1. Uvod
Od 2. do 6. travnja 2024. Generalni definitoriji OCD i OCarm (bosonogi i „obuveni“ karmelićani) sastali su se u samostanu bosonogih karmelićana Santa Croce u Bocci di Magra u Liguriji, kao što je to tradicija od 6. prosinca 1991. (vidi Analecta Ordinis Carmelitarum, Svezak XLIII, br. 2, srpanj-prosinac 1992., str. 187). Dvaput godišnje, u mjesecu lipnju i prosincu, dva Generalna definitorija redovito se sastaju kako bi se međusobno informirali o razvoju dviju grana Karmela i kako bi raspravljali o pitanjima od zajedničkog interesa. Svake tri godine definitoriji se sastaju malo duže kako bi razmotrili unaprijed dogovorenu temu. Ovaj put smo se usredotočili na neka učenja preuzeta iz života i spisa svete Terezije od Djeteta Isusa uz vodstvo o. Emilija J. Martineza, OCD, profesora na Teresianumu u Rimu.
2.
O. Emilio je s nama obradio dvije teme koje se tiču svete Terezije: napuštenost/predanje (francuski abandon) i poslanje. Prvoga dana bili smo pozvani razmišljati o iskustvu napuštenosti/predanja koje je Terezija doživjela kroz različite događaje koji su obilježili prve godine njezina života: problemi neposredno nakon rođenja, bolest i smrt njezine majke, ulazak njezinih sestara Pauline i Marije – njenih „rezervnih majki“ – u Karmel u Lisieuxu itd. Sveta Terezija je svojom predanošću i prije svega zahvaljujući daru primljenom na Božić 1886. uspjela integrirati krhkosti povezane s ovim epizodama tjelesne i psihičke napuštenosti. Svjesna vlastite krhkosti i slabosti, Terezija se povjerila Isusu Kristu i naučila da ne postoji drugi način za sretan život osim davanja radosti drugima kroz služenje. Više ne nastoji primati ljubav, nego ljubiti druge na način Isusa Krista.
Vjerujemo da se mnogi ljudi u današnjem svijetu mogu poistovjetiti s Terezijinim iskustvom, s osjećajem napuštenosti, izoliranosti, nedostatnosti i nemoći pred brzim društveno-ekonomskim i političkim promjenama, masovnim migracijama i konfliktnim situacijama koje su potkopale osjećaj bratstva, zajednice i gostoljubivost. Paradoks je da živimo u sve povezanijem svijetu, gdje ljudi imaju tisuće virtualnih prijatelja i pratitelja na društvenim mrežama, ali se i dalje osjećaju usamljeno i napušteno jer se osjećaju nepovezano s onima koji žive u njihovoj neposrednoj blizini. Poput proroka Ilije, možemo se naći u napasti da odustanemo, pa čak i poželjeti umrijeti suočeni s izazovima, nesigurnostima i sumnjama.
3.
Drugi dan o. Emilio razmišljao je o najdubljoj duhovnoj napuštenosti Terezije iz Lisieuxa: kušnji vjere koju je doživjela tijekom bolovanja od tuberkuloze do njezine prerane smrti. Uvijena u gustu maglu sumnje, Terezija je ipak uspjela obraniti svoju vjeru ljubeći: rana je ponovno postala rana ljubavi i blizine prema najudaljenijima, čak i ateistima. Osvrćući se na Terezijino pismo njezinoj sestri Celini (23. srpnja 1893., LT 144), prepoznajemo ogromnu empatiju i razumijevanje za Celinu koji dopuštaju Tereziji da je prati. Terezija savjetuje Celini da podigne jedro i slijedi vjetar, čak i ako ga ne vidi. Potiče je na male žrtve dok se u tami kreće prema horizontu. Osjećajući se sami u malom čamcu na ogromnom oceanu, ne videći obalu i s kormilarem koji spava, pozvani smo ponuditi svoja srca kao jastuk Kristu da na njemu odmori.
