Dana 9. travnja 2024. preminula je u 94. godini mama našega o. Bernardina, Viszmeg Peterne Keszthelyi Maria. Sprovod je održan u rodnom mjestu o. Bernardina, Bacsszentgyorgy (hrvatski: Đurić) u Madžarskoj, 12. travnja 2024. u nazočnosti obitelji, cijelog sela i braće karmelićana iz Sombora, Remeta i Buškog jezera.

Mama Maria rodila se u Mohaču 1. lipnja 1929. godine od oca Janoša Keszthelyi i majke Julianne rođene Dikan. Od malih nogu učili su ju raditi i u kući i na njivi. Budući da nije imala ni brata ni sestru (roditelji su joj bili u godinama kad su se uzeli), naučila je sve poslove „ženske“ i „muške“: znala je kositi, orati s konjima i dr., ali je znala i kuhati. Kako je svojoj djeci pričala, već u osmoj godini života povjerili su joj kod kuće da sama pripremi ručak za svoje roditelje koji su radili na njivi. Nije imala lako djetinjstvo, doživjela je i strahote Drugog svjetskog rata, ulazak Crvene armije u Madžarsku i njihovo divljanje.

U 18. godini života udala se za Janoša Gaala, koji je nakon četiri godine zajedničkog života umro od srčane embolije. Tako je ostala mlada udovica i, kako je znala reći, nije mislila da će se još jednom udati i imati svoju djecu, svoju obitelj. Međutim, dragi Bog je imao za nju druge planove. Godine 1960. upoznala je Petera Viszmega, za koga se udala 23. rujna 1961. godine. Prvog sina Ladislava rodila je 1963. godine, a nakon toga 1966. rodila je i drugog sina Mikloša (našeg oca Bernardina). Kako je i ona sama bila odgojena u vjerničkoj obitelji, tako je odgajala i svoje sinove. Nakon osmoljetke oba sina je upisala u gimnaziju kod redovnika pijarista (Ordo Scholarum Piarum). S teškim svakodnevnim radom u zadruzi za vrijeme komunističke Madžarske brinula se za svoju obitelj. Svojom ljubavlju pružala je podršku sinovima u svakoj životnoj situaciji. Od sina Ladislava dobila je šestero unučadi koji su bili u središtu njenog srca. Dokle god je mogla, uvijek se radovala ugostiti ih i skrbiti se za njih kad bi ostali malo duže kod bake.

Uvijek je rado dolazila u somborski samostan i svakog redovnika je smatrala svojim sinom. „Oni su ti braća, pa sam onda ja njima majka“, znala je reći o. Bernardinu. Bila je čak i u staroj splitskoj kući, kao i u Zagrebu na dan svečanih zavjeta o. Bernardina. Tamo je susrela i naše sestre prognanice iz Šarengrada. One su imale posebno mjesto u njenom srcu.

Kad su ona i suprug ostarili i nisu se više mogli brinuti za sebe, preselili su kod sina Ladislava gdje je nakon pet godina 2. travnja 2017. umro njen muž i otac o. Bernardina, Peter. Nakon njegove smrti bila je malo izgubljena i ponekad je znala pitati  s bolom i suzama u očima zašto Bog dopušta da ona dva puta doživi smrt voljene osobe.

Imala je i sedmero praunučadi, koji su za nju bili zaista dar Božji. Nije im više mogla kuhati i peći kolače, no sa svojim pričama i bajkama zabavljala ih je na svoj način. Svaki dan je molila krunicu i još neke druge molitve za svoju obitelj i kao zahvalu dragom Bogu za sve.

Njeno stanje se znatno pogoršalo nakon Uskrsa ove godine. Nije mogla više jesti, a nakon nekoliko dana ni piti. Nakon nedjelje Božjega Milosrđa, u noći oko 3 sata, već na svetkovinu Navještenja, Gospodin ju je pozvao k sebi. Tiho, u snu, došla je Gospa da je uzme. Nosila je njen škapular u smrtnom času.

Hvala ti, Bože, za dar njenog života i daj da nas sve sad zagovara kod Tebe u vječnome blaženstvu.