1. Uvod: mjesto i vrijeme održavanja i tema

Dvadeset prva generalna skupština europskih redovničkih konferencija UCESM održala se između 15. i 19. travnja 2024., u samostanu Male braće u Vranovu (Češka Republika). Oko 45 predsjednika, potpredsjednika ili predstavnika različitih europskih konferencija viših poglavara iz 23 zemlje sudjelovalo je u ovom petodnevnom događaju koji se bavio najrelevantnijom temom, pod nazivom „Vjernički život:  identitet i budućnost. Suočavanje s izazovima današnjice“. Ovo je tekuća tema, već tijekom prošlih skupština. Novo i posebno težište na ovoj skupštini je, prema riječima predsjednika UCESM-a fra Janisa Melnikovsa u svom pozdravnom govoru, ranjivost, suradnja s laicima i sinodalnost. Drugim riječima, ponovno otkrivanje našeg vjerničkog identiteta moglo bi nam pomoći da se s novom nadom suočimo s budućnošću.

2. Umrežavanje: intrinzična vrijednost

Neovisno o sadržaju sjednica, Skupština je bila prilika za sve nas da se uključimo u vrijedno umrežavanje. Strukturirani, a posebno nestrukturirani trenuci tijekom dana dali su nam dragocjenu priliku da upoznamo nova lica, nove ljude i stvorimo nove odnose. Stvaranje novih prijateljstava intrinzična je vrijednost koju ovakva okupljanja UCESM-a neizbježno nude.

3. Korištenje učinkovitih metoda

Sjednice su bile dobra kombinacija različitih metoda: uvodi govornika, rad u malim grupama i u plenumu. Korištenje različitih metoda pomoglo nam je da personaliziramo teme o kojima se raspravljalo, čineći ih relevantnijima za naše konkretne životne kontekste.

Kreativnost korištena tijekom molitvenih trenutaka (npr. Taizé pjesme, „Oče naš“ na različitim jezicima, pjevanje s gestama, itd.) učinila je naša molitvena okupljanja posebnima, a korištenje različitih jezika tijekom liturgije pomoglo nam je da iskusimo i cijenimo ljepotu jedinstva u raznolikosti.

Nastojanje da se koristi sinodalna metoda dijeljenja, sačinjena od tripartitne strukture (i. dijeljenje onoga što me ganulo ili dirnulo u mojoj molitvi; ii. dijeljenje onoga što me je ganulo ili dirnulo što su drugi podijelili;  iii. spontano dijeljenje da vidim koje radnje ili naznake se pojavljuju), pomogli su stvoriti kontemplativno ozračje i učinili naše zajedničko putovanje u iskustvo dubinskog slušanja poticaja Duha Svetoga.

4. Crkvene veze

Kao što svjedoče crkveni dokumenti, posvećeni život postoji u Crkvi i za njezinu svetost. Ne postoji u vakuumu, već pronalazi svoje značenje unutar crkvenog konteksta.

Kao odraz toga, Skupštinu je svojom nazočnošću uveličao praški nadbiskup Mons. Jan Graubner, koji je podsjećajući nas da su posvećeni ljudi pozvani svjedočiti Krista, dao divnu vijest da je Praška nadbiskupija svake godine obogaćena za 1000 novoobraćenika, među kojima su i uglednici grada. Posjeti četvrtkom poslijepodne različitim redovničkim zajednicama u Brnu (salezijanci, franjevci, kontemplativne sestre sv. Klare, Zajednica Blaženstava, restoran sestara karmelićanki u blizini katedrale u Brnu) nastavljaju raditi na vidljivosti bogate prisutnosti redovnika u kontekstu mjesne Crkve.

Treći dan svojom nazočnošću počastio nas je apostolski nuncij u Češkoj Republici, H.E. Mons. Thaddeus Okolo. Nuncij je predvodio Euharistiju, a tijekom svoje propovijedi, podsjećajući nas na bitne stvari o našem načinu života kao redovnica (molitva, zajednica, proroštvo itd.), dao je entuzijastičnu primjedbu o autentičnosti redovnica u Češkoj Republici.

Zoom-susreti s tajnicom Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, s. Simonom Brambillom, na kojem nas je dotajnica Sinode s. Nathalie Becquart XMCJ uvela u temu „kako postati Sinodalna Crkva u misiji s laicima“, kao i s Papinskim povjerenstvom za zaštitu maloljetnika, ističu naše crkvene veze ne samo s mjesnom nego i sa Sveopćom Crkvom. Također, nazočnost predsjednika UISG-a, s. Mary Barrona, potakla je u nama duboki osjećaj za crkvene veze i zahvalnost europskom redovništvu.

5. Naš identitet posvećen Bogu

Čini se da je jedan od prijedloga koji ova Generalna skupština nudi kao korak naprijed prema posvećenom životu u budućnosti možda povratak duhovnim korijenima takvog poziva. Takav se prijedlog čini više nego relevantnim u današnje vrijeme, kada je naše europsko sekularizirano ili agnostičko društvo polako, ali postojano pridonijelo pomračenju našeg identiteta kao posvećenih ljudi (tj. ljudi odvojenih) od Boga. Individualistički i sekularizirani životni stilovi postali su rašireni u našim zajednicama.

