Na spomendan Svetih Anđela čuvara u četvrtak 2. listopada 2025. djelatnici i suradnici Glasa Koncila i Malog Koncila pod vodstvom glavnog urednika Branimira Stanića hodočastili su tradicionalno svojoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica u brezovički Karmel. Hodočašće je započelo misnim slavljem koje je predslavio vlč. Ivan Dodlek, profesor na KBF-u u Zagrebu.

U svojoj homiliji vlč. Dodlek osvrnuo se na duh vremena u kojem je živjela sv. Mala Terezija. Naime, sv. Mala Terezija živjela je krajem 19. stoljeća, u vremenu egzistencijalne krize čovjeka koja se očitovala u osjećaju gubitka smisla, identiteta i orijentacije, a koja je uvelike uzrokovana vremenom i kulturom „Božje smrti“. Glasnogovornik te krize bio je Friedrich Nietzsche. Njegov proglas „Božje smrti“ ne odnosi se, naravno, na tvrdnju da Bog ne postoji. Egzistencijom suvremenog čovjeka zavladala je moderna znanost, a s njome isključivi racionalizam, narcisoidni individualizam i relativizam. Zbog te egzistencijalne krize, Nietzsche postavlja dijagnozu vremena, a to je gubitak smisla čovjeka i njegove egzistencije na zemlji, te daje terapiju: ne povratak poniznosti, jednostavnosti i skromnosti, već nadmoći. On misli da je rješenje krize suvremenog čovjeka u mudrosti njegove ljudske veličine i moći, a ne više u moralu slabih kršćana koji veličaju poniznost i neznatnost; ne više čovjek koji se ponižava pred Bogom, već biti nadčovjek koji stvara vlastite vrednote.

Takav stav kao da je predvidio već sv. Pavao kad je zapisao: „Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“

Ovo ludo i slabo Božje za Nietzschea je bila ludost, istaknuo je vlč. Dodlek. Tu ludost zaživjela je sv. Mala Terezija svojim Malim putom. Njezina dijagnoza u tom istom vremenu krize glasi: „Bog je živ!“ Ludost njezine duhovnosti jest put poniznosti, ljubavi i trpljenja, program Kristova križa. Upravo je sv. Matej apostol u svojem Evanđelju zacrtao tu ludost Božju, taj put malenosti. Naime, Isus svojim učenicima koji se nadmeću i pitaju tko će biti prvi, daje dva primjera, daje im znak i riječ. Znak je dijete, a riječ: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“

Slijediti Mali put sv. Terezije znači imati duhovni oblik djeteta: „Dijete je otvoreno, ovisno je o pomoći pa zbog toga i prima pomoć. Kao što je dijete maleno pred veličinom odraslih, tako je čovjek malen pred Božjom veličinom. Čovjek nije dostatan samome sebi. Program sv. Male Terezije je biti otvoren u svojoj nedovršenosti, a to znači trajno žeđati za Bogom, tražiti Boga. U ludosti križa tako se može odgovoriti ludošću Maloga puta jer je najveći onaj koji je najmanji. Ona je taj put prepoznala, zato govori kroz svoje spise o putu malenosti. Iz tog križa izraslo je predanje, žrtva, a to je sama ljubav“, zaključio je propovjednik.

Kod tradicionalnog blagoslova ruža pri kraju misnoga slavlja vlč. Dodlek je rekao da je ruža simbol ljepote ljubavi, a u svojoj trnovitosti simbol ludosti križa Malog puta. Potom se zahvalio svim djelatnicima Glasa Koncila i Malog Koncila, kao i sestrama na njihovoj žrtvi, molitvi, radu u skrovitosti i malenosti za cijeli svijet koji je potrebit Terezijinog Malog puta.

Misno slavlje animirale su svojim skladnim pjevanjem sestre karmelićanke pod ravnanjem s. Bonite Kovačić.

Prijateljsko druženje, uz aktualnosti u Crkvi i uz pjesmu, nastavilo se nakon sv. Mise u sestarskoj govornici.