Uvečer u subotu 31. listopada 2026. karmelski su se postulanti, predvoženi (sic! – bio je, naime, ujedno vozač kombija) svojim magistrom o. Jakovom Kuharićem, u društvu priora o. Zlatka Žuvele te brata Leopolda, uputili na svoj prvi posjet Subotici. Povod je bio 14. po redu Holywin, čiji je središnji događaj svake godine dramatizacija biografije nekog sveca, blaženika ili, u ovogodišnjem slučaju, sluge Božjega.
Nakon prošlogodišnjeg žitija novokanoniziranog Carla Acutisa, subotički su mladi u Hrvatskom kulturnom centru „Bunjevačko kolo“ okupljenom mnoštvu predstavili život o. Gerarda. Scenarij, temeljen na materijalima koje je mladima ustupio o. Zlatko, vicepostulator kauze o. Gerarda, mladi su uvježbavali gotovo mjesec dana.
Sâm put do Subotice i nazad do Sombora pokazao se vrijednim jer su postulanti od svojih suputnika, somborskih župnika vlč. Josipa i vlč. Nebojše, imali prilike čuti o izazovima dijecezanskih svećenika: od vremena bogoslovije i razlučivanja poziva do današnjih župničkih napora.
Stigavši do „Bunjevačkog kola“ i pozdravivši mjesne poznanike, delegacija somborskog Karmela sjela je u prve gledališne redove, doduše bez o. Zlatka. Na komentar jednog od postulanata da su se, sjevši u prvi red, oglušili o evanđelje toga dana, drugi su mu odgovorili da upravo i jesu postupili prema spomenutom evanđeoskom odlomku, jer ih je ondje posjeo domaćin osobno.
Kako god bilo, s tih su se mjesta vrlo dobro mogle čuti uvodne riječi, prvo vlč. Vinka Cvijina koji se na temu poziva na svetost osvrnuo kroz osobnu priču o obilasku bolesnika – svetost je Božja milost te su sakramenti i razgovor koje svećenik donosi bolesnima upravo oblik poziva na svetost. Zatim se okupljenima obratio i ranije nestali otac vicepostulator Zlatko. On se dotaknuo života o. Gerarda u Subotici, u kojoj se u mladosti školovao, a poslije rata skrivao. Istaknuo je kako je predstava jedna mala ali vrijedna kockica u postupku beatifikacije te dodao da o. Gerard, kao građanin Neba, sada može još savršenije ljubiti, pa tako i svoj rodni kraj i njegove stanovnike, te ih svojim primjerom poticati na svetost.
A sama hagiografija o. Gerarda predočena je ovako: od rođenja i krštenja, preko dječaštva, do polaganja redovničkih zavjeta i svećeničkog života, sve do smrti. Posebno su istaknuti Gerardova briga za subraću te za bolesne i siromašne: koje nije mogao pohoditi fizički, učinio bi to molitvom. Mnogo je ispovijedao, a novost onoga vremena bile su i njegove propovijedi na „našem“ jeziku, u kojima se često slikovito izražavao. Ekumenski je djelovao ističući neprolazne vrijednosti, brinući se za pravoslavno stanovništvo svojega kraja te zajednički moleći s pravoslavnim klerom.
Da je o. Gerard bio čovjek, prikazano je u mladim svećeničkim danima kroz sumnje u vlastitu mogućnost ispovijedanja te u starijim danima kroz neslaganje s mlađim poglavarom. Međutim, da je bio čovjek koji je težio svetosti moglo se vidjeti iz pristupa tim situacijama: u svojoj poniznosti bio je svjestan da svećeničku službu ne može obnašati sam, već uz Božju pomoć, a prema svojoj naravi, zbog koje je dolazio u konflikte, bio je vrlo samokritičan i prikazivao ju Gospodinu u molitvi.
Nakon izlaska iz kazališnog prostora, druženje se nastavilo u dvorištu – na prohladnu večernjem zraku, ali uz toplu okrepu i srdačnost mještana. Između zalogaja kifli i gutljaja čaja mogli su se čuti komentari: „jest amaterski, ali zbilja su se potrudili“, „puno promjena scenografije“, „dobro uvježbani“, uz poneku manju kritiku na nedovoljno točan prikaz karmelićana onoga doba. U razgovorima su sudjelovali i vidno zadovoljni mladi glumci te drugi koji su svojim trudom pridonijeli predstavi. U konačnici je za predstavu, pa i za samu kauzu, vjerojatno najvažnija povratna informacija pozitivna ocjena oca vicepostulatora.
