U subotu 8. veljače postulanti predvođeni magistrom o. Srećkom krenuli su na jednodnevni izlet u Mađarsku.

Prebirući zrnca krunice i razmatrajući radosna i svjetlosna otajstva našega Gospodina, stižemo na prvo odredište: kod naših sestara u Karmel Svih Svetih u Magyarszéku. S izrazitom velikodušnošću dočekala nas je časna majka te sestra Marta koja je porijeklom iz Sombora. Zahvaljujući imenovanoj sestri, mogli smo se jednostavno sporazumjeti te smo izbjegli mučenje s odveć teškim mađarskim jezikom. Razgovarali smo uz kavu te čokoladu koju sestre vlastoručno proizvode u samostanu, kao i druge razne proizvode. Ne znamo za ostalo, ali s kockicama čokolade smo ostali oduševljeni te ovim putem sestrama dajemo besplatnu reklamu.

Povijesno gledajući, zajednica je prošla kroz mnoge kušnje i preseljenja da bi se danas nalazila na ovome mirnom mjestu. Naime, dosadašnja povijest ženskog ogranka Karmela Mađarske može se podijeliti u četiri velika razdoblja. Prva faza traje od osnutka, 21. svibnja 1936. do 10. studenog 1950. godine. To uključuje dinamičan razvoj zajednice u Pečuhu koja je započela s pet sestara i narasla na trideset i jednu članicu, vanjski i unutarnji procvat samostana te formiranje zajednice koja teži svetosti i dostizanju vrhunca svog poziva. Deportacija koju su izvršile komunističke vlasti 10. lipnja 1950. nije zatekla zajednicu nespremnu. Duhom su sestre već sve preduhitrile kada su, osjećajući bijedu, siromaštvo i patnju ratom razorene zemlje, opetovano u molitvi nudile sebe i svoj samostan. U noći 10. lipnja zajednica je deportirana u Tiszaújfalu, k benediktinkama. Tamo su morale ostati pod nadzorom Odjela za državnu zaštitu do 10. studenog, da bi uskoro vlasti naredile raspuštanje svih redovničkih zajednica. Posljednja časna sestra morala je napustiti zajednicu te se vratiti u civilni život.

Time je započela druga faza života zajednice. Ukidanje svega što je do tada bilo najvažnije: samostan, klauzura, zajednica, redovničko odijelo. Bog je prihvatio njihovu žrtvu kao žrtvu paljenicu. Bez samostana, klauzure i zajednice nemoguće je živjeti kontemplativnim karmelskim životom. Neke sestre su se ubrzo vratile u samostansku sakristiju gdje su pekle hostije kako bi i dalje osigurale opskrbu hostija za biskupiju, dok su druge tražile posao negdje drugdje ili se vraćale svojim obiteljima, uključivši se u život župe svojih rodnih sela.

Treća faza trajala je mnogo godina. Naime, sestre su tragale za uvjetima potrebnim za ponovnu uspostavu zajednice. Od kasnih osamdesetih nadalje odgađalo se ponovno pokretanje zbog nepostojećih uvjeta, da bi konačno dana 10. studenoga 1991. sestre preuzele redovnički habit i ponovno službeno započele svoj redovnički život u Pečuhu. U samostanu je tada zajedno živjelo pet sestara, a dvije u blizini samostana zbog zdravstvenih i drugih poteškoća. Godine 1992. dvije sestre stigle su iz Francuske pomoći u ponovnom pokretanju, jedna od njih kao novakinja. Tako su sestre nakon posjeta iz Generalne uprave Reda u studenom službeno mogle primati novakinje. Ovaj datum bi se mogao označiti kao početak drugog cvjetanja.

Rastuća zajednica preselila se na današnju lokaciju 2002. godine i počela graditi samostan koji je baština prva tri samostana (Sopronbánfalva, Szombathely, Pécs). Otad možemo datirati četvrtu etapu u povijesti zajednice sestara. Naime, sestre su došle na kupljeno zemljište na kojem su se nalazile štale i stado konja te su marljivim i upornim radom, uz Božju providnost, izgradile i oblikovale samostan prikladan za redovnički život.

