Život svete Maravillas započeo je u Madridu 1891., u jednoj katoličkoj obitelji. Njezin otac Luis Pidal y Mon, prije nego se oženio gđom Cristinom Chico de Guzman, htio je postati svećenik. No, shvativši kako to nije Božja volja za njega, odlučio je raditi za dobro Crkve živeći obiteljskim životom. U svojem djelovanju kao političar isticao se katoličkim stavovima. Počesto se nalazio u društvu svećenika i biskupa te pohađao često svete Mise, a smatra se da je velikim dijelom zaslužan što nisu prekinuti odnosi Španjolske sa Svetom Stolicom. Takav očev utjecaj bio je plodno tlo da Maravillas već kao djevojčica usvoji pravi katolički duh. Ipak, najveći utjecaj na Maravillas u tom razdoblju imala je baka. Ona je bila zaslužna što je mala Maravillas postala jako pobožna djevojčica. Ona je bila ta koja ju je vodila na svete Mise, a mala je Maravillas to toliko zavoljela da bi se, čim je začula da baka ustaje, počela spremati kako bi mogla s njom ići na svetu Misu. Prilikom odlazaka na svete Mise kod dominikanki i klarisa, jako su joj se svidjele redovnice pa je i ona htjela postati jedna od njih. Osim toga, baka ju je često vodila u posjet Sakramentalnom Isusu te joj je mnogo pričala o svecima i sveticama. Te priče u njoj su poticale pobožnost i žar da i ona sama tako živi.

Stoga već sa 5 godina odlučuje posvetiti se Gospodinu zavjetom čistoće poput tih svetica. Koliko je to ozbiljno mislila govori nam i sljedeća anegdota iz njezina života. Naime, čula je kako za taj zavjet treba postojati svjedok. Tražeći takvu osobu, nije htjela izabrati svoju malu prijateljicu Nives jer se bojala da će ona odati njezinu tajnu. Zato je odlučili povjeriti svoju tajnu kućnoj pomoćnici nadajući se da će ona dobro čuvati sve u tajnosti, no ova je to ubrzo razglasila svima u kući. Čini se ipak da to njezine ukućane nije previše iznenadilo. Svi su vidjeli da je Maravillas u nečemu drugačija od svojih vršnjakinja. njezin mali lik krasile su posebna mirnoća i ozbiljnost, ali i očigledna pobožnost. Ipak, ona samu sebe nije promatrala na takav način. Dok je mnogo godina kasnije svojim sestrama pričala o s svojim slabostima, voljela je govoriti koliko je težak karakter imala. U igri sa drugom djecom, uvijek je bila ta koja zapovijeda. Međutim, nije se tako lako prepuštala svojem autoritativnom karakteru da njome upravlja, već se mrtvila prilagođavajući svoju volju drugima i dopuštajući njima da oni njoj zapovijedaju. To joj nije bilo nimalo lako. Za takvu malenu djevojčicu iziskivalo je to veliku žrtvu. Često bi znala jako stiskati prste ili udarati nogama u pod kako ne bi reagirala po svojoj naravi i kako bi to sakrila od drugih.

Tijekom daljnjeg sazrijevanja pokazalo se da je uistinu jedna posebna duša. Nastavila je i dalje pohađati Sakramentalnog Isusa i sve je više voljela tu pobožnost. U tim trenutcima bila je jako sabrana. No, njezin život nije se previše isticao kao izvanredan put. U igri je bila slična kao i ostale djevojčice i rado je provodila vrijeme igrajući se s njima. Bila je normalno dijete kao i svi ostali, ali Bog ju je već tada na poseban način privlačio sebi.

Jako je voljela Majku Božju. Svojoj majci Cristini često je citirala stihove pjesmica koje su naučile u školi. Isto je činila i svojoj nebeskoj Majci o njezinim blagdanima. Tražila je po knjigama pjesme koje govore o njoj i njima je razveseljavala.

Njezina pobožnost, kao i svaka istinska pobožnost, nije bila besplodna i zatvorena samo u duhovni svijet. Ona je bila plodna u njezinim odnosima s onima koji su je okruživali. Tako je često brinula o kućnoj pomoćnici. Sažalijevala se nad njom kad su joj ruke bile prehladne što bi ovu mnogo oraspoložilo u napornom radu. Uz to, često se odricala svojeg jela i davala to svojoj prijateljici Nives.

Sa 10 godina primila je prvi put Isusa u svetoj Pričesti. Mnogo je čekala taj dan i jako se pripremala za njega. Tog dana nije joj bilo ništa drugo važno osim Njega, nikakvi darovi koje je dobila, ni prijateljice, ništa… Bio joj je bitan samo On kojemu se svim svojim srcem htjela predati. O tom danu piše: „S Gospodinom sam razgovarala o svojoj žudnji da budem sva Njegova u redovničkom staležu, a taj je datum bio za mene dan kojeg ću se uvijek sjećati s radošću.“ Od tog trenutka jako je voljela boraviti duže pred Presvetim, a sv. Pričest je primala što je češće mogla.

Kada je imala 15 godina, sa jednom sestrom Milosrdnicom voljela je posjećivati siromahe. Novac koji su joj roditelji davali kao džeparac ona je trošila na njih. Neumorno je poticala svoje roditelje da pomažu siromasima, a sama je šivala odjeću koju im je darivala. Njezina posebna ljubav i briga prema njima očitovat će se i kasnije u redovničkom životu. Njezino milosrdno srce samo će nastaviti kucati za one koji su u najvećoj potrebi.

