZOVE OVO ZVONO?
Pismo cijelom Redu na svetkovinu svetoga Ivana od Križa
Draga braćo i sestre,
Na što poziva ovo zvono?…
Ivan od Križa upozoren je minutu ranije. Ljubav ga je već držala budnim i spremnim za Život. Ljubav ga je budila, malo po malo, na svakom koraku. Cijeli život Ivana od Križa bio je umiranje i prepuštanje da ga se probudi. Pustio je da nestane (Dobitak je za mene taj gubitak svijeta, „Duhovni spjev“ B 29), bez oklijevanja dopustio da ga ubije i probode nepoznata i uvijek nova Božja ljubav, da bi ga stekao Bog, njegova inteligencija pokrenuta iz jedinog razloga koji spašava: Istine Božje, Živog Plamena Njegove Ljubavi. Ivan od Križa je već bio mrtav za sebe, za svoj vlastiti ego i za svoj vlastiti projekt, i tako je utro put Voljenom. Spreman prijeći ponovno, još jednom, konačnu granicu i, napokon, Noć koja vodi do Života i Svjetla.
Te je noći Ivan od Križa bio u groznici, njegovo tijelo je bilo izmučeno, njegov život potrošen. Došao je Čas, sve je u njemu bilo budno, bez boli, budno da bude pozvano, upozoreno iznutra. Kuća je bila spremna, tiha, ni dušmani pojavit se ne haju, zasjeda nesta mahom („Duhovni spjev“ B 40), sada je živio u željenim očima ocrtanima u svojoj nutrini („Duhovni spjev“ B 12). Bio je budan, živio je u bezuvjetnoj i slobodnoj ljubavi onih koji ne pitaju Boga u kojem se smjeru put nastavlja. Odvažni istraživač jedinog Puta koji nas spašava, onog koji nam Bog želi i sniva za nas na svakom koraku, u svakom posrnuću, u svakom neuspjehu i u svakom uspjehu. Ništa nije bilo toliko važno Ivanu od Križa koliko ova želja Božja.
Bilo mu je 49 godina, prava dob da Bog razdere veo slatkog susreta. Najavio mu je minutu ranije, a Srce se već odazvalo Božjem pozivu. Pjesme ljubavi i o Voljenom bile su, u slaboći, vodič koji je oživljavao njegovo ranjeno tijelo, njegov predani duh; nije ostalo nedovršenog posla, bio je svučen i gol, nije bilo ni žaljenja ni žudnji: darovao se pri svakom koraku i, neopterećen prtljagom, potpuno je pripadao Voljenom.
Smrt i život dolaze uvijek u neočekivanom trenutku, koji nismo izračunali. Zvono zvoni uvijek u pravo vrijeme da pozove u Život. Uvijek zvone za iste stvari: za život, za ljubav, za buđenje; uvijek nepredvidivo i točno.
Prije mnogo vremena prespavao sam u Úbedi i imao radost moliti sa subraćom u tom mjesto gdje je Ivan od Križa dovršio svoje dane. Prije nekoliko godina slavio sam bdijenje u Segoviji, ispred njegove grobnice. Molio sam s braćom i prijateljima, na hladnoći, blizu živog plamena koji gori u Svečevim grudima, kako je prikazan na ikoni, i koji podsjeća na prave ljubavi u najmračnijim noćima. Izgubili smo dragog brata ili sestru, možda rođaka, osobno sam izgubio velikog prijatelja Ivana od Križa, José Vicente Rodrígueza. U srcu noći i hladnoće, sjećajući se te noći između 13. i 14. prosinca 1591., pravo odjekuju stihovi José Luis Martína Descalzo:
Umrijeti je samo umrijeti,
Umiranje završava,
Umiranje je prolazna lomača,
Prolaz je to kroz posljednja vrata,
I pronalazak onoga što se toliko tražilo…
Dok ovo pišem, zvono obližnje crkve zvoni u ovaj sivi i tmurni dan. Na što danas poziva njegov zvon? Za što zvone zvona u Karmelu Terezije i Ivana od Križa, diljem svijeta i u svakom samostanu i zajednici? U što ulažemo naš život, i u čemu nam on izmiče iz ruku? Na što nas opominje posljednja noć Ivana od Križa? Čemu se trebamo roditi u ovom „sada“ naše povijesti?
Svetac uvijek zvoni:
– Noći, i u njoj Svjetlu;
– na Uspon, i u njemu na prepuštanje vodstvu od Ničega do Svega;
– Živom Plamenu Ljubavi, i u njemu na prepuštanje ljubavi kojom smo voljeni i na voljenje pepela sadašnjice u kojem se skriva goruća žeravica;
– Spjevu koji nastaje iz odsutnosti i iz rane, i koji život stavlja na kocku u potrazi za Jelenom što ranjava, čije su željkovane oči ocrtane u nutrini ove sadašnjosti.
