Zajednica Karmelskog svjetovnog reda (OCDS) iz Sombora imala je u subotu 11. 3. 2023. jednodnevnu duhovnu obnovu u ovom korizmenom milosnom vremenu spasa. Okupili su se članovi iz Sombora, Apatina te Belog Manastira. Moderator duhovne obnove bio je duhovni asistent zajednice o. Stjepan Vidak, ali svaki je član svojim od Boga danim darovima obogatio ovu duhovnu obnovu.

Od 9:30 sati bilo je okupljanje u našoj blagovaonici uz kavu, čaj, sok i kolačiće koje su priredili braća i sestre OCDS. U 10 sati molili smo Srednji čas, nakon kojega je braću i sestre kratko pozdravila priorica zajednice s. Marijana (Karmela Malenić), te je potom o. Stjepan imao razmatranje pod naslovom S Bogom življena svagdašnjica po uzoru na sv. Elizabetu od Trojstva. Susret je nastavljen u zimskoj kapelici molitvom klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, u šutnji uz po koju pjesmu sve do 12 sati. O. Zlatko Žuvela je bio na raspolaganju za svetu ispovijed. Točno u podne vlč. Daniel Katačić (u Svjetovnom redu br. Daniel Marija), župnik Župe sv. Josipa radnika u Đurđinu, predslavio je i propovijedao na misi uz koncelebraciju o. Stjepana.

Nakon mise uslijedio je u samostanskoj blagovaonici ručak s braćom karmelićanima kako bi se i na ovaj način pokazalo zajedništvo braće i sestara koji dijele istu karizmu u različitim životnim staležima. Nakon ručka uslijedio je drugi nagovor koji je s nama podijelio br. Pavle Zubelić na temu Duševne i tjelesne patnje svete Male Terezije, te je uz subotnji dan posvećen Blaženoj Djevici Mariji pustio snimak pjesme Ave Maria iz rock-opere Gubec Beg u izvođenju Josipe Lisac.

Tako je došlo i 15 sati pa smo izmolili krunicu božanskog milosrđa, molitvu za nerođene inicijative 40 dana za život i susret završili pjevanim večernjim pohvalama Crkve. Sam „finiš“ bio je pjevanje svih 14 kitica pjesme sv. Male Terezije Samo ovaj dan.

Duševnom i duhovnom raspoloženju braće osobito su doprinijeli br. Ivan (Edo Jurić) i njegova supruga Marijana sviranjem na gitari i pjevanjem na početku i na kraju nagovora, za vrijeme klanjanja te na svetoj misi. Hvala Bogu na ovom zajedništvu braće i sestara OCD, OCDS, postulanata te našeg pratećeg osoblja u samostanu, koje je, svatko svojim trudom i angažmanom, a prvenstveno dobrom voljom, doprinijelo ovom lijepom danu duhovne obnove.

Donosimo u nastavku cijelu propovijed br. Daniela Marije Katačića, koja neka bude svim čitateljima na duhovnu korist.

Draga karmelska braćo i sestre, današnje evanđelje govori nam o radosti obraćenja donoseći nam prispodobu o izgubljenome i nađenome sinu. To je i jedan od najpoznatijih naziva ove prispodobe, jer nam sudbina izgubljenog sina koji je bio u blagostanju pa u potpunoj bijedi toliko dira srce da njegov lik stavljamo u središte. Prispodoba se može nazivati i prispodobom o sinu koji je ostao kod kuće. Ili, što bi bilo i najprimjerenije, prispodoba o Milosrdnom Ocu koji je zaista u središtu cijele priče.

Zadržat ćemo se nakratko na sva tri lika ove prispodobe uz pomoć misli pape Benedikta XVI. Tu je najprije lik mlađeg ili izgubljenog sina koji traži dio svoje baštine i odlazi u daleku zemlju. Crkveni su oci u ovom odlasku u daleku zemlju promatrali čovjeka koji se udaljuje od Boga, unutarnji prekid odnosa s Istinom. Sin želi jednostavno uživati, ne želi se podvrgnuti nikakvim zapovijedima ili autoritetu. Želi živjeti samo za sebe. U ovome sinu savršeno se ocrtava i slika današenjega društva koje se udaljilo od Boga, koje želi slobodu od svega, pa i od Boga. No vratimo se prispodobi. Sin je na koncu sve potrošio i postao rob. Čuvao je svinje. Htio je čak i jesti sa svinjama. Za jednog Židova to je bilo zaista veliko poniženje. Lažna autonomija odvela ga je u ropstvo. Kad je sin dotaknuo ovo dno, dogodio se preokret. On shvaća da je kod kuće, uz Oca, imao potpunu slobodu. Možemo reći da je ovo slika čovjeka koji shvaća da je samo s Bogom istinski slobodan. Sin je doživio istinsko obraćenje, došao je k sebi i odlučio je poći kući.