Također, sudjelovala je u župnim katehezama i duhovno se brinula o djevojkama koje su tamo dolazile. Da ne bi odlazile na velike zabave koje su bile na štetu njihovih duša, organizirala bi u to isto vrijeme u svojoj kući druženje kako bi ih odvukla od grešnih prigoda. I sama je prezirala takve zabave koje su je mogle odvući od Krista. No, svijet u kojem je živjela imao je svoje zahtjeve kojima se nekada bilo teško oduprijeti. Tako se od nje očekivalo da kao punoljetna djevojka sudjeluje na proslavi, no ona je i tamo imala želju ugoditi samo Gospodinu i nikome drugome. Kasnije će reći za to razdoblje: „Svijet, u kojem sam bila obvezna živjeti neko vrijeme, nije imao apsolutno nikakvu privlačnost za mene te sam se žarko željela posvetiti Bogu.“ Nakon svoje punoljetne proslave tražila je dopuštenje svog duhovnika da se zauvijek posveti svojem Kristu zavjetom čistoće, ali on joj je to dopustio samo na godinu dana. Već i prije, od svoje dvanaeste godine, uporno ga je molila pri svakoj svetoj ispovijedi da je pusti otići u samostan, pitajući ga uvijek iznova: „Oče, što je s onim mojim?“ na što joj je on odgovarao: „Čekaj.“ Činila je to uporno sve do 27 godine života. Do tada on nije dobio svjetlo od Gospodina da je uputi kojim putem ići. Nije znao što Gospodin od nje traži. Jednom joj je rekao: „Ja bih želio za tebe nešto drugo… na primjer jedan novi samostan u okolici Madrida.“ Tada joj te riječi nisu bile jasne, no vidjet ćemo kasnije da je to bila Božja volja za nju.

Mlada Maravillas upoznala je karmelićanke prilikom jednog posjeta samostanu sv. Josipa u Avili. O Karmelskom redu dosta je pričala i sa svojom rođakinjom. U tim razgovorima osjetila je ljubav prema tom Redu. Od tada je voljela u svojoj kući sa prijateljicama razgovarati o Karmelu, svecima i moliti se zajedno s njima. No, njezinu duhovniku to i dalje nije bio dovoljan dokaza Božje volje. Iako ga je ona uvjeravala: „Gledajte, oče, jednog dana kada dođem u Karmel, iako ću morati učiniti vrlo veliku žrtvu, bit će to najsretniji dan mog života, a onog dana kada uđem na bilo koje drugo mjesto, bit će to dan kada ću učiniti najveću žrtvu koja se ikada može učiniti.“ Usprkos tolikim uvjeravanjima i dalje je morala čekati …

Jednog dana dobila je priliku otići sa jednom barunicom u samostan karmelićanki u Escorialu. Tamošnje karmelićanke primijetile su da je Maravillas jedna ugodna i šutljiva djevojka. Učinilo im se da ima poziv za Karmel. A i njoj se učinilo da bi baš u tom Karmelu mogla učiniti ono što jako željela: živjeti u nasljedovanju Isusa Krista. Za nju je to bio jedini cilj. Iako je tada znala gdje je Bog zove, duhovnik i dalje nije popuštao u svojim mjerama. Čak joj je zabranio da mu godinu dana o tom priča. A i njezina majka, koja je nakon smrti muža i svoje majke imala samo nju, nije bila raspoložena da joj kćer uđe u samostan.

Ipak, dobri Bog se u svojoj providnosti pobrinuo za Maravillas. dok je u Španjolskoj harala gripa i mlada Maravillas se njegujući svoju bolesnu obitelj zarazila. Njezina majka je tada popustila. Bilo joj je draže pustiti je u samostan nego je zauvijek izgubiti. Tada kada je dobila majčin blagoslov, mogla je dobiti i dopuštenje duhovnika. I izgleda da je napokon došao taj trenutak koji je tako dugo čekala. Iako joj je bilo teško napustiti svoj dom, a osobito majku koju je jako voljela, odlučila se potpuno posvetiti svome Kristu i to kao karmelićanka u Escorialu.

Srce Isusovo

Te iste godine (1919.), kada je ušla u samostan, kralj je posvetio Španjolsko Kraljevstvo i cijeli narod Presvetom Srcu Isusovu pred spomenikom koji je dao izgraditi u samom srcu Španjolske, u zemljopisnom središtu te države, u Cerro de Los Angelesu.

Nakon tog znamenitog događaja, karmelićanke u Escorialu posjetile su dvije ugledne gospođe. One su htjele sestrama nešto ponuditi. Naime, nakon posvete, spomenik Srca Isusova nalazio se izvan grada, potpuno napušten i zaboravljen od hodočasnika. Da Gospodin ne bi bio sam na tom mjestu, mislile su ove dvije gospođe, bilo bi dobro da pokraj spomenika postoji samostan klauzurnih redovnica koje bi bile uz Gospodina i molile za narod. Taj poticaj dobio je i jedan svećenik nakon svete mise koju je slavio pred spomenikom. Nakon svete Mise rekao je: „Srce Isusovo želi ovdje jednu kontemplativnu zajednicu koja će se žrtvovati za Španjolsku i njezino Kraljevstvo.“

Kako nije bila prisutna činu posvete, Maravillas tome nije predavala mnogo važnosti, no nakon što je posjet ovih gospođa završio, č.s. Maravillas nije mogla ostati ravnodušna prema tom prijedlogu. Neprestano joj je misao o izgradnji samostana pokraj spomenika prolazila kroz misli dok je molila. Uz to, sjetila se i riječi svog duhovnika – „Ja bih želio za tebe nešto drugo… na primjer jedan novi samostan u okolici Madrida“. Ove je misli čuvala u svome srcu i s nikim ih nije dijelila.

