1. Hodočasnička staza oca Gerarda – od Slavonskog Broda do Sombora

„Gospodine, neka se naša volja podvrgne tvojoj volji kako bismo se sjedinili s tobom.“ (o. Gerard)

Grob sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića u Somboru

Ovom  mišlju  sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića prožeto je petodnevno hodočašće od Slavonskog Broda do groba oca Gerarda u Somboru koje su na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina 17. lipnja  predstavili s. Antonija Ivana od Povjerenstva Mariji (Martić) i br. Dominik od Ilije Proroka (Zajec), članovi Karmelskog svjetovnog reda iz Zajednice od Djeteta Isusa.

Radijska emisija zamišljena je kao oblik meditativnog razmatranja dionicama Hodočasničke staze Oca Gerarda i može se poslušati na linku http://fb.watch/let-DSuvG4/ ili u arhivi Radio Marije.

Kroz pripremu emisije i realizaciju tog petodnevnog hodočašća, razrađenog kao jedan vid duhovnih vježbi, sve je snažnije rasla svijest o dubokoj povezanosti trojice posebnih Bogu i ljudima okrenutih ljudi: sluge Božjeg oca Gerarda, blaženog Alojzija Stepinca i oca Vjenceslava Miheteca te njihove povezanosti s Karmelskim svjetovnim redom (OCDS) i na osobit način sa Zajednicom od Djeteta Isusa. Ovaj je osvrt mali pokušaj da se ta povezanost predstavi baš o proslavi 110. obljetnice osnutka prve zajednice OCDS-a u Somboru.

Mučenička krv i čvrsta vjera blaženog Alojzija snažno je sjeme za Crkvu u Hrvata. Na tom sjemenu, ustrajnosti i vjeri raslo je i granalo se stablo Karmela, na sve tri svoje grane.

U godinama nakon Prvog svjetskog rata otac Gerard mudro je procijenio da Karmel neće moći opstati u tadašnjoj Kraljevini SHS ako ostane samo u Somboru te da se treba proširiti i u Hrvatsku, i već 1939. godine našao se s nadbiskupom Stepincem u Zagrebu s ciljem dogovora o osnutku prvog muškog samostana u Zagrebu.

Ostala je zapisana Gerardova nježna misao, nakon povratka u Sombor, kako je „Nadbiskup miran kao jagnje“. Zaista divno li je i znakovito ovo rekao otac Grga,  jer će nadbiskup Stepinac, baš poput Jaganjca Božjeg, svog uzora, kojem je do kraja ostao vjeran i miran takav „miran kao jagnje“ ostati cijelo vrijeme tijekom podnošenja svoje žrtve – uhićenja, zatočeništva i smrti.

 Uzništvo kardinala Alojzija Stepinca u Krašiću

Nadbiskup je također silno želio svoju nadbiskupiju osnažiti i ženskim Karmelom i u toj nakani te iste 1939. prve tri klauzurne sestre iz Innsbrucka dolaze u dvorac u Brezovici, među kojima i Hrvatica Karola Trbljanjić, s. Regina Terezija, prva priorica samostana u Brezovici. Tako i ženska karmleska grana počinje živjeti u Hrvatskoj.

Dvadeset godina kasnije, 1959. uspijevaju sada već u vječnost preseljeni sluga Božji otac Gerard i u Krašiću zatočeni kardinal Stepinac dovesti oce karmelićane u Zagreb. Najprije su bili smješteni u Hrvatskom Leskovcu, a potom se nastanjuju u Remetama.

Karmelićani će tijekom narednih pedesetak godina osnovati svoje samostane u Zagrebu, Krku, Splitu kao i izvan domovine Hrvatske, a puni samostani klauzurnih sestara baš su, po želji i viziji blaženog Alojzija, okružili danas Zagrebačku nadbiskupiju!