Promotrimo sada nakratko lik oca. On je već izdaleka ugledao sina i pošao mu u ususret, grli ga i ljubi. Vlada veliko veselje jer je izgubljeni sin našao sebe, a našavši sebe našao je i Oca – nebeskog Oca. Crkveni su oci i ovu sliku tumačili s posebnom ljubavlju. U izgubljenom sinu gledaju palog Adama i tako cijelo čovječanstvo, a u novoj kićenoj haljini gledaju onu prvotnu milost koju je čovjek izgubio grijehom, a vraćena mu je Isusovim uskrsnim otajstvom. Tako sveti Augustin u Očevoj ruci koja grli izgubljenog sina gleda samoga Isusa jer Krist je ruka Očeva. Isus je ovom prispodobom htio opravdati svoje ponašanje. On se ponaša kao njegov Otac. Milosrdan je s grešnicima i odnosi se prema njima onako kako bi se odnosio i njegov Otac – zato se i nalazi u društvu grešnika.

Nakon svega na scenu je stupio stariji brat. On je čuo veselje te, saznavši o čemu se radi, nije htio ući. Bio je srdit. Rekli bismo: s pravom je tako postupio. No, promotrimo dublje što se krije iza takvog ponašanja. Stariji sin ne zna ništa o nutarnjoj promjeni kod mlađega brata. On vidi samo nepravdu te tako pokazuje da je i on sam sanjao o nekoj slobodi bez oca. No on je čekao da priroda učini svoje – umrijet će otac i ja ću biti gazda. Postojala je skrivena zavist spram onoga što je proživio mlađi brat uživajući u čarima svijeta. No otac mu otkriva promjenu kod brata, te i prema starijemu sinu biva milosrdan. Ne osuđuje ga, nego poziva na veselje jer mu je brat našao Očevu, Božju kuću. Vratio se poput izgubljene ovce u ovčinjak.

Gdje bismo sebe stavili, draga braćo i sestre? Koji smo sin mi? Rekao bih i jedan i drugi. Koliko često, kad nam se nešto ne sviđa u nauku Crkve, želimo otići gunđajući – pa što ću ja to slušati, pa znam ja više o životu nego Crkva. I bježimo od Oca, bježimo u svijet i čini se da smo u svijetu zadovoljni jesti i rogač što ga jedu grešnici. Grijeh je taj koji nas odvodi od Boga, od milosrdnog Oca. Silno žudimo za stvarima za koje mislimo da će nas zasititi, a bivamo još gladniji. Poput rasipnog sina tada je potrebno pogaziti svoj ponos i vratiti se Ocu.

A drugi sin? Kako se on ponaša kad je saznao za bratov povratak? Bio bi najsretniji da se on nije nikad vratio. I u ovoj slici možemo prepoznati sebe. Koliko sam samo puta čuo, draga braćo i sestre, da vjernici koji su svaki dan u crkvi, kojima Otac govori „sve je moje tvoje“, prigovaraju, da ne kažem ogovaraju, kada vide obraćenog grešnika u crkvi. „Pa što će ovaj ovdje, što je njemu, sad će se on praviti većim vjernikom od nas. Do jučer je bio komunist, a gledaj ga sada u prvim je redovima.“ A zaboravljaju ti veliki vjernici na sakrament ispovijedi. Na sakrament u kojemu se brišu svi naši grijesi, u kojemu ispovijeđeni grijeh više ne postoji. Ni Gospodin ga se ne sjeća. Ispovjedaonica je mjesto gdje nas čeka Milosrdni Otac. Ovom sakramentu pristupamo sa željom da priznamo krivnju: „Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom.“ Treba nam puno vremena da se pokajemo i odlučimo na takav korak. Ali nebeski Otac već na prvi znak želje za povratkom k njemu trči nama u susret. U ispovjedaonici nas Otac oblači u kićenu haljinu i vraća nam na ruku prsten – simbol vjernosti, simbol novog saveza. U sakramentu svete ispovijedi čeka nas Milosrdni Otac, pa bili mi rasipni sin ili naizgled vjerni sin. Ta reknemo li da smo bez grijeha, sami sebe varamo i nema istine u nama. Zato je ispovijed prožeta radošću i nadom. Ili, kako kaže sveti papa Ivan Pavao II.: „To je radost Božjeg oproštenja, danog preko svećenika, kada se onaj koji je pogriješio uvrijedivši beskrajnu Ljubav raskajan vraća u Očev zagrljaj!“

Draga braćo i sestre, nemojte nikada zaboraviti da ne postoji grijeh koji Gospodin ne može oprostiti. Na nama je samo da se pokajemo. On bez nas nama neće oprostiti, ali, ako ga zamolimo i poput rasipnog sina nakon svakog pada ustanemo i pođemo k svome Ocu u ispovjedaonicu, on će nam obući najljepšu haljinu čistoće. Amen.