U ponedjeljak 29. travnja 2024. u 97 godini života blago u Gospodinu preminuo je gospodin Petar Jozić, otac našeg o. Anđelka. Posljednji ispraćaj u četvrtak, 2. svibnja 2024. u 13 sati na groblju u Remetama vodio je župnik župe Savski gaj u Zagrebu u kojoj je pokojni Petar živio, vlč. Martin Krizmanić. Nakon sprovoda svetu misu zadušnicu u remetskom Šatoru sastanka u koncelebraciji s 24 svećenika predslavio je provincijal o. Vinko Mamić, a propovijedao je fra Ivan Bradarić, konventualac i pokojnikov sumještanin iz Vukšića.
Polazeći od evanđelja o blaženstvima, fra Ivan je istaknuo: „Petar je poput starozavjetnog Abrahama otac vjere koju je naslijedio od svoga oca Marijana. Vjere koju je prenio na svoje sinove i kćeri, a ovi pak dalje. Petar je skupa sa svojom dragom Lucom rođenom Stjepanović dobio jedanaestero djece. Danas bi se to smatralo socijalnim slučajem, tom bi se temom bavili mediji, vodile rasprave. Onda je to bilo neupitno, normalno. Znali su ti naši stari da je život dar Božji… Petar je bio tèžāk: volio je miris polja, pokošena sijena, tek zaorane brazde zemlje, mirisao je po svojim konjima, s kojima je radio po cijeli dan, radovao se poslu, ništa mu nije bilo teško napraviti, ni sebi ni drugome. Bio je izuzetno jak čovjek, a blage naravi… A onda rat i progonstvo! Golemo bogatstvo, a zemlja jest bogatstvo koje je naslijedio i još puno toga stekao: strojeve, zgrade, život, prošlost, uspomene, planove – sve je to ostavio i opet poput praoca Abrahama otišao u nepoznato. Nije proklinjao. Samo je mirno prihvatio to novo stanje i Bogu predao svoj put i put svoje raspršene obitelji. Dobro mi je poznato da su u tom novom snalaženju, kako Petru tako i mnogim drugim ljudima iz naše Bosanske Posavine, pomogli upravo redovnici ovoga samostana… Petrov život i Petrova vjera nadmašili su sve naše riječi. Duboka, istinska, diskretna vjera, ali u isto vrijeme nepokolebljiva, nedodirljiva. On je istinski vjerovao… Dragi naš Petrane, hvala ti za svjedočanstvo vjere koje si ostavio u baštinu svima nama.“
Vrlo osobno bilo je i svjedočanstvo o. Ante Kneževića na kraju svete mise: „Ovdje stvarno imamo jednu osobu koja u sebi nosi bogatstvo života. Petra se jako dobro sjećam kao jednostavnog, bliskog, pristupačnog, plemenitog čovjeka koji je sa svima mogao naći zajednički jezik. I nikad ga nisam vidio ljutog, bijesnog. A život ga nije mazio. Sjetimo se: bio je brižan suprug, otac jedanaestero djece – sve su to bili životni izazovi. On se nije nikad previše tužio. Jedan je glavni razlog zašto je tako, a to je što se napajao na tom izvoru Božje ljubavi: na Božjoj riječi, na sakramentima, molitvi osobnoj i zajedničkoj. Uz sav njegov trud i rad po cijele dane uvijek je našao vremena za to, i tu nam ostaje primjer.“