Kako je u Karmelu običaj da se za vrijeme obroka čita neka knjiga, tako se jednog dana u blagovaonici u Escorialu čitala knjiga u kojoj je pisalo kako će oni koji odgovaraju na Božja nadahnuća zauvijek biti upisani u Srce Isusovo, a da će oni koji budu nemarni za ta nadahnuća biti zauvijek ispisani iz Njegova Srca. Časna sestra Maravillas bila je pogođena je pogođena tim riječima. Poticaji od prije, a sada još i ovo! Zar nije bilo očito da je Gospodin govorio ovoj duši! No kako je mogla znati da to uistinu Gospodin od nje traži? Odlučila se povjeriti časnoj majci. Majka joj je savjetovala da moli na tu nakanu i da čeka svjetlo od Gospodina, a naš Gospodin kojemu nisu skrivene tajne srdaca pokazao je i časnoj majci još očitije da je to Njegova želja. Nakon dva dana došla joj je druga redovnica i rekla kako joj je Gospodin rekao da želi samostan karmelićanki u Cerro de los Angelesu, samostan koji će se žrtvovati za Njegovu slavu. Časna majka je jasno vidjela da je u svemu tome na djelu bio Gospodin, jer ove dvije redovnice nisu međusobno pričale o tome. Kako bi bile sigurne da su takvi poticaji uistinu bili Božji sestre su se trebale posavjetovati sa svojim duhovnicima. Maravillas je za čudo dobila dopuštenje svog duhovnika za to djelo, a Časna majka se savjetovala o tome sa više svećenika. Među njima je bio jedan svećenik vrlo ugledan u biskupiji, o. Alfonso Torres. Ovaj svećenik, koji je bio poznat po tome što se bavio samo apostolatom među muškarcima, kad je dobio ovo pismo ostao je iznenađen što ga zovu redovnice. Upravo zato jer mu je to bilo čudno odlučio je da mora otići u Escorial. Nakon razgovora s njima, bio je oduševljen njihovom zamisli. Ipak, htio je to podijeliti sa svojim prijateljem, generalnim vikarom Madrida. Obojici je bilo čudno što bi se samostan nalazio na tako zabačenom mjestu i što bi redovnice tamo bile same. No, sama ideja im nije izgledala beznačajna pa su problem predstavili biskupu Madrida. Biskup je čuvši tako svetu zamisao, bio oduševljen. Štoviše, to je bila njegova velika želja. Ali, ipak je još uvijek bilo pitanje je li to uistinu ono što Gospodin želi. Kako bi u tome bili sigurni, ova su dvojica svećenika zajedno sa svojim biskupom odlučili slaviti devet dana Mise na čast Duha Svetoga kako bi dobili prosvjetljenje. I nakon devet dana dobili su svjetlo. Svoj trojici bilo je jasno da je to volja Božja.

velika je to radost bila za karmelićanke. Novi osnutak mogao je početi. Maravillas je zajedno sa tri redovnice krenula na novi osnutak u Cerro de Los Angelesu. Privremeno su se nastanile u kućici Getefeu (Madrid), jer samostan u Cerro de Los Angelesu još nije bio sagrađen. Na poticaj Časne majke Marie Jozefe biskup Madrida je imenovao časnu sestru Maravillas poglavaricom novoosnovane zajednice. Kada je je gradnja samostana napokon dovršena, na blagdan Krista Kralja 1926. inauguriran je novi samostan, a u njega je premješteno jedanaest redovnica. No, nova zajednica nije dugo uživala svoj mir. U Španjolskoj se ubrzo (1931.) proglasila Druga Republika. Time je započelo paljenje samostana i progoni vjernika, a naročito Bogu posvećenih osoba. Tako su i novoizgrađeni samostan i spomenik Srca Isusova postali meta republikanaca. Časna majka Maravillas bojala se da će srušiti kip Srca Isusova. Ove redovnice koje je Srce Isusovo htjelo imati uza se, nisu bile revne samo u molitvama i žrtvama koje su mu danomice prinosile. One su bile spremne dati i svoje živote za Gospodina. Tako je časna majka Maravillas tražila dopuštenje od poglavara da u slučaju napada na spomenik, izađu iz klauzure da obrane svoga Gospodina.

Koji biskup ne bi htio imati takve redovnice u svojoj biskupiji!? Tolika revnost u ljubavi ne može ostati skrivena pa čak ni unutar zatvorenih samostana. njihova ljubav i vjernost Kristu bila je poznata i biskupu karmelićaninu iz Vijayapurame u Indiji koji ih je 1932. došao posjetiti i zamoliti da osnuju još jedan takav Karmel u njegovoj biskupiji. Na njegov je zahtjev osam redovnica otišlo u Indiju na novi osnutak. Časna majka Maravillas često je pisala svojim sestrama u Indiju. I dalje se majčinski brinula za njih u svim njihovim potrebama, bilo duhovnim, bilo materijalnim.

