Proslava sv. Ivana od Križa, velikog učitelja molitve

U srijedu, 14. prosinca 2022. godine sestre karmelićanke iz Brezovice proslavile su zajedno s vjernicima svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve, mistika i duhovnog oca Karmela. Prijepodnevno misno slavlje predslavio je o. Ivan Pleše, OCD, a uz njega su slavili don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Krunoslav Kolar i vlč. Željko Nestić, dok je ispovijedao o. Oleg Vaceba.

Na početku misnoga slavlja sve prisutne pozdravio je don Stjepan Bolkovac, a o. Pleše uveo je prisutne u euharistijsko slavlje riječima sv. Pavla apostola: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6,14), naglasivši da je sv. Ivan od Križa to utjelovio u svom životu.

U homiliji se propovjednik najviše bavio temom molitve u duhovnosti sv. Ivana od Križa, osobito u njegovim spisima, a napose u njegovom remek-djelu Duhovnom spjevu. Tako je između ostalog rekao i ovo: „Naš najčešći oblik molitve je ovakav: Bože, molim te daj mi ovo ili ono; pomozi mi u ovome ili onome. Najčešće pred Boga dolazimo s prošnjama za neku potrebu ili u nekoj nevolji. Ono što Ivan u Duhovnom spjevu podučava o molitvenim prošnjama, našim ljudskim potrebama ili nedostatcima, jest da su one prilika za snažniju molitvu i dublje povjerenje u Boga ljubavi, a ne izvor naše inkomodacije ili nezadovoljstva. Ne molimo da nam ništa ne smeta i da nam bude ugodno uvijek i u svemu. Nevolje života su prilika za prihvaćanje križa i rast u ljubavi. Tako je bilo i Ivanu. Imajmo na umu da je Ivan napisao svoj ‘Duhovni spjev’ u zatočeništvu svoje skučene zatvorske ćelije u Toledu, u Španjolskoj, u vrijeme velike kušnje u svom životu. Dok je pisao svoje remek-djelo, i sam je bio u velikoj potrebi za nadom i snagom. Zatvoren u par kvadrata u tami, ponižen. Ipak, u svemu tome, Ivan se nije usredotočio na svoje poteškoće, nije molio da ga Bog izbavi iz zatvora, već se usredotočio na ono što je vjerovao da Bog čini – privlači ga dublje k sebi, poziva ga na još veću ljubav i predanje, na žrtvu ljubavi. Stoga su Ivanovi mistični uvidi u duhovni život iskovani u pećnici vlastitog životnog iskustva i patnje. Ne dolaze od nekog sveca ispod staklenog zvona koji je uživao u životu, bez patnje i nevolje.“

O. Pleše pozvao je potom prisutne vjernike da Bogu predaju svoje potrebe i zahvale mu što god s njima učini ili ne učini, premda bilo drugačije od naših mjerila: „Moramo dopustiti Bogu da bude Bog. Dakle, umjesto da diktiramo Kristu što bi trebao učiniti ili što bi trebalo učiniti, moleći za svoje potrebe, imenujmo, izrecimo ih pred Bogom i držimo ih pred Njim. Zatim s Marijom strpljivo čekajmo u čvrstoj vjeri da će sve što Bog učini biti najbolje za nas i njegovu slavu kao što se dogodilo na svadbi u Kani“, poručio je propovjednik.

Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić.

Provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Dalibor Renić predslavio je večernju euharistiju kojoj je prethodila molitva sv. krunice i Večernja Časoslova. U koncelebraciji je bio don Stjepan Bolkovac, SDB.

U nadahnutoj homiliji, p. Renić je usporedio lik i djelo dvojice duhovnih velikana, sv. Ivana od Križa i sv. Ignacija Lojolskog, kroz tri važne točke njihovog djelovanja: obojica su bili tražitelji Boga, tražitelji slobode isinovi Crkve.

Ponekad ljudima koji ne znaju mnogo o duhovnosti zvuči čudno da su sveci tražitelji Boga, kao da je traženje sumnja, moraš se mučiti s traženjem Boga. Međutim, sv. Pismo nas podsjeća na činjenicu da tražimo Boga: „O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim“ (Ps 63,2); „Moje mi srce govori: Traži lice njegovo. Da, lice tvoje, Gospodine ja tražim“ (Ps 27,8). Traženje Boga proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Ljubav je ona koja istovremeno želi primiti, ali, da bi bila prava ljubav, zna i pustiti. Inače je ljubav posesivna, pretvara se u ljubomoru i mržnju. Ljubav daje slobodu, želi jedinstvo i njeguje ga, a istovremeno poštuje razliku, da drugi ima svoj glas. To je tajna traženja Boga, jer dopuštamo Bogu da bude Bog i ne tražimo darove, već Darovatelja, misli su p. Renića.

Druga zajednička osobina dvojice svetaca jest da su tražitelji slobode: „Ivan od Križa ima jednu sažetu riječ, a ta je ‘ništa’. Govori o tome koliko čovjek, kada se isprazni, kada shvati u sebi da je ništa, postaje sposoban da Bog u njemu učini sve. To je sloboda koju želimo njegovati, a ne ovu slobodu današnjice, slobodu koja govori: ‘bit će kako ja kažem’, već slobodu raspoloživosti da nas Bog oblikuje kako želi i da u nama djeluje. Sloboda je sloboda za ljubav, da nas ništa ne priječi da budemo ono što jesmo.“

Osvrnuvši se na treću osobinu, propovjednik je rekao da su i sv. Ivan i sv. Ignacije htjeli biti kartuzijanci, pripadati najstrožem redu. Obojica su nailazili na sumnje kod autoriteta. I jedan i drugi živjeli su u potpunosti različitost svog poziva od onoga za čim su čeznuli. To će reći da je sv. Ivan, učitelj kontemplacije, bio vrlo aktivan i trajno je putovao. Sv. Ignacije, koji je pripadao aktivnoj družbi, razaslao je svoju subraću po svijetu, a sam je ostao u svom uredu u Rimu. Obojica su svoje poslanje prepoznali u okvirima Crkve. Bili su poslušni sinovi Crkve.

Ivan i Ignacije se međusobno nadopunjuju. Jedan je vertikala, a drugi horizontala križa, to jest: akcija i kontemplacija. Samo zajedno ta dva kraka križa nose nas kroz život i pokazuju nam put k Bogu, završne su misli predvoditelja slavlja.

Misno slavlje pratio je svojim veličanstvenim umjetničkim pjevanjem Collegium pro musica sacra pod ravnanjem prof. Tihomira Prše, dirigenta i orguljaša.

Nakon svete Mise Collegium pro musica sacra obradovao je prisutne sjajnim duhovnim koncertom s kojim su završili obilježavanje svog zlatnog jubileja nastanka i djelovanja u Crkvi, u domovini i svijetu. Izveli su slijedeće skladbe: Ludovico Grossi da Viadana, Exultate justi; Johann Sebastian Bach, Isus mi je svagda radost;Domenico Bartulucci, O sveta gozbo; Čuj, jasni glas odjekuje, Raduj se, nebo i kliči zemljo i O Mudrosti(gregorijansko pjevanje); Anđelko Igrec, Sagriješismo; Giovanni Pierluigi da Palestrina, Alma Redemptoris Mater.

Prijateljsko druženje nakon večere nije izostalo, kao ni međusobno upoznavanje i preporuke u molitve.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.