2. Blaženi Alojzije Stepinac  – hodočasnički put Majci Božjoj

Naš narod koji je stoljećima trpio tuđinsku vlast znao je koliko je važno očuvati svetu vjeru i hrvatski dom. U potrebama i nemoći svake vrste stoljećima se taj narod molitvom i vapajima utjecao najvjernijoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji, nazvavši je i svojom „Kraljicom Hrvata“, jer bolju kraljicu i majku nikada nije ni imao ni znao.

Divno je o tom povjerenju u pomoć Djevice Marije govorio blaženi Alojzije Stepinac u svojoj propovijedi 7. srpnja 1935. baš prigodom hodočašća u drevno marijansko svetište Mariju Bistricu:

„Stari pomorci, da im lađa za vrijeme bure ne bude igračka valova, nastojali su da što prije nađu čvrsto tlo i bace sidro koje će lađu držati na mjestu. Svaki pojedini od nas putnik je na moru ovoga života, koji plovi usred raznih bura i oluja.

I cijeli narod hrvatski jedan je takav putnik, koji već 13 stotina godina plovi pučinom života u ovoj svojoj današnjoj lijepoj domovini, koju mu je podarila ruka Božja. I taj si je narod kao mudri pomorac našao također jedno čvrsto tlo, gdje je bacio sidro svog ufanja i nade da ne potone u teškim časovima života, a to je Majka Božja Blažena Djevica Marija.“

Ove se 2023. godine, upravo danas na drugu nedjelju u rujnu, dok mi ovdje u Somboru slavimo karmelsku obljetnicu, u Mariji Bistrici održava 300. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu. Vratimo li se tristo godina unatrag, vidimo da organizirani hodočasnički hod od Zagreba do Marije Bistrice seže u godinu 1723.

No, proučavajući spise u Mariji Bistrici, nadbiskup Kuharić našao je zapis da je i prije te godine, točno 1717. upravo odavde, iz Sombora, hodočasnik Andrija Palković čak tri puta hodočastio u Mariju Bistricu i natrag – prvi put u čast Majci Božjoj Bistričkoj za zdravlje i blagoslov, drugi put za bolesno dijete, a treći put za sretan brak.

U čast ovom vjernom i revnom hodočasniku, jednom od prvih, otac Mato Miloš dao je u Somboru u crkvi Stjepana kralja na oltar svetog Josipa postaviti i posvetiti reljef Majke Božje Bistričke koji mu je darovao otac Vjenceslav Mihetec. Taj reljef i danas podsjeća na snagu i ljepotu hodočašća, kao i na hrabrog hodočasnika.

Otac Mato, naime, dao je na pozadinu reljefa upisati sljedeće: „U čast hodočasnika Andrije Palkovića koji je 1717. tri puta pješice hodočastio na Mariju Bistricu i natrag.“

Reljef Majke Božje Bistričke u Somboru 

Ovaj je reljef somborskom vjerničkom puku stalan podsjetnik na Palkovićevu vjernost i hrabrost kao i na duboku povezanost sveg katoličkog hrvatskog korpusa izvan domovine s nacionalnim hrvatskim svetištem, te na potrebu stalne obnove te divne pobožnosti – hodočašća u Mariju Bistricu.

Marija Bistrica će 3. prosinca 1971. biti proglašena Hrvatskim nacionalnim marijanskim svetištem. U Somboru je i dan danas živo obilježavanje blagdana Majke Božje Bistričke 13. srpnja. Toga se dana, naime, slave svečane svete mise uz cjelodnevno izloženi Presveti oltarski sakrament i mogućnost cjelodnevnog klanjanja.

