Pouzdajmo se u Boga koji nas ljubi više nego što sami sebe ljubimo.
Ne shvaćam strah pred sotonom kad možemo zazivati Boga pred kojim sotona dršće. Sav naš napor malo koristi ako se ne prestanemo pouzdavati u sebe i umjesto toga sve svoje pouzdanje ne polažemo u Boga.
Molitva sjedinjenja nije ništa drugo nego sasvim umrijeti svjetovnim stvarima i uživati samo u Bogu. Sigurno je, što se više iz ljubavi prema Bogu odcijepimo od stvorova, da će nas Bog to više sobom ispuniti i da ćemo biti više s njim sjedinjeni.
Pouzdajmo se u Boga koji nas ljubi više nego što samo sebe ljubimo.
Kad nam jednom ljubav Božja prodre u srce, tad će nam sve biti veoma lako i u najkraće vrijeme i sa neznatnim trudom učinit ćemo veoma mnogo.
Mene su uvijek oduševljavale i više su me privlačile riječi Evanđelja nego vrlo dobro sastavljene knjige; posebice ako pisac nije bio provjeren, nisam ih imala volje čitati.
Smatram da je jako važno naviknuti se na ovu krepost, ili nastojati postići od Gospodina istinsku poniznost, jer otud mora i doći. Istinski ponizna osoba mora zaista željeti da do nje malo drže i da je progone i osuđuju bez krivice, čak i u teškim stvarima; jer ako hoće nasljedovati Gospodina, u čemu može bolje nego u ovome?
Ne mogu shvatiti kako će biti niti može biti poniznost bez ljubavi, niti ljubavi bez poniznosti, niti je pak moguće da bude tih dviju kreposti bez odricanja od svega što je stvoreno.
Veliki je čin poniznosti vidjeti kako nas okrivljuju, a da nismo krivi, i šutjeti, a i veliko nasljedovanje našega Gospodina koji je preuzeo naše krivice.
Znate da kamen temeljac mora biti zdrava savjest, i to da se svim svojim snagama morate oslobađati malih grijeha i slijediti ono što je najsavršenije.
Računajmo, dakle, da je u nama palača neizmjernog bogatstva: cijela građevina od dragog kamenja, onakva kako dolikuje takvom Gospodinu, i da vi pridonosite tome da bude takva (…) jer nema zgrade takve ljepote kao što je čista duša i puna kreposti…
Molitva je razgovarati prijateljski često puta na samo, s Onim za koga znamo da nas ljubi.
Tko ne nađe učitelja koji bi ga naučio molitvi, neka uzme ovog slavnog sveca (Sv. Josipa) za učitelja i neće zastraniti na putu. Ne sjećam se dosad da sam ga (sv. Josipa) išta molila što bi on propustio učiniti.
Čini mi se da je drugim svecima Gospodin dao milost da priteknu u jednoj nevolji, a ovome slavnom svecu – sv. Josipu – (imam iskustva) da pritekne u svima.
Duši koja se prepustila u ruke Božje nije stalo do toga da li o njoj govore dobro ili loše, budući da shvaća – da nema ništa svoje. Pouzdaje se u onoga koji to daje jer će znati zašto to razotkriva.
Budemo li motrili Isusov život, nećemo naći boljeg i savršenijeg primjera za nasljedovanje, Ovim se putem ide sigurno.
Jednoga dana dok sam stajala pred Raspelom razmišljajući kako nisam imala što dati Bogu, niti što ostaviti radi Njega, reče mi Raspeti tješeći me:“Dajem ti sve boli i nevolje koje sam pretrpio u svojoj muci da ih smatraš svojima i da ih prikažeš Ocu!“. Tu se moja duša utješi i postade tako bogata.