Nemiri u Španjolskoj i dalje su samo jačali. 1936. proglašen je Španjolski građanski rat. Usprkos svim opasnostima redovnice su odlučile ostati u svom samostanu. Bile su spremne i umrijeti čuvajući Srce Isusovo. No, tek par dana nakon proglašenja rata bile su prisiljene napustiti samostan i prebačene su kod uršulinki u Getafeu. Republikanski vojnici, protjerujući ih iz samostana, nadali su se obogatiti samostanskim blagom, no na njihovu veliku žalost i uz čuđenje vidjeli su da one čak ni krevete nisu imale jer su spavali na slamaricama. Iako protjerane iz Cerro de los Angelesa, ne žele napustiti svoga Gospodina. Iz samostana u Madridu mogu promatrati spomenik i od tamo nastavljaju neumorno bdjeti danju i noću u molitvi da se spomenik ne sruši. Nažalost, nakon nepunih mjesec dana dogodit će se ono čega su se bojale. Tužno su promatrale kako se ruši spomenik Onoga radi kojega su došle u Cerro de los Angeles. Časna Majka Maravillas nije vidjela iz kojeg bi razloga još bili na tom mjestu. Odlučile su pronaći neko drugo utočište u Madridu. Republikanski zapovjednik, koji ih je prevozio na drugo odredište, bio je dirnut majčinskom brigom majke Maravillas kojom se ona zanimala za njegovu obitelj. To je barem malo omekšalo njegovo srce da im pomogne pronaći utočište u jednom stanu u ulici Claudio Coello u Madridu.

Od tada je u trosobnom stanu smještena 21 redovnica. Iako je skoro nemoguće živjeti kao u samostanu, one nastoje provoditi svoj dnevni Red. Neimaština i skučenost stana u kojem žive ne priječi ih da svoju gostoljubivost pokažu još dvjema redovnicama i jednom ocu karmelićanin. Njemu daju jednu sobu a one spavaju u drugoj. Maravillas, poput prave majke, iako i sama slabog zdravlja, oduzima od svojih usta i brine se da redovnice ne ostanu gladne. Svoju ljubav ne pokazuje samo prema sestrama nego i prema neprijateljima. Majčinski se brine za vojnike koji im prijeteći dolaze pretresati samostan. njezina mirnoći i brižnost ih očarava i to do te mjere da se na kraju i sam zapovjednik preporučuje u njihove molitve te se brine se za njih jer ne izlaze van stana pa im kupuje karte za kino. Za njega je misterij vidjeti kako su one radosne i mirne usred tolikih muka.

Još prije nego je vlada zabranila odlaske redovnica iz Madrida, majka Maravillas je zajedno sa svojim sestrama uspjela pobjeći. Njihovo sljedeće sklonište bila je poznata pustinja Batuecas. Tamo su se nastanile neko vrijeme dok nije došla potreba za novim osnutcima.

OSNUTCI

Mancera de Abajo

Sv. Maravillas od Isusa voljela je osnivati male i siromašne samostane, povučene od svijeta, u mirnom ozračju. Takvo je bilo i mjesto Mancera de Abajo. Samoća i mir Kastilje privukli su majku osnivačicu. No, ovo mjesto bilo je za nju značajnije zbog nečeg drugog. Ono je bilo obilježeno prisutnošću oca obnovljenog Karmelskog reda, sv. Ivana od Križa. Dok boravi u tom mjestu, Maravillas se zalaže se za vjersku obnovu okolnih sela. Dovodi misionare redemptoriste da evangeliziraju mjesto i oni to uspješno čine uz molitvenu potporu redovnica. Ljudi počinju moliti krunicu, opraštati jedni drugima i ispovijedati se, toliko da to i same misionare i redovnice tjera na plač od ganuća. Redemptoristi su provodili sate u crkvi ispovijedajući i mnogim bolesnicima nosili su svetu Pričest, a karmelićanke su uskraćivale sebi kako bi omogućile hranu misionarima. I one su same radosno davale za misije sav novac koje su imale pouzdajući se u Gospodina da će im On providjeti što im je potrebno. Tako je i bilo. Gospodin nije zaboravio svoje kćeri. Pošto su dale sav novac, istog su dana dobile donaciju od 30 pokrivača i 150l ulja i to po velikoj zimi kada je izgledalo nemoguće da im se to dostavi kamionom. Ono što je majka Maravillas i htjela od svojih sestara – da „imaju velike želje i veliki zaborav na same sebe“ – to su one velikodušno i pokazale u brizi prema drugima.

Sveti Ivan od Križa nije privukao majku Maravillas samo u Manceru de Abajo. Kada je čula da se prodaje zemljište u Duruelu, Maravillas je znala što joj je činiti. Ta kako ne bi kupila takvo važno mjesto za Karmelski red! Nažalost, problem je bio nedostatak novca, ali majka Maravillas sa i dalje nadala de će se Bog pobrinuti za to ako je to Njegova volja. Njezino pouzdanje nije ostalo besplodno. Bog se u svojoj providnosti pobrinuo da uspiju kupiti zemljište u Duruelu. Maravillas je sama projektirala samostan u duhu siromaštva tako da je govorila da su siromašnije od siromaha. Malen i siromašan samostan zimi je bio jako hladan, no redovnice su u tome gledale samo priliku da nešto prikažu Gospodinu. Nisu htjele ni dlanove trljati da bi ugrijale ruke kako bi mogle nešto prikazati malom Isusu za Božić. Pri tom su govorile: „Kakve je radost to moći prikazati Djetetu Isusu kako bismo ga ugrijali od hladnoće kojom mu uzvraćaju mnoga srca!“