***

Poslušajmo dirljivi, duboko vjerom prožet nastavak propovijedi tog 7. srpnja 1935. i riječi koje je izrekao naš nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac:

„Mi pak sa svoje strane obećajemo svi da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše! Završujemo s pjesnikom našim moleći Te iz dubine srca:

Dobra nam navek ostani,

isprosi nam pri Sinu,

da od svakog zla obrani

nas i domovinu. Amen!“

Sveti Božji svećenik nadbiskup Stepinac volio je pjesmu „K suncu prosi” autora stihova Dragutina Domjanića i uz stihove nježnu melodiju skladatelja Rudolfa Matza jednako kao i karmelićanin našeg doba, mnogima od nas ovdje prisutnima duhovni otac, prijatelj i duhovnik, otac Vjenceslav Mihetec. Spomenut ćemo tog dragog nam čovjeka u sklopu hodočašća župe Remete iz Zagreba na Mariju Bistricu.

3. Hrvatski romari,  o. Vjenceslav Mihetec, Remete i Marija Bistrica

Godina je 1891.

Vinorodne padine Zagrebačke gore Medvednice zahvatila je bolest vinove loze. Tadašnji remetski župnik, brižni pastir svog vjerničkog stada vlč. Gustav Lepušić zajedno s vjerničkim pukom dao je zavjet Majci Božjoj Bistričkoj da će hodočastiti za spas vinograda. Ovo su hodočašće vrlo detaljno i kronološkim slijedom od početaka 1891. godine opisali u knjizi Ideju naši z Bistrice dvojica autora, Domagoj Novosel i Tomislav Habulin. Majkica Božja, kako su joj tepali, zaista je spasila vinograde!

Kako je tada počelo, tek s pojedinačnim prekidima u ratnim godinama, nije se to hodočašće ugasilo sve do današnjih dana. Ove godine u drugu subotu i nedjelju u srpnju, 8. i 9. srpnja, 88 godina od znamenite propovijedi našeg blaženika Stepinca, održano je 132. hodočašće remetske župe u Mariju Bistricu. I danas hodočaste većinom očevi obitelji, ali i majke koje nemaju malu djecu, djeca školske dobi, momci i djevojke:  hodočasnička dob je od 7 do 77 godina, a nađe se i pokoji mlađi i pokoji stariji.

Otac Vjenceslav, domaći sin s Bukovca, čije je redovničko ime „od Majke Božje Remetske“, neprestano je za svog svećeničkog i redovničkog djelovanja u Remetama poticao puk na ovu pobožnost nadahnjujući se upravo porukom blaženog Stepinca.

Otac Vjenceslav Mihetec

Vrlo često je u mlađim godinama i sam s hodočasnicima išao na Mariju Bistricu, vodio sjemeništarce i bogoslove i laičke momke i djevojke Majkici Božjoj, a kad je onemoćao za hod, devedesetih godina prošlog stoljeća, često je predslavio ranu hodočasničku svetu Misu i propovijedao na toj misi.

Prenosio je svoje i sjećanja starijih hodočasnika  o negdašnjim romarima Hrvatima kojima je dalek i skup bio Rim (Roma, otuda naziv romari) pa su oni, sve isto kao i oni u Romi, zauzvrat dali Majkici Božjoj onaj dio od sebe koji su mogli, jer penez (novaca) nisu imali. Sebe su joj na dar donijeli, svojom žrtvom i hodom iskazali joj ljubav i žarku vjeru u Njenu pomoć.

Govorio je o teškom koraku, često kroz blato od kiše ili prašinu od žege preko Sljemena i Laza, koraku koji se kratko prekine za mali odmor, a onda dalje nogu za nogom mora se nastaviti jer je potreba velika i nakana važna!

