Dan bez fakultetskih obaveza naši bogoslovi, predvođeni magistrom o. Nikolom, odlučili su iskoristiti za posjet Varaždinu i Ludbregu. Iz prohladnog i maglovitog Zagreba braća su 18. studenog 2025. godine krenula u jutarnjim satima na put do Varaždina koji je bio prva odredišna točka putovanja. Zaustavili smo se ispred varaždinske Katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo. Ranobaroknu katedralu između 1642. i 1646. godine gradili su isusovci, a financirao grof Drašković koji je želio izgraditi crkvu Gospi u čast. S vremenom je crkva prešla iz ruku isusovaca u ruke pavlina pa je zatim bila gimnazijska, kaptolska, da bi, uspostavom varaždinske biskupije 1997. godine, postala katedralna.
Ispred katedrale nas je dočekao don Antun Perčić, generalni vikar biskupije, koji nas je uveo u katedralu. Odmah po ulasku dojmio nas se sklad lijepo uređene katedrale. Razgledali smo glavni oltar Uznesenja Blažene Djevice Marije i odlično izrađene kipove velikih svetaca s lijeve i desne strane svetohraništa: sv. Petra, sv. Pavla, sv. Donata, sv. Ivana Nepomuka te isusovaca sv. Ignacija Lojolskog i sv. Franje Ksaverskog. Nakon razgledavanja, don Antun nam je ispričao sve bitne informacije vezane za katedralu i biskupiju. Pred završetak obilaska, br. Tomislav je zasvirao na orguljama, a ostala braća su pratila glasom pjevajući marijanske pjesme.
Ostatak vremena u Varaždinu proveli smo obilazeći središte grada, nakon čega smo otišli u nedaleki Ludbreg kako bismo posjetili Svetište Predragocjene Krvi Kristove. U njegovom začetku jest čudo koje se dogodilo davne 1411. godine kada se svećenik, koji je sumnjao u stvarno Kristovo prisustvo u euharistiji, trebao pričestiti iz kaleža i u njemu ugledao pravu ljudsku krv. U strahu je ulio krv u bočicu, zazidao ju i cijeli događaj čuvao kao tajnu sve do pred svoju smrt. Nakon što je ispričao sve što se dogodilo, Crkva je proučavala događaje vezane uz Ludbreg. Papa Lav X. održao je procesiju s ludbreškom relikvijom u Rimu i bulom proglasio Ludbreg svetištem Predragocjene Krvi Kristove.
Drugi važan povijesni događaj dogodio se 1739. godine kada je Hrvatski sabor Presvetu Krv Kristovu u Ludbregu nazvao najvećim blagom hrvatskog kraljevstva i zavjetovao se, u obranu od kuge, podići kapelu njoj u čast. Zbog raznih povijesnih razloga Zavjetna kapela Hrvatskog sabora izgrađena je tek 1996. godine.
Informacije o svetištu ispričao nam je župnik u Ludbregu don Petar Mlakar koji je govorio i o drugim euharistijskim čudima u svijetu i njihovoj važnosti u životu Crkve. Spomenuo je kako veliki broj hodočasnika dolazi u Ludbreg uz napomenu da bi taj broj, zbog važnosti svetišta, mogao biti i veći. Pri tome je od inozemnih hodočasnika istaknuo Poljake koji posjećuju Ludbreg kada hodočaste u Međugorje.
Nakon predstavljanja svetišta, don Petar je zajedno s nama u šutnji promatrao Krv Kristovu, koja je ulivena u staklo u obliku srca u središtu pokaznice i izložena na štovanje u crkvi. Zajedno smo se poklonili i zahvalili Gospodinu što nam se svaki dan daruje u tijelu i krvi u svetoj misi, a mjesta poput Ludbrega ostavlja nam kao trajno svjedočanstvo vjere u tu istinu.
Dirnuti svetištem, obišli smo spomenutu Zavjetnu kapelu Hrvatskog sabora u kojoj nas se posebno dojmila freska s prizorom hrvatskih svetaca, blaženika i slugu Božjih. U njoj smo zajednički otpjevali „Salve Regina“ i potom se uputili u Kapelicu svetog Križa gdje se čuvaju stari zapisi o ludbreškom čudu, a cijela kapelica je oslikana motivima Krvi Kristove i ludbreške relikvije. Nakon toga smo prošetali po Ludbregu, zahvalili se don Petru na iscrpnom predstavljanju ovog vrijednog hrvatskog svetišta te se vratili u remetski samostan.