Crpeći svoje osobno iskustvo Boga u svom životu, nemali broj govornika istaknuo je da je načelo i temelj redovničkog života osobno iskustvo Boga. To je možda ono što smo prvenstveno pozvani činiti usred nesigurnosti našeg vremena. Kako je rekao vlč. František Hylmar  iako je „za učenike to bilo vrijeme velike zbunjenosti, oni su ostali zajedno na mjestu gdje su posljednji put doživjeli nešto intenzivno s Gospodinom“.

Na sličan način u svojoj propovijedi prvoga dana, vlč. Janis Melnikovs citira britanskog rabina Jonathana Sacksa koji je jednom rekao da je „vjera hrabrost življenja s neizvjesnošću“. Vlč. Luis Manuel nas je podsjetio na Gospodinove riječi Mojsiju kada je rekao: „Stavljam pred tebe život i smrt (..) biraj život“ (Deut 30:19). Slično tome, fra Philip Pinto, bivši generalni poglavar Kršćanske braće, potaknuo je da se ne trebamo brinuti o smanjenom broju vjernika, već o tome kako ćemo doprijeti do njih. Šačica vjernika koji su strastveni štovatelji Boga i ozbiljno vjeruju u naš životni stil može ostaviti ogroman utjecaj.

6. Zajednički život ili zajedništvo života?

Možda je još jedan korak naprijed za posvećeni život u budućnosti kreativno pronalaženje načina i sredstava za dijeljenje naše vjere i životnih iskustava među nama. Na jednoj od plenarnih sjednica izrečena je jadikovka u obliku pitanja: zašto više dijelimo s prijateljima i strancima, nego s članovima naše zajednice? To je rizik zajedničkog života (zajedničko jedenje, zajednička molitva itd.), ali nema pravog zajedništva života, tj. nema intimnosti među nama. Živimo jedni pored drugih, ali se jedva poznajemo.

U svjetlu svega što smo čuli o temi ranjivosti ovih dana, možda se pravo zajedništvo stvara između članova zajednice kada dosegnu točku dijeljenja svoje ranjivosti i slabosti. Na toj razini smo isti. A kažu: „Ako pogledaš u sebe, pronaći ćeš sve ostale!“ Nečija hrabrost da se pred drugima pokaže slabim i ranjivim je ono što ga više veže za njih. Prihvatiti i razotkriti ranjivost znači riskirati ljubav. Siromaštvo dijeljenja vlastite ranjivosti možda je ključ stvarnog zajedništva života.

Stavljajući ovo načelo na crkvenu razinu, možda samo Crkva koja može prigrliti i priznati svoju ranjivost, može doista naučiti voljeti siromašne, ranjive, slabe i one na egzistencijalnoj periferiji. Vlč. Philp Pinto nas je podsjetio da papa Franjo ne želi Crkvu zauzetu vlastitom važnošću i samoreferencijalnošću, jer takva Crkva nikada ne može prigrliti ranjivost i, stoga, nikada ne može naučiti umijeće rizika ljubavi. Skandali oko seksualnog zlostavljanja unutar Crkve možda joj pomažu da postane svjesnija svoje ranjivosti. Suočavanje s istinom, ne izbjegavanje ponižavajuće boli i sramote, prihvaćanje svoje ranjivosti, može pomoći Crkvi da nastavi ulagati u očuvanje postupaka za sigurniju Crkvu.

7. Putovanje s laicima

Sinodalnim putom kojim papa Franjo poziva Crkvu da krene može se opisati kao „kršćani koji hodaju u zajedništvu s Kristom prema Kraljevstvu zajedno s cijelim čovječanstvom“ (s. Nathalie Becquart). Sinodalnost ne znači ignoriranje hijerarhijske strukture Crkve nego je to poziv na osnaživanje laika, to je potraga za susretom i vrednovanjem svih, to je ozbiljan pokušaj da se svi angažiraju i omoguće svim krštenicima da sudjeluju i osjećaju se suodgovornima u životu i poslanju Crkve. Sinodalnost je o zajedničkom razlučivanju i slušanju glasa Svetoga Duha, uvjerena u vrijednu ulogu sensus fideliuma kao megafona kroz koji Duh progovara. Podupirući ovu kulturu sinodalnosti je antropološka vizija ljudskog bića po prirodi relacijskog.

U svjetlu toga, kao redovnici pozvani smo prihvatiti izazov zamišljanja laika ne više kao dodatka koji nam pomaže u održavanju naših apostolata, već kao suradnika i protagonista u našem životu i poslanju. Moramo nastaviti raditi na prijelazu s mentaliteta gledanja na laike kao da „rade za nas“ na mentalitet u kojem radimo zajedno s njima, da ne hodaju za nama, već da hodaju s nama. To bi pomoglo volonterima laicima i suradnicima da se ne osjećaju kao da smo ih iskoristili nego da ih cijenimo zbog onoga što jesu u Crkvi, naime kršteni kršćani poput nas. Takav sinodalni mentalitet vodi ponovnom otkrivanju središnjeg mjesta krštenja u Crkvi.

8. Zaključak: korak naprijed

Ova tri prijedloga proizašla iz ove Glavne skupštine odnosno povratak temeljnom iskustvu Boga i traženje stvarnog zajedništva s našom braćom i sestrama i laicima u potrazi za poslanjem, podsjećaju nas na dvije zapovijedi ljubavi koje nam je dao Isus Krist. Trudimo se da ih provedemo u praksi.

s. Christine Rod MC

s. Alfonsa Karapata MSSR

br. Ivan Scicluna OFMCap

Vranov (Republika Češka), 19. travnja 2024.