Govorio je o „duplirima“ – pljosnato izlivenim voštanim oblicima koje su medičari izrađivali od voska i jeftino prodavali. Te su po prihvatljivoj cijeni kupljene oblike ruku, nogu, srca, dječje kolijevke, kravice, konja, žita donosili romari u škrinjicu pokraj oltara Majke Božje Bistričke kao simbol onoga za šta su Majku došli moliti: za zdravlje tijela, za potomstvo, za zdravlje blaga i blagoslov polja. Propovijed je često završavala stihovima iste Domjanićeve pjesme koju je silno volio, kao i blaženi Alojzije:

…Milostiva vsakom ti si

Vse ti vračiš boli

Odbila još nikog nisi

Koj za pomoč moli…

 Pjevali su i plakali hodočasnici, plakali su i molili s pouzdanjem da Majčica zna i vidi sve i vrači tj. liječi boli onima koji joj se utječu. Još bi „za spomenek”, dodao bi o. Slavek na proštenje, sitnicu – licitar ili medenjak – u Bistrici kupili za svoje i vraćali se doma istim putem, pješice, smireni i okrijepljeni, umorni tijelom, odmoreni duhom, nahranjeni ljubavlju koju su vidjeli u Majčinom milom pogledu.

4. Hodočašće

Naš je život uistinu hodočašće, hod zemljom do Neba, a iz hodočasničke perspektive, hodočašće je život u malom:

Ideš putevima raznim, grbavim i ravnim, suhim i mokrim, peče te sunce i pere kiša i susrećeš ljude. Neki idu jedan dio puta s tobom, pa zaostanu ili krenu naprijed, drugi veći dio provedu hodajući, čak i moleći s tobom; s nekim ljudima su teme na putu sasvim vezane uz cilj, a nekad i nemaju veze s ciljem puta. Neki dio puta čovjek može i mora ići sam, prebirući taj svoj hod, nakanu ovu ili onu, padnu na pamet razni ljudi i razne situacije.

Neki je dio puta izuzetno težak, nekad strm ili blatnjav, noge postanu teške, treba nam pomoć, razgovor, molitva. Divna su i posebna to iskustva! Koliko govore o životu, koliko se prelijevaju u život, koliko se život prelijeva u taj hod! Biti tu kad je potrebno koga izvući iz blata, dodati ruku na strmini, ili prihvatiti pruženu ruku ako si sam pao, podići onoga koji se oklizne na putu…

Preneseno i doslovno – hodočašće je život u punom smislu riječi.

Kad čovjek razmišlja dalje – ne sliči li upravo hodočašće sakramentu pomirenja? Kroz pad i onečišćenje tijela u ispovijedi dolazi do čišćenja duše, a taj je blagoslov i sveti znak pomirenja i odrješenja Isus Krist, ponizni Mali, ostavio upravo svojim svećenicima.

***

Pitam se ponekad – osjećamo li mi koji smo dionici ove baštine i hodimo stazom života raznim hodočasničkim stazama, danas Alojzijev, Gerardov i Slavekov zagovor iz Očeva krila, iz Majčine blizine u onom teškom koraku kad se noga jedva vuče za nogom…?

Antonija, hodočasnica od Slavonskog Broda do Sombora, svjedoči da je, iako ga nikad nije fizički srela, osjećala kako je, dok bi prebirala Domjanićevu pjesmu i promišljala o blagoslovu Djeteta Isusa koje uživa naša OCDS zajednica, otac Vjenceslav bio u onom teretnom koraku koji se morao nastaviti na onaj prije njega da bi se stiglo do cilja te kako je također osjećala jaču privrženost svojoj zajednici Svjetovnog reda jer je znala da ju molitvom prati!

Utječimo se, dakle, s pouzdanjem onima koji nas prate s ove strane, pa su dionici onoga što nam je i breme i zajednička baština, kao i našima s Druge strane koji nam ostaviše u baštinu blago divno.

5. Sluga Božji otac Gerard Tomo Stantić i zajednica od Djeteta Isusa

Otac Gerard štovao je Djetešce Isusa i 1913. godine nabavio u Pragu kip Malog praškog Isusa za somborsku crkvu. Na Badnjak 1913. na Misi polnoćki posvetio ga je, postavio i zaštitio staklom ispod oltara Majke Božje u nazočnosti dvanaestoro siročadi iz sirotišta sestara Naše Gospe u Somboru. Ta su dječica, poput dvanaest apostola, bili prvi članovi Bratovštine Malog praškog Isusa.

