Na svetkovinu sv. Terezije Avilske, djevice i naučiteljice Crkve, u četvrtak 15. listopada 2026. godine, pomoćni zagrebački biskup mons. Marko Kovač predslavio je svečano misno slavlje u Karmelu u Brezovici. Uz njega su slavili mons. Zvonimir Sekelj, preč. Dubravko Škrlin Hren, preč. Vjekoslav Pavlović, vlč. Mijo Matošević, vlč. Luka Slijepčević, vlč. Mario Dukić, vlč. Silvio Eljuga, vlč. Tomislav Kralj, vlč. Damir Ceković, vlč. Vjekoslav Meštrić, vlč. Andrija Miličević i vlč. Jurica Klanfar, dok je vlč. Ivan Vujević ispovijedao hodočasnike.
Prvo čitanje pročitala je s. M. Katarina Pinjušić, OCD, drugo čitanje bogoslov Adrian Bogdan, dok je Evanđelje navijestio vlč. Jurica Klanfar, ovogodišnji mladomisnik. Molitvu vjernika čitao je ministrant Luka Balaško.
U nadahnutoj homiliji mons. Kovač je istaknuo kako postoje rane koje čovjeka uništavaju, koje ostavljaju ožiljke, ali postoji i rana koja daje život, koju ne nanosi mržnja, nego ljubav. To je rana koju je u srcu sv. Majke Terezije ostavila Božja ljubav.Govoreći o životu sv. Terezije, propovjednik je rekao kako njezina svetost počinje onda kad usred problema ne prestaje tražiti Boga. Tražila je Boga u trenucima utjehe, ali i u trenucima suhoće i tame. U dubokoj milosti doživjela je mistično iskustvo, iskustvo probodenja srca. Nije to bila obična strijela, to je bila strijela ljubavi koja probija do najdubljeg čovjekova bića. Biskup je s tim u vezi ustvrdio da je mistika istinski susret Boga i čovjeka. Tko ga susretne, ne zatvara se pred drugima, već gleda drugačijim očima.
Taj mistični doživljaj bio je poticaj sv. Tereziji da obnovi karmelski red. Željela je zajednice koje neće tražiti udobnost pod svaku cijenu, već Boga. Terezija počinje osnivati nove samostane, putovati, pisati o duhovnom životu. Doživjela je puno protivljenja i sumnjičenja. Njezin život nije određivao strah od ljudi, već ga je određivala ljubav.
U tim trenutcima nastaju i riječi koje kasnije postaju mnogima duhovni kompas: „ Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi, Bog ostaje isti. Tko je strpljiv, sve postiže. Tko ima Boga, ima sve. Bog sam dosta je!“ Sve u ovom životu prolazi: mladost, pamet, ljepota, uspjeh, snaga ljudska naklonost, ali Bog ostaje. Naša sigurnost može nestati, zdravlje oslabiti, ali Bog ne prestaje biti vjeran.
Na kraju homilije mons. Kovač je potaknuo sve prisutne da naša molitva ne bude samo riječ i običaj, već da se sjetimo Terezije i njezine vjere. Ako Bog ostaje, onda naša patnja, prošlost, grijeh nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima Raspeta Ljubav.
Večernju sv. Misu predslavio je rektor Bazilike sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente. Na početku misnog slavlja istaknuo je povijesnu činjenicu kako je upravo sv. Terezija Avilska skrenula pogled Crkve na sv. Oca Josipa. Njemu je posvetila i pod njegovu zaštitu stavila sve samostane koje je osnivala.
„Lijepo je da mi iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu njegujemo ovo prijateljstvo s Karmelom još od blagopokojnog mons. Marijana Radanovića, te da smo danas tu, već tradicionalno, na slavlju ove velike svetice i crkvene naučiteljice kojoj je sv. Josip bio veliki uzor i zagovornik kod Gospodina“, rekao je.
Večernje misno slavlje animirao je zbor bazilike sv. Josipa pod dirigentskom palicom Petre Hrvačić te uz orguljsku pratnju Krešimira Klarića.
Misnim slavljima prethodila je molitva svete krunice za nakane Crkve, naroda i svijeta, a posebno za zdravlje Svetog Oca Lava XIV., a večernjoj sv. Misu prethodile su Večernje pohvale Časoslova. Hodočasnici su imali priliku susresti se sa sestrama i preporučiti svoje nakane u njihove molitve.