Osim što je jako voljela siromaštvo u malom samostanu u Duruelu, imala je i veliko pouzdanje u Božju providnost i Njegovu volju. Nije htjela da imaju ikakva primanja, već je po uzoru na sv. Tereziju željela da redovnice žive od rada svojih ruku i od onoga što im dobri Bog providi po rukama dobročinitelja. One zapravo i nisu htjele puno imati, nego radije živjeti u neimaštini, ali nisu ni odbijali Božju brigu i providnost. Tako ona kaže: „Voljela bih trpjeti neimaštinu poradi Gospodina, ali još više me privlači ljubazna providnost kojom nas čuva i daruje pazeći da nam ništa ne nedostaje. Očigledno je da nam šalje sve stvari u izobilju.“

Neimaština ih ne priječi da budu gostoljubive. One primaju goste iako znaju da nemaju ništa za ponuditi, ali Bog se i tu čudesno brine za njih. O tome ona piše časnoj majci u Cerro de los Angelesu: Kako je dobri biti ovako prepušten providnosti. Vjerujte, sretne smo i nemamo najmanje brige; jer, naravno, iz iskustva vidimo kako Gospodin nadomješta sve naše potrebe i ostajemo zaprepaštene. Pred nekoliko dana nismo imale ništa, a već smo danas mogle dati jesti svim ovim ljudima!“

Osnutak u Cabreri

Da je u osnivanju samostana tražila isključivo ono što je bila Božja volja, pokazuje nam osnutak u Cabreri. Dugo je vremena tražila mjesto na kojem će stanovati i djelovati sestre iz Batuecasa. Naime, one su se trebale preseliti u drugi samostan jer je nova zamisao bila da Batuecas ponovno postane pustinjačko mjesto za braću. Sestre su se radovale što su mogle pripremiti teren za tako veliko djelo. Nakon što je prošla toliko značajnih mjesta koja su joj bila ponuđena za novi osnutak, nije bila zadovoljna niti jednim. Ali, znala je da će joj Bog pokazati gdje On želi novi samostan. Uskoro se to i dogodilo. Biskup im je ponudio mjesto Cabrera u kojem se nalazi kapelica sa čudotvornim Križem iz 13. st. Maravillas je odmah pomislila da je to upravo ono što Bog želi i nakon što je osobno vidjela mjesto i kapelicu sa Križem samo je potvrdila svoje mišljenje. Smatrala je da Raspeti Krist želi da karmelićanke koje će „biti ondje pokraj tog tako štovanog raspela, da bi mu bile suputnice i davale zadovoljštinu.“ Uostalom, to je htjela i sama sv. Terezija. Jedan od razloga zašto je osnivala samostane bio je da njezine sestre budu one koje će „pomoći Raspetome“.

Samostan u Arenas de San Pedru

Kako je broj sestara u Duruelu porastao pokazala se potreba za osnivanjem još jednog samostana. Na poziv Avilskog biskupa majka Maravillas odlazi pogledati mjesto u kojem je živio sveti Petar Alkantarski. U zadnji čas uspjele su kupiti zemljište koje samo što nije bilo prodano drugome, a izgleda da je to htjela i sama Majka Božja, na čiji su ga blagdan i kupili. Samostan su posvetili Bezgrešnoj Djevici Mariji. Iz pisma koje je napisala za Cabreru možemo vidjeti koliko je na tom mjestu sv. Maravillas voljela Mariju. Ona kaže: „…svečano smo pjevale Salve koja je zvučala prelijepo jer ako je Karmel sav Marijin, a ovo marijanska godina posvećena Bezgrešnoj i ona kraljuje u crkvi, čini se da je sve njezino.“ A u drugom pismu govori: „Ovdje je veoma lijepo, Gospa se osjeća na sve strane. Gledajte, zemljište se kupilo na dan Bezgrešnog Srca Marijina, kamen temeljac postavljen je 8. prosinca i od tog dana je službeno započelo sve. Crkvica je veoma lijepa, sva bijela, a u središtu je Ona – Bezgrešna – čija je ovo kuća!“ Kao i u drugim samostanima dopustili su stanovnicima tog područja da razgledaju ovaj samostan dok je gradnja bila pri kraju. Oni su ostali zadivljeni ponajprije poniznošću i jednostavnošću majke Maravillas, a zatim i jednostavnošću i siromaštvom samostana, toliko da su govorili: „Ovo je veoma dobro… vrlo lijepo, ali kad bi bilo ispunjeno namještajem, bilo bi puno bolje…“ Iako nisu imale novca za izgradnju samostana do kraja niti dovoljno namirnica da bi se prehranile, sv. Maravillas se i dalje potpuno pouzdavala u Božju providnost. Govorila je: „Sretne smo jer smo siromasi poradi ljubavi prema našem Kristu.“ i još: „…imamo svu ljubaznu providnost našega Boga, a tako slatko se odmarati u njoj!“

Osnutak u San Calixtu

Kada je razgledala ovo planinsko područje, udaljeno od civilizacije, časna majka Maravillas je bila zabrinuta kako će karmelićanke ovdje živjeti bez primanja. No, obitelj koja je tamo živjela žarko je željela da na to mjesto, gdje su prethodno živjeli pustinjaci iz Tardona, dođu karmelićanke. Kako bi je nagovorili, pričali su joj o životu tih pustinjaka. Slušajući to bila je oduševljena, no i dalje nije znala je li to ono što Bog želi, ali nakon razmišljanja i molitve dobila je Božje prosvjetljenje da bi tamo trebao nastati jedan Karmel kako bi se na tom mjestu i dalje slavilo Gospodina.