Kip Malog praškog Isusa u Somboru

Slika „Pazi na Isusa“ (o. Gerard)

Još prije dvadesetak godina, dok je zajednica OCDS-a u Zagrebu bila samo jedna, otac Vjenceslav znao je pripomenuti da bi se štovanje Isusova Djetinjstva trebalo njegovati i sačuvati među svjetovnim karmelićanima.

2016. godine, kada je broj članova u zajednici narastao i zajednica se dijelila na dvije nove, a otac Vjenceslav se već preselio u vječnost, zajednica se sjetila njegovog poticaja koji je ostao u srcu i kod osnutka izabrala baš to ime – od Djeteta Isusa.

K tome, od osnutka je u svijesti zajednice bilo da nešto treba učiniti u spomen na oca Gerarda, njegujući baštinu koju je on ostavio.

Izbor ovog imena zajednice bio je početak.

Hodočašće ocu Gerardu i obilježena staza do njegova groba kroz dio Hrvatske i dio Srbije podsjeća na „Stepinčev put“ – niz markiranih staza kojima se podsjeća na blaženikove hodočasničke putove.

Vjerujući u svetost Alojzijevu kao i u Gerardovu, molimo da se Gospodin proslavi uslišavajući molbe vjerničkog puka baš moćnim zagovorom ove dvojice svetih ljudi koji su ljubili Boga i čovjeka. Vjerujemo da će milostivi Gospodin uslišati i naše smjerne molbe za kanonizaciju odnosno beatifikaciju ove dvojice svojih dobrih i vjernih slugu.

Kipić Djeteta Isusa zajednice OCDS u Remetama 

Sluga Božji otac Gerard Tomo Stantić

Otac Vjenceslav je znao reći: „Karmel je za hrabre muževe i žene.“

On nas je svojom vjerom hrabrio da se odvažimo, uvijek vjerujući Bogu, živjeti karmelski poziv i put.

Na kraju, tu u Somboru, gdje je sve počelo trudom sluge Božjega oca Gerarda, Svjetovni karmelski red slavi 110. obljetnicu osnutka prve OCDS zajednice.

Baština koju su nam ostavili navedeni ljudi sveta života prebogata je i potiče na put – do Bistrice, do Sombora, do mnogobrojnih marijanskih svetišta koje spomenu blaženi Alojzije u svojoj propovijedi kao „čvrsto tlo gdje je sidro našeg ufanja i nade da ne potonemo u teškim časovima života.“

Put k Mariji uvijek je i put do Malenog kojeg Majka u krilu drži i daje ga nama. To je put k Malom s kojim se otac Gerard druži! Na to druženje sluga Božji poziva kao na skriveno blago čije izvorište ne presušuje. Čovjek mora kleknuti na koljena, na koljenima obići oltar i, jer ga duša potiče na put, mora poći i na hodočašće, da bi se vratio sebi i dragom Bogu.

Svakim našim hodom k Majci i Njemu iznova se duša puni blagodatima i plodovima koje ćemo možda tek iz vječnosti moći vidjeti, zaslužimo li ju. Jer nikad čovjek ne zna čime će ga i kako dobro Bog darivati.

„Ljubav nema stanice

Ljubav nema granice.“

Završavamo opet riječima našeg oca Gerarda, mirisnog cvijeta Bačke, kako mu voli tepati otac Mato Miloš,  koje pred nas stavljaju uvijek novu potragu, put i hod k Ljubavi Malenog i njegove Majke, koja neka se očituje u poniznosti i ljubavi našoj jednih za druge.

s. Davorka od Božje Blizine (Jurić), iz Zajednice od Djeteta Isusa OCDS Remete, Zagreb

O obilježavanju 110. obljetnice osnutka prve zajednice Karmelskog svjetovnog reda

U Somboru, 10. rujna 2023. godine