Sestre karmelićanke iz Magyarszéka (mjesto blizu Pečuha) bave se, između ostalog, izdavanjem knjiga, ručnom proizvodnjom čokolade te već godinama pružaju priliku braći i sestrama koji rade u vinogradu Gospodnjem i svim iskrenim tražiteljima Boga da zastanu, promišljaju i uključe se u individualne i grupne duhovne vježbe. Vrijedi istaknuti kako se svakoga utorka u kapelici služi grkokatolička liturgija. Osim ovoga samostana, sestre su 2006. osnovale drugi u Rumunjskoj, gdje se danas nalazi manja zajednica. Ovaj prekrasan posjet sestrama zaključili smo službom čitanja te molitvama Reda u veličanstvenoj kapelici koja odiše izrazitom sakralnošću. Zanimljiva je činjenica da je kapelica sagrađena na mjestu nekadašnje štale.

Zahvalni na svemu nastavljamo put prema Pečuhu. Stigavši tamo, obilazimo impozantnu katedralu Sv. Petra i Pavla. Prva sakralna građevina na tom mjestu potječe iz 4. stoljeća. Smatra se da je u vrijeme osnivanja Pečuške biskupije 1009. godine služila kao starokršćanska grobnica. Gradnja katedrale započela je u 12. stoljeću te je kroz vrijeme građena raznim stilovima. Za vrijeme turske vladavine, između 1543. i 1686. godine, katedrala i kripta korištene su za bogoslužje kao i za skladištenje žitarica, što je štetno djelovalo na zgradu. Kasniji su biskupi obnavljajući katedralu koristili razne stilove poput baroka te klasicizma. Današnji oblik katedrala je dobila nakon obnove koja je trajala od 1882. do 1891. godine. Poslove je prema zaduženju dobivenom od biskupa Nándora Dulánszkyja (1829.-1896.) vodio austrijski arhitekt Friedrich von Schmidt.

Katedrala je duga 70, a široka 40 metara. U tornjevima visokim 60 metara smještena su 4 zvona, a svako zvono nosi svoj naziv. Jedno je posvećeno Blaženoj Djevici Mariji, drugo sv. Pavlu, treće sv. Petru a posljednje, četvrto, sv. Franji Asiškom. Imali smo priliku (koju nismo oklijevali iskoristiti) popeti se na jedan od tornjeva s kojega se može vidjeti Pečuh kao na dlanu. Na južnoj fasadi zgrade stoje kipovi dvanaest apostola. Dana 9. siječnja 1991. papa Ivan Pavao II. katedrali je dao status male bazilike, a nekoliko mjeseci kasnije ju je i posjetio. Katedralu također krase prekrasne orgulje koje su izrađene 1887. godine u tvornici orgulja Angster, označene imenom „Jozef Angster“. Osim toga, unutrašnjost krase zadivljujuće freske na kojima se nalazi i mađarski kralj sv. Stjepan po kome nosi naziv naša crkva u Somboru, a čije je ime kao svoje redovničko prezime nosio naš sluga Božji o. Gerard. Važno je istaknuti i kako se u kripti katedrale nalazi grob biskupa Ivana Česmičkog, koji je prvotno bio pokopan u Remetama.

Pri kraju razgledavanja zamijetili smo kako će 26. travnja biti obred proglašenja blaženom mađarske djevice i mučenice, službenice Božje Marije Magdolne Bodi. Nju su 23. ožujka 1945. u dobi od 24 godine ubili sovjetski vojnici. Držeći krunicu u rukama izrekla je svoje posljednje riječi: „Gospodaru moj, kralju moj! Uzmi me k sebi!“ O ovoj Božjoj službenici možda najbolje govori njezina izjava: „Kako je moguće bojati se smrti? Jer samo tada možemo vidjeti našeg Gospodina licem u lice… Smrt je sretan trenutak. Kako je moguće toga se bojati?“

Prepuni dojmova i zahvalni Gospodinu na svim dobročinstvima, polazimo natrag za Sombor. Pri povratku u kombiju molimo večernju i povečerje. Ostatak vožnje provodimo razmatrajući žalosna i slavna otajstva krunice te stižemo doma sa stihovima himna Salve Regina na usnama.

[ngg src=”galleries” ids=”336″ sortorder=”3242,3227,3228,3229,3230,3231,3232,3233,3234,3235,3236,3237,3238,3239,3240,3241″ display=”basic_thumbnail” override_thumbnail_settings=”1″ thumbnail_width=”115″ thumbnail_height=”85″ thumbnail_crop=”0″ number_of_columns=”4″ show_slideshow_link=”0″]