Uvjereni smo da se mnogi još uvijek mogu poistovjetiti s Terezijom u njezinom pismu Celini. Napisano prije više od stotinu godina, ovo se pismo čini vrlo suvremenim, stvarnim i aktualnim, jer suvremeni ljudi imaju taj osjećaj napuštenosti – od društva, od života, od strane vlada, a ponekad i od Crkve. Terezija svojoj sestri nudi dvodijelno rješenje: prvo, u povjerenju da se prepusti vjetru, odnosno da nastavi ići naprijed bez odustajanja: „Jedino što može učiniti je napustiti sebe, pustiti da joj jedro vijori prema vjetru“ (LT 144). I za nas će se u trenucima krize ili napuštenosti naša upornost sastojati u tome da nastavimo ići naprijed. Drugo, Terezija nudi „ideju malih žrtava“. Kada je ocean prevelik, a horizont predaleko, važno je usmjeriti pozornost na nešto upravljivije, odnosno fokusirati se na male, konkretne korake. Terezija sugerira svojoj sestri da pokuša gledati na potrebe drugih radije nego li da dopusti da je zahvati vlastita kriza. Potiče je da se usredotoči na mala djela milosrđa („male žrtve“) za svoje najbliže. Treće, Terezija govori svojoj sestri da vjeruje da je Isus – iako ga ona ne vidi, niti čuje u huku oluje – zapravo s njom, u čamcu, i da počiva u njoj na jastuku njezina srca.
Također smo razmatrali pjesmu Presvetom Srcu Isusovu (P 23), u kojoj Terezija govori o svojoj potrebi za srcem koje gori od nježnosti i koje se nikada ne može zamijeniti nečim stvorenim što umire. Terezija uči da biti svet znači postati ono što Bog želi da budemo. On nas potiče da otkrijemo svoju istinsku osobnu narav – kakav smo cvijet u vrtu – i da to jednostavno budemo.
4.
Treći dan razmišljali smo o temi Misije u životu Terezije od Djeteta Isusa, širokoj i složenoj temi. Razlaganje se odvijalo u svjetlu promišljanja pape Franje u apostolskoj pobudnici C’est la confiance. Sveta Terezija postala je misionarka vođena svojim prisnim osobnim odnosom s Isusom, kojega je željela upoznati i voljeti kako bi ga drugi bolje upoznali i voljeli. Postala je misionarka svojim životom molitve i žrtve u Karmelu, svojim spisima i djelima milosrđa koja su je učinila živim svjedokom Evanđelja. Terezijina misija nije završila njezinom smrću; naprotiv, kako je i željela, nastavlja zračiti do kraja vremena, čineći dobro šaljući kiše ruža na zemlju. U C’est la confiance divili smo se kako papa Franjo hvata Terezijin evanđeoski radikalizam i njezinu sposobnost da na svoj mali način otkrije ono što je bitno i neophodno, kada piše (br. 52):
U vremenu koje nas poziva da se zatvorimo u vlastite interese, Terezija nam pokazuje ljepotu davanja života. U trenutku u kojem prevladavaju najpovršnije potrebe, ona je svjedok evanđeoske radikalnosti. U vremenu individualizma, ona nam daje otkriti vrijednost ljubavi koja postaje zagovor. U vrijeme kada su ljudska bića opsjednuta veličinom i novim oblicima moći, ona pokazuje put prema malenosti. U vremenu u kojem je toliko ljudskih bića odbačeno, ona nas uči ljepoti skrbi, preuzimanja brige za druge. U trenutku složenosti, ona nam može pomoći da ponovno otkrijemo jednostavnost, apsolutni primat ljubavi, povjerenja i predanja, nadvladavajući legalističku i etičku logiku koja ispunjava kršćanski život obvezama i zapovijedima, a zamrzava radost Evanđelja. U vremenu povlačenja i zatvaranja, Terezija nas poziva da izađemo kao misionari, osvojeni privlačnošću Isusa Krista i Evanđelja.
5.
U dvije skupine sastavljene od braće iz obje karmelske tradicije i na plenarnim sastancima radili smo po metodologiji sličnoj onoj sinode, što se danas popularno naziva „razgovor u Duhu“. Suočili smo se s pitanjima i razmišljanjima o. Emilija i otvoreno podijelili zadivljenost Terezijinom dubinom, njezinom dubokom suobličenošću Gospodinu Isusu Kristu, koji je bio izvor preobrazbe njezina života i trajni izvor snage u trenucima proživljavanja tamne noći.
