U povijesti pobožnosti Srcu Isusovu ima svoje zapaženo mjesto karmelićanka Terezija Margareta od Presvetog Srca Isusova, u svijetu zvana Ana Marija Redi. Ta je odabrana duša na ovom svijetu živjela samo 22 godine, a sva je bila upravljena prema Srcu Isusovu. U postupku za proglašenje blaženom njezin je ispovjednik o njoj izjavio ovo: “Blaženica je promatrala Srce Isusovo kao središte ljubavi iz kojeg nas je Riječ ljubila od vijeka… Njezina se pobožnost tome Srcu sastojala u neprestanom uzvraćanju ljubavlju za tu ljubav. Željela je da bude zvana i za to je ponizno molila, ‘od Srca Isusova’, kako bi to Srce ljubila svom dušom.” Tim je riječima sažet sav njezin skroviti život, koji nije bio ništa izvanredno, osim izvanredne ljubavi prema Srcu Isusovu. Ona je bila kao neka “Mala Terezija” XVIII. stoljeća.

Ana Marija rodila se 1747. u Arezzu u plemenitoj obitelji Redi. Već od malena zadojena je dahom duboke neusiljene pobožnosti. Već u šestoj godini postavlja pitanje: “Recite mi tko je taj Bog?” – Na to i mnoga druga pitanja odgovarale su joj njezine odgojiteljice benediktinke u samostanu svete Apolonije u Firenzi. One su joj dale i profinjeni liturgijski odgoj. Život se djevojčice neprestano produbljivao u euharistijskoj, marijanskoj pobožnosti, a nadasve u pobožnosti Srcu Isusovu. Kod toga ju je pomagao i odgajao i njezin nadasve pobožni otac Ignacije, koji je bio i otac njezine duše. Vrativši se iz samostana u obitelj, brzo je očitovala želju da stupi u Karmel. Kako se radilo o pravom zvanju, a ne samo o nekom prolaznom raspoloženju, ona ga je i ostvarila pa je 1. rujna 1764. stupila u samostan bosonogih karmelićanki, Svete  Terezije u Firenzi, gdje je 11. ožujka 1765. odjenula karmelski škapular te svoje ime promijenila u Terezija Margareta od Presvetog Srca Isusova.

Negdje nakon godine 1765., kad je stupila u samostan, poklonio joj je otac, koji ju je silno ljubio, životopis Margarete Marije Alacoque. Životopis je napisao biskup Languet na francuskom, a brzo je preveden na talijanski. Čitanje tog životopisa zapalilo je srce Terezije Margarete te i ona sva uroni u žarku pobožnost i ljubav prema Srcu Isusovu. O tome svjedoče njezine duhovne bilješke.

U njima nalazimo izrečene ove žarke želje: “Da, moj Bože, Ti dobro znaš da nemam druge želje osim da budem žrtva Tvog Presvetog Srca, posve žrtvovana kao žrtva paljenica u ognju Tvoje svete ljubavi… Tvoje će Srce, o moj Bože, biti oltar na kojem ću se posve žrtvovati, a Ti ćeš biti svećenik koji će prinositi tu žrtvu u vatri Tvoje svete ljubavi. Budući da me Ti nadahnjuješ da postanem sveta, Tebi u svemu slična, onda, koliko samo budem mogla, želim Te nasljedovati u onim krepostima koje su se tako sviđale Tvome ljubljenom Srcu, a to su poniznost i poslušnost.” Život ove ponizne i jednostavne duše snažan je dokaz da u Boga možemo više zaroniti ljubavlju nego razumom. Tako su prije mislili i mnogi veliki sveci.

Terezija Margareta proživjela je u Karmelu niti punih 6 godina, ali te su godine bile ispunjene velikim milostima kontemplativnog života u kojem je sve dublje i dublje prodirala u smisao Ivanovih riječi: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,16). Zanimljivo je da je ulazeći u njihov smisao, sve više shvaćala kako iz ljubavi prema Bogu i, jer je Bog ljubav, mora ljubiti i svoje bližnje. Svoj duhovni i religiozni život je postavila na temelje posvećenosti Euharistiji i Našoj Gospi, te privrženosti Presvetome Srcu Isusovom koje je opisala kao “davanje ljubavi zbog ljubavi”.

Duboko je osjećala da je njezin poziv skriveni život ljubavi i samožrtve. Živjela je ponizan i skriven život u Božjoj ljubavi te posvemašnjoj svojoj predanosti Bogu i susestrama.

Kako je u samostanu vršila jedino službu bolničarke, nastojala je biti mala sluškinja ne samo svojih bolesnica već sviju sestara, uvijek spremna na svaku uslugu, ljubazna sa svima, obavljajući sa smiješkom na usnama i najteže poslove, skrivajući brižno umor i poteškoće. U školi Srca Isusova naučila je da i sama mora imati veliko srce, a to znači veliku ljubav prema svima. Živjela je malo, ali je ljubila mnogo i zato, kad je 7. ožujka 1770. peritonitis ili upala potrbušnice dokrajčila njezin zemaljski život, ona je pred svoga Gospodina stupila s mnoštvom zasluga. On je htio da njezin lik zasvijetli još mnogima i zato ju je stavio na svijećnjak “da svijetli svima u kući”, da ljudi “vide njezina djela ljubavi te slave Oca nebeskoga” (Mt 5,15-16).

Papa Pio XI. proglasio ju je 9. lipnja 1929. blaženom, a 13. ožujka 1934. svetom. Umjetnica A. Piatolli naslikala je njezin lik, koji se danas čuva u generalnoj kući u Rimu. Taj lik svima govori da je od svih putova koji vode k Bogu najljepši put ljubavi, jer Bog sam je najveća ljubav. Sveta Terezija Margareta od Presvetog Srca shvatila je i svojim životom ozbiljno prihvatila Isusove riječi: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’ To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega” (Iv 7,38-39).

Njezin duhovni vođa o. Ildefonso od svetog Alozija Gonzage svjedoči o njoj: “Rekla mi je da je Božja ljubav kojom sam Bog sebe od vijeka ljubi Duh Sveti, a tko je u ljubavi taj je u Bogu i Bog u njemu pa tako na neki način živi samim Božjim životom.” Te spoznaje i duhovna iskustva hranile su u njoj i njezinu silnu pobožnost prema nestvorenoj Božjoj ljubavi, prema Duhu Svetom. Njemu se utjecala s pouzdanjem i sigurnošću moleći Ga da u njezinu srcu nikad ne bude dokon, već da ga što više ražari ljubavlju. I Duh Sveti je uslišio njezine molitve pa je u njoj rađao velike apostolske želje koje su je tjerale na molitvu i žrtvu za dobro Crkve i duša. I tako ona stroga kontemplativka postade ipak i velika misionarka vršeći tako na najbolji način svoj karmelićanski poziv, jer karmelićanke ne žive, ne mole i ne žrtvuju se u Karmelu zbog sebe, već zbog Krista, Crkve i duša. Njihov život, iako sakriven u Bogu, oplođuje napore onih koji rade u izravnom apostolatu. A na sudnjem će danu njihov prilog izgradnji Božjeg kraljevstva zasjati isto tako kao i najvećih misionara.