Zahvaljujem Bogu za naše Noći, za Uspone, za Plamen i za Spjev koji su u nutrini svakoga od vas, u ovom vremenu Došašća koje nas podsjeća da će se On roditi, unatoč nama i upravo za nas, i u ovom našem Karmelu koji je naš dom, naša rana i naša strast. S toliko toga što treba otkriti i toliko toga što treba roditi. Nakon posjeta nekim zajednicama Reda u Africi, Francuskoj, Indiji i Italiji, dolazi mi na pamet riječ „nada“, povjerenje da bi nešto stvarno htjelo niknuti.
Ovdje se sjećam naše nedavno umrle braće, koju molimo da nam donesu mudrost i ohrabrenje. Sjećam se i velikog sanjuanista, Federica Ruiza, koji je umro poput jednog Isusa raspetoga, istrošen do kostiju nakon vrlo duge bolesti. S dubokom zahvalnošću za njegov život i život mnoge braće i sestara koji su otišli, neke od njegovih mudrih riječi o Svecu i o ujedinjenju i strasti za Bogom, o onome doista vrijednome i o pozivima današnjice za nas, nastavljaju u meni odzvanjati:
Kod Ivana od Križa sjedinjenje u ljubavi nije samo cilj, nego i načelo, a također i poticaj i putokaz za daljnje putovanje. Uvijek se mora početi sa sjedinjenjem, nastaviti i završiti, želimo li poštovati njegov ritam života i razumjeti njegov slijed misli. Sjedinjenje s Bogom je sveukupnost života, uzajamno darivanje, strastveno zajedništvo. Sjedinjenje u ljubavi označava Božju strast za čovjekom i čovjekovu strast za Bogom.
To je živi Ivan od Križa, od krvi i mesa. Nakon njegove smrti dobio je velike časti: mistik, naučitelj, pjesnik, svetac, pisac, teolog. Valjano zasluženi naslovi i dostojno stečeni. Pa ipak, i dalje gledam Ivana od Križa živog, bez akademskih naslova i bez kanonizacije, skrivenog i nesvjesnog genija. Živi među svojom braćom kao kršćanin i kao kontemplativni karmelićanin, baveći se različitim stvarima; a tek u malo slobodnog vremena bavi se i pisanjem. Ivan od Križa je jednostavan, dobar čovjek, hrabar, osjećajan, inteligentan, duboko religiozan. (Federico Ruiz, Mistik i učitelj)
Zaista smo privilegirani imati Ivana od Križa, uz Antuna od Isusa, prvog bosonogog karmelićanina, a također smo sretni što živimo u ovom jedinstvenom i zahtjevnom vremenu, na Božji način plodonosnom. Dapače, poput naših svetaca i naše braće koji su već na drugoj strani, i mi smo pozvani poslušati zvono koje zvoni za Život Novi, budni i pažljivi prema onome što je važno, prema pravom vremenu i bez podlijeganja iskušenju malodušnosti.
S Marijom, našom sestrom, suputnicom, ženom koja je rekla DA nemogućem, sve vas pozdravljam. Na ovom putu ponovnog oživljavanja Živog plamena ljubavi, ne zadržavajući ništa za sebe, uzdam se u Karmel pun svježine početaka, nenavezan na sebe, poslušan i u osluhu, koji nije samodostatan, ne posjeduje istinu, već je ponizan i na putu, lišen sebe i bez skrivenih interesa; Karmel koji putuje sa siromasima i dopušta njima i svima da ga savjetuju i ohrabruju, u stvarnoj i praktičnoj sinodalnosti, Karmel sposoban za Svečevo iskustvo, da može usred progona i krajnjih poteškoća reći: „Trudim se samo da ljubim.“ Ne želimo ništa drugo, a vrijeme nam curi. Pozivam cijeli Red da stekne iskustvo muškaraca i žena posvećenih SAMO JEDNOJ LJUBAVI, osluškujući u Marijinu krilu Isusove pokrete i oblikujući naš život prema njihovom ritmu. Nije vrijeme da se vežemo na svoje hirove ili svoje planove, već uz projekt koji se sluša u poniznosti, pokoravajući se Duhu hrabro i odvažno. Osluškujmo se unutra u tišini, osluškujmo našu braću i sestre u zajednici, osluškujmo Crkvu, osluškujmo vapaj siromaha i jecaj svijeta koji nam upućuje riječ izazova i poziva nas da ponovno osposobimo „skriveni izvor“ kao naš prvi i bitni zadatak (Deklaracija o karizmi, br. 3)
Hvala svakome od vas, moja braćo i sestre, što živite u srcu ovoga Došašća nadu Ivana od Križa, ne odustajući i ne dopuštajući da vam itko i išta ukrade radost.
ŽELIM VAM SRETNU SVETKOVINU SVETOG IVANA OD KRIŽA!
br. Miguel Márquez Calle, OCD
Generalni predstojnik