U poslijepodnevnim satima drugog dana razgovarali smo o pitanjima od zajedničkog interesa u rasponu od razmjene informacija do područja moguće suradnje: novosti o projektu Wadi u Svetoj zemlji; karmelska formacija u sadržajnom smislu, s posebnom pozornošću na pratnju braće tijekom prvih pet godina nakon svečanih zavjeta i/ili svećeničkog ređenja u svjetlu brojnih izazova koji se pojavljuju; velika potreba za izobrazbom odgojitelja u karmelskoj tradiciji; suradnja u obnovi mariologije i marijanskog života dviju karmelskih tradicija; promicanje marijanskog iskustva Karmela kroz studije, pobožnosti u svetištima, iskustvo i ikonografiju; dijeljenje uvida u proces ažuriranja konstitucija karmelićanki obiju tradicija; suradnja između Generalnog definitorija OCD i Generalnog priora OCarm u sastavljanju poslanice i molitve za svetkovinu Gospe od Karmela 2024. U svjetlu te suradnje i suradnje na razini generalne uprave, nadamo se da će karmelićanke koje pripadaju dvjema tradicijama u različitim zemljama biti nadahnute za pokretanje različitih oblika razmjena, dijaloga i zajedničkog zalaganja.
6.
Naš susret dogodio se u karmelskom duhovnom centru gdje mnogi dolaze na molitvu, razmišljanje i susrete. Svaki dan smo slavili euharistiju i zajedno molili jutarnje i večernje molitve. Sa zahvalnošću smo uživali ogromnu gostoljubivost braće i časnih sestara samostana Santa Croce, uz nježno zapljuskivanje Sredozemnog mora u pozadini. Tijekom posjeta samostanskoj crkvi koji je vodio prior zajednice mogli smo vidjeti kuću u kojoj je posljednje razdoblje života proveo ugledni karmelićanin i kardinal Anastasio Alberto Ballestrero. Priuštili smo si i posjet gradu La Spezia, gdje smo brodom obišli tri otoka Palmaria, Tino i Tinetto; obilazak nam je omogućio pregled epohalnih povijesnih preokreta koji su se događali u vodama Sredozemlja tijekom stoljeća, poput Napoleonskih ratova i Drugog svjetskog rata. Dok smo plovili oko otočića Tinetto, vodič nam je skrenuo pozornost na Stellu Maris, kip Blažene Djevice Marije sa sklopljenim rukama okrenut prema otvorenom moru. Kip je signal pomorcima da izbjegavaju opasnu Scogio do Diao, odnosno Đavolju stijenu, na kojoj je kip pričvršćen.
Na drugom izletu posjetili smo grad Lucca, gdje smo iskoristili vodstvo brata svećenika iz crkve San Concordio, koji nas je poveo u razgledavanje crkve Santi Giovanni e Reparata iz 5. stoljeća i veličanstvene katedrale sv. Martina iz Toursa, čiji je lik raspetog Krista iz 8. stoljeća jedinstven u regiji i prikazuje raspetog Krista kao svećenika i kralja. Zajedno smo posjetili i marijansko svetište „Santuario della Madonnina“ koje je od 1954. godine povjereno bosonogim karmelićanima. Završili smo posjetom samostanu Regina Carmeli u predgrađu grada Lucca, gdje su nas lijepo primile bosonoge karmelićanke.
7.
Zahvaljujemo Bogu koji nas je okupio u samostanu Santa Croce. Nadahnuti svetom Terezijom od Djeteta Isusa i Svetog Lica, napuštajući ovo mjesto osjećamo entuzijazam da se vratimo našim svakodnevnim zadaćama i izvršavamo ih s obnovljenom predanošću, tražeći naše suobličenje Kristu. Obvezujemo se pratiti našu braću i sestre u Karmelu s obnovljenom evanđeoskom ljubavlju, birajući poput svete Terezije slijediti mali put koji se sastoji od povjerenja u Boga čak i u vremenima tame i življenja za druge kroz male žrtve. Put Karmela je svet i dobar: njegova bit nije u teoretskim vježbama, već u tome da se njime hodi (vidi Pravilo §20). Neka nam Bog udijeli dar da svjedočimo ljepotu Karmela svojim opredjeljenjem za nasljedovanje Krista i da, zahvaljujući Njemu, budemo radosni misionarski učenici koji snagom svoga poniznog svjedočanstva bude svijet.
Samostan Santa Croce
Bocca di Magra, Ligurija, Italija
6. travnja 2024.