Da je to bila Božja volja pokazalo se i nakon njezine smrti. Karmelićanke iz San Calixta tada pišu: „Ovdje nam nije potrebna vjera jer možemo opipati Svemoguću Očinsku ruku našega Boga koji brine o nama sve do najmanjih detalja….Najčudesnije je to što smo toliko udaljene od svega, a ljudi dolaze ovdje donositi narudžbe. Ako se to čini s materijalnim stvarima, što li čini i što li će činiti s duhovnim ako vjerno slijedimo put ispunjen mudrošću koji nam je ostavila naša časna majka Maravillas, a koji je ona uvijek živjela na najjednostavniji i najponizniji način – nepovjerenjem u samu sebe i beskrajnim povjerenjem u Boga, našega Gospodina.“ Samostan je u tri godine nakon osnutka bio u potpunosti popunjen sestrama.

Osnutak u Aravaci

Časna majka Magdalena, poglavarica samostana u Cerro de los Angelesu, dugo je vremena željela da se sagradi mjesto za odmor. Možda prvo pomislimo na odmorište za sestre. Ali, ne. Ona je htjela da se napravi mjesto gdje će se Gospodin odmoriti. Idealno mjesto a takav sveti projekt pokazala se Aravaca, mjesto gdje su se nalazili ljetnikovci u kojima su se ljudi odmarali nakon napornog tjedna. Karmelićanke su htjele pružiti i Isusu priliku da se odmori od svega lošeg što nalazi u ovom svijetu. Majci Maravillas jedna je obitelj ponudila zemljište za izgradnju samostana. I naravno, siromašni samostan bio je ubrzo izgrađen. Koliko je je bio siromašniji za njihov život, to su one držale da će se Isus više odmoriti u njemu. Pri osnutku ovog samostana sv. Maravillas rekla je sestrama: „Vjerujem da ste sretne kada vidite da će Gospodin imati svetohranište više u kojem će boraviti, drugi golubinjak u kojem se živi samo za Njega i drugu Marijinu kuću da mu s Njim može služiti i voljeti ga.“

Osnutak u Montemaru

U Montemaru, velikoj turističkoj destinaciji vladao je duh materijalizma. gđu Carlotu koja je tamo živjela po kršćanskim načelima, takav život je jako smetao. Za nemoral koji je sve više vladao u Montemaru, rješenje je prema njezinu mišljenju bilo izgraditi samostan koji će se suprotstaviti toj situaciji. Na savjet jednog svećenika odlučila je pozvati časnu majku Maravillas da tamo osnuje Karmel iako nije mnogo poznavala taj Red. Sv. Maravillas nije bila u početku oduševljena prijedlogom, no nakon silnog navaljivanja ove gospođe učinilo joj se da bi ta ideja mogla biti od Gospodina. Ovog puta, zbog svoje bolesti, više nije mogla ona sama nadgledati izgradnju samostana pa je zato poslala svoje sestre da to učine. Nakon što je osnovan, samotan je bio pravi svjetionik u tom tamnom okruženju. Majka Maravillas se silno radovala kada su joj sestre javljale vijesti o obraćenju mnogih duša koje su bile privučene molitvom i životom sestara karmelićanki. Predivan je primjer mladića koji se obratio čuvši zvona ovog samostana kad se vraćao sa noćne zabave. Nije se htio vratiti u svoj hotel, nego je privučen ovim zvukom otišao u samostansku kapelicu gdje ga je Gospodin prosvijetlio i obratio k sebi. Radosna što tako predano žive ona ih je ohrabrivala i poticala na tom putu: „Gospodin vas je tražio da sve ostavite, a prvenstveno vas same, da bi vas mogao koristiti onako kako On to želi, da bi se spasile duše koje su ga toliko koštale i koje toliko voli.“

Obnova samostana u Escorialu

Kada se samostan u Escorialu našao u jako lošem materijalnom stanju i dok su tamo boravile stare i bolesne sestre, Majka Maravillas bila je pozvana od biskupa i sestara da riješi te probleme. Za nju taj samostan nikada nije prestao biti njezin pa se zato jako radovala što im može ikako pomoći. Iako je i sama već bila stara i nemoćna, ona nije bila prestrašena pred problemima, već se htjela „baciti u Božje ruke pune ljubavi i očekivati sve od Njega.“ Sestre koje su je dočekale u Escorialu posvjedočile su o njezinoj svetosti: „Pokazala je neizmjernu ljubav i nježnost prema svima, brinući o svima nama i o svemu našem. Sve smo željele razgovarati s njom, a vrijeme nam se činilo prekratkim. Bilo je zadivljujuće vidjeti, pokraj toliko obveza, mir kojim je zračila zanimajući se za sve, ne odajući ikakav znak žurbe, već kao da nije imala ništa drugo za uraditi. Uvijek, kada bi se razgovaralo s njom, ostavljala je utisak da se upravo razgovara sa sveticom jer je svima iskazivala ljubav…“ Ona, pak, ništa od toga nije pripisivala sebi, nego je govorila da je to djelo „Bog tako lako izveo!“

Osnutak u Aldehueli

Jako je željela osnovati samostan u Aleduhueli, blizu mjesta gdje su se prije nalazili trapisti. Iako nisu imali dovoljno financijskih sredstava za izgradnju ovog samostana, ona se, kao i uvijek, pouzdavala u Gospodina s kojim je sve radila. Zato i govori: „Mome Kristu, ali i meni, sviđa se kad osnivamo u potpunom siromaštvu… Presretna sam poradi ideje da na ovakav način osnujemo samostančić, poput siromaha – onakvi kakvi i jesmo.“ Njezin Krist nadahnuo je dobre ljude koji su se ponudili platiti izgradnju samostana. Redovnice su se u ovom samostanu posebno bavile izradom krunica od ruža koje su same uzgajale u vrtu, a samostan bio je velika želje časne majke jer je bio malen i povučen, toliko sakriven ljudskim pogledima da ga se jedva moglo pronaći.

