Misno slavlje svetkovine Gospe Karmelske u četvrtak 16. srpnja 2026. u Karmelu Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici predslavio je mons. Marko Kovač, pomoćni biskup zagrebački. Koncelebrirala su devetorica svećenika: mons. Domagoj Matošević, ekonom Zagrebačke nadbiskupije, mons. Tomica Šestak, rektor Svetišta i župnik u Mariji Bistrici, vlč. Blaž Bartol, vlč. Ivan Hrastović, vlč. Mato Jaković, vlč. Alozije Pakrac, vlč. Dragutin Gereci, vlč. Mirko Brlić i vlč. Luka Žeželj. U asistenciji su bili bogoslovi Adrijan i Vedran.
U bogatoj i sadržajnoj propovijedi mons. Kovač se osobito zadržao na prvom misnom čitanju svetkovine Gospe Karmelske koje nam proroka Iliju pokazuje kao velikog molitelja. Na početku je naglasio da Bog djeluje u šutnji i da ima jedno mjesto gdje Bog tako djeluje, a to je samostan, to je Karmel. Tu se ne govori o Bogu, nego je to život s Bogom. Promatrajući proroka Iliju, napomenuo je propovjednik, možemo se zapitati kakva je naša molitva pred Bogom. Moguće je mnogo govoriti o Bogu, ali treba se pitati je li u molitvi doista prisutno i srce: „Najveća opasnost redovničkog života nije prestati moliti, nego moliti, a da srce više ne gori. Ostaju riječi, ali nestaje oganj.“
Suprotnost je Ilijina molitva: „Ilija nije tražio Boga površno, on se povlači u samoću, sabire cijelo svoje biće pred Gospodinom. Njegov položaj tijela, njegova šutnja i njegova čežnja postaju molitva. On nije čovjek koji samo izgovara riječi pred Bogom. On je čovjek koji stoji pred Bogom. Zato njegova molitva otvara nebo.“
Propovjednik je zatim spomenuo pitanje koje se javlja kod mnogih: kako mogu proslavljati Boga, a grijesi i slabosti me optužuju. Odgovor se krije u Božjem očinskom zagrljaju, jer nas on čeka kao svoju djecu, jer ne traži da dođemo savršeni. On čisti onoga koji mu se približava i ne moramo se bojati stati pred njega sa svojim slabostima. Žarka molitva ne mijenja samo ono što molimo, nego i onoga koji moli.
U propovijedi se mons. Kovač dotakao i smisla posvećenog života. Crkva uči, spomenuo je, da posvećene osobe na poseban način sudjeluju u Isusovoj proročko službi: „Njihovo proroštvo ne počinje riječima koje izgovaraju, nego životom koji se treba dogoditi, a to je tiho, ali snažno svjedočanstvo: Bog postoji, Bog je dobar.“ Često se ljude mjeri prema njihovom djelovanju i vidljivosti, a posvećeni život postaje znak jedne druge stvarnosti, postaje ljubav kojoj se potpuno posvećuje: „Zato ništa ne smije biti ispred osobne ljubavi prema Kristu, ni vlastiti planovi, ni vlastita sigurnost, ni vlastite želje. A to je teško. Jezivo teško. Jer srce posvećene osobe pripada Bogu koji ju je prvi pozvao.“
Potom je propovjednik ponovo svrnuo misao na proroka Iliju koji je u Crkvi prepoznat kao uzor monaškog i redovničkog života, a čovjek je Božje prisutnosti, čovjek tišine, čovjek koji stoji pred Bogom prije nego stane pred Boga. On je u samoći naučio slušati Boga jer samo čovjek koji dugo boravi pred Bogom može razlikovati njegov glas od buke svijeta. Prorok nije ostao zatvoren u samoći, nego ga Bog šalje narodu: staje pred kraljeve, govori kad treba braniti Božju istinu. Onaj koji traži lice Božje postaje zagovornik naroda.
Spomenuo je zatim i sestre u klauzuri i napomenuo: „Jedna duša koja potpuno pripada Bogu može biti stup Crkve. Jedna molitva iz dubine srca može dosegnuti mjesta do kojih ljudska riječ nikad ne bi stigla. Jedno prikazanje života iz ljubavi prema Isusu može postati tiho proroštvo cijelome svijetu. Zato je Karmel proročki znak. Ne zato što dobro govori, nego zato što pokazuje ono što se u svijetu lako zaboravi: Bog je vrijedan da mu se preda cijeli život.“
Opasnost je, nastavio je propovjednik, u tome da se hrama na dvije strane – nije toliko u potpunom odbacivanju Boga, nego u tome da mu dajemo samo dio sebe: poneki trenutak, poneku molitvu, poneki vanjski znak, ali se ne predaje dubina srca. Bog želi cijelog čovjeka. Ilijina zaufana i ustrajna molitva za kišu urodila je plodom, malim oblačićem koji se na kraju pretvorio u obilnu kišu. Oblak je, prema karmelskoj tradiciji, slika Djevice Marije koja je rodila Sina Božjega, izvor vode žive.
Propovijed je završio riječima: „Drage sestre, vaš je život upravo takav mali oblačić, skriven od svijeta, možda nevidljiv ljudima, ali iz njega može poteći kiša milosti za Crkvu i svijet.“
Nakon završetka misnog slavlja vjernici su imali priliku za oblačenje karmelskog škapulara. Obred oblačenja predvodio je vlč. Mirko Brlić.
Trodnevnu pripravu za svetkovinu ove godine su predvodili monfortanac p. Mario Cerovac 13. srpnja, salezijanski mladomisnik don Neven Peić 14. srpnja te p. Smiljo Brnadić 15. srpnja.