Osnivateljica samostana i karitativna djelatnost

Kada je osnivala prvi samostan u Cerro de los Angelesu, sigurno nije razmišljala da će biti još puno više osnutaka jer je govorila sestrama prigodom toga: „Sestre, željele bismo obujmiti čitavi svijet, ali kako to nije moguće, pazimo da nam ne promakne voditi brigu o onome što je pred nama.“

Za svog je života osnovala brojne samostane, a sve to želeći ispuniti Božju volju, a ne svoju. Tako je svaku svoju važniju odluku prvo je povjeravala Njemu, u molitvi, da vidi je li to uistinu ono što On želi, a tek je onda to podijelila sa sestrama i, naravno, sa duhovnicima. Iako je imala puno zahtjeva od biskupa i generala Reda nije htjela udovoljiti svima. Prioritet joj je bio osnivanje samostana koji su značajni za naš Red. Zbog toga je i zaslužna da se posjedi kao što su Batuecas, Duruelo, Mancera de Abajo nisu izgubili za Karmelski red zauvijek…

Ono što je posebno odlikovalo kao uspješnu i dobru osnivateljicu jest to što se jeko brinula da sestrama u samostanu bude sve omogućeno. Iako su samostani koje je osnovala bili prožeti duhom karmelskog siromaštva i jednostavnosti, ona nije htjela da sestrama išta uzmanjka u takvom životu kako bi im barem malo olakšala. Iz njezinih pisama saznajemo da nije tek tak tako ostavila samostan u kojem je prethodno boravila. Brinula se o svim samostanima i sestrama, a ne samo o onom u kojem se trenutno nalazila.

Može nam se učiniti, zbog predanosti kojom je to radila, da joj je bilo lako osnivati samostane, no to je za nju ipak bio jako zahtjevan i težak zadatak koji je Bog od nje zatražio. Nije joj lako niti drago bilo često boraviti izvan klauzure, njoj koja je bila željna povučenosti i razgovora sa Gospodinom u osami. Međutim, iako joj je bilo teško, a osobito u vrijeme starosti, nemoći i bolesti, htjela je izvršiti ono što je njezin Krist od nje tražio. To joj je bilo važnije nego živjeti po svojim željama. Htjela je samo ono „što Bog želi, kako Bog želi, kad Bog želi“.

Nezaobilazno je spomenuti i gradnju škole za djecu u predgrađu Madrida. Kada je bila prisiljena biti izvan klauzure, vidjela je mnogu nezbrinutu i siromašnu djecu te je govorila: „Sirota djeca! Tko će ih naučiti voljeti Boga?“ Zbog toga je osnovala školu za njih. To isto radi i pokraj samostana Utjelovljenja i u Montemaru. Djeca su joj zauzvrat nakon njezine smrti ljubila tijelo i stavili na grob natpis: „Priprema Kraljevstvo malenima.“

Materijalno se zbrinula i za školovanje bogoslova i za obiteljima svojih kćeri koje su bile u potrebi, a onim novcem koji su zaradili od izrade krunica odlučila je pomagati drugima.

Jedna sestra svjedoči o njoj: „Mogu potvrditi da se nikada nije dogodilo da sam časnoj majci povjerila bilo koju potrebu, a da ona ne bi našla odjeka u njezinu srcu, ne samo pomažući materijalno onoliko koliko su joj mogućnosti to dopuštale, već se istinski zauzimajući za to i dajući se čitavom dušom. Danas je to bio jedan radnik sa svojom bolesnom kćeri. Naša je časna majka istog trenutka potražila bolnicu za djevojčicu, pomažući mu platiti sve troškove. Ujutro je to bio siromašni radnik koji je imao veliku obitelj, a nije imao stalan posao, stoga mu je naša časna majka pronašla posao. Brinula je o svemu i svi su stali u njezino srce. A oni koji su blizu njih živjeli u barakama ili gotovo u špiljama? Za najpotrebnije je potražila i dobila sredstva za kupnju šesnaest montažnih stanova…“

Poznajući njezin smisao i dar za organizaciju i granju, molili su je za pomoć pri gradnji klinike za klauzurne redovnice. S radošću potpomaže gradnju tražeći sredstva i moleći Gospodina.

Ljubiteljica samoće

Od njezinih sestara saznajemo kako je voljela dugo biti u samoći sa Gospodinom. Osim što je svoje noći provodila bdijući uz Njega, voljela je vrijeme svojih duhovnih vježbi provoditi u pustinjačkim kućicama koje su karmelićanke imale pokraj samostana. One svjedoče da su joj to bili najdraži trenutci. Tamo se osjećala najbolje, potpuno zaboravljana od ljudi, kako je uvijek htjela. No, nije to bio njezin bijeg od života, od ljudi ili od Božje volje. Naprotiv, samoća ju je privlačila samo zbog Onoga s kojim je htjela uvijek biti. Dok je boravila u Duruelu sestre su je odlučila počastiti dajući joj dopuštenje da ostane par dana duže u samoći duhovnih vježbi, znajući da ona to jako voli na čemu im je bila jako zahvalna.

Htjela biti potpuno zaboravljena i otići u najzabačeniji samostan kako bi provela život nasljedujući Krista odbačenog i poniženog. Svom biskupu je jednom: „U samostan me prvenstveno dovela želja nasljedovati Krista, naše Dobro…“ i to Krista koji pati i koji je odbačen od drugih.no, istodobno ona svog Krista (tako ga je voljela zvati) nije ograničavala svojim željama. Dala mu je slobodu da On radi s njom što hoće, pa čak i onda kada je to značilo da se mora odreći samoće i odbačenosti.

Vjerna u bolesti i brižna za bolesne

Sv. Maravillas bila jako lošeg zdravlja, ali nikada se nije tužila. I ne samo to, nego se usprkos tome odricala svakojakih stvari kako bi ugodila svojim sestrama. U svojoj je bolesti bila potpuno usmjerena na Gospodina s kojim je htjela trpjeti i prikazivati Mu to za spasenje duša. Možemo reći da je tako u svojoj bolesti poslušala savjet svoje Majke, Terezije Avilske: „Čemu služi život i zdravlje nego tome da ga izgubimo poradi tako velikog Kralja i Gospodina?“ u vezi toga promotrimo jedan događaj iz njezina života. Dok je bila jako bolesna pred kraj života, liječnik joj je savjetovao da bi radi cirkulacije bilo dobro da šeta. No, ona to nije mogla jer se osjećala jako slabo. Sestre su je na sve načine pokušale poticati da to učini. No nisu je uspjele motivirati ni ode do Gospinog kipa u vrtu, kojeg je jako voljela. Ali, kad su je upitale: „Ne bi išli ni poradi jednog grešnika?“, ona je odmah ustala. U bolesti se na poseban način voljela sjetiti i Svetog Oca ili kako ga je ona nazivala, „slatkog Krista na zemlji“.

Naša svetica poznata je i po to me što se jako voljela brinuti o bolesnim sestrama. Posebnu je pažnju njima iskazivala. Htjela im je omogućiti sve što je mogla ravnajući se prema riječima sv. Terezije: „Neka prije uzmanjka ono što je potrebno zdravima, nego neke olakšice koje su potrebne bolesnima.“ Međutim, prije svega ona im je htjela dati svoju ljubav koju je izražavala bdijući uz njih.

Često je znala ići sa redovnicama u bolnicu kad im je bila potrebna operacija. Voljela je biti uz svoje bolesne sestre. Za jednu svoju bolesnicu kaže: „Ja sam ju predavala Gospodinu za sve ono što On želi, ali sam ga molila da joj, ako je moguće, vrati život…“ Za drugu je tražila da braća novaci dođu u bolnicu kako bi joj pjevajući umanjili bol.

Kada joj je starost onemogućila da i dalje bude prisutna uz njih, nije se prestala brinuti o njima. kod sestara bolničarki zanima se za stanje bolesnica: „Jedu li dobro? Morate čuvati redovnice, i brinuti se o njima, jer ništa ne napreduje ako se to ne čini. Kasnije se ponovno razbole, a to je još gore. Vrlo je važno da im se da dobro kuhana i ukusna hrana jer je nemoguće drugačije, pogotovo ljeti kada se ima tako malo volje za jesti.“

Dok je toliko mislila na potrebe sestara, na sebe nije mislila ni najmanje iako je bila jako bolesna. Ona zbija šale o svom „važnom zdravlju“. Ona ga uistinu želi izgubiti poradi Gospodina. Dok je bolesna ne odustaje ni od svojih pokora. Zapovjedili su joj da više ne smije spavati na podu zbog bolesti. Ona je to ponizno poslušala, ali je spavala sjedeći na madracu.

Posljednjih godina svog boravka u Aldehueli i ujedno posljednjih godina svog života bila je jako bolesna (imala je problema sa cirkulacijom, prolaznu hemiplegiju te upalu pluća). No, njezina briga za sestre, a osobito bolesne, ne prestaje čak i kada nosi taj svoj križ. Naprotiv, ona do sebe malo drži. Dok časna majka u Aldehueli i bolničarka brinu o njoj, ona ponekad uspijeva pobjeći iz svoje ćelije i otići u svoju radnu prostoriju kako bi dovršila poslove koje nije stigla. Drugom prigodom piše jednoj redovnici: „Ne donosite mi za doručak ništa više no uobičajeno. Ako donesete išta drugo, Vaša Milost će sama to pojesti!“, a za druge sestre moli da se donese mlijeko i lijek, da ostanu duže spavati, da sjednu nakon pola sata molitve…

Majka i kćer

Našu se sveticu često zna oslovljavati sa madre Maravillas. No nije to samo neka počasna titula koja joj je dana jer je osnovala brojne samostane i privukla mnoge djevojke u Karmel. Ona je prije svega ovaj naziv zaslužila zbog svog majčinskog srca koje je bilo uistinu pažljivo i brižno za druge ljude. Njezine su kćeri bile dirnute njezinom brigom i ljubavlju. S koliko se samo pažnje brinula za bolesne sestre i bdjela uz njihove bolesničke postelje noću i danju, koliko im je samo htjela olakšati često težak i suh uspon na goru Karmel, koliko je samo puta uskraćivala sebi hranu da bi one imale više za pojesti i uz to im nikada nije nametala svoje mišljenje nego im je primjerom prikazivala kojim putem trebaju ići! Brine se da zimi imaju pokrivače da im ne bude hladno. Nikada ne zatvara vrata svoje sobe dok spava kako bi čula ako se nešto loše dogodi sestrama.

Prema tome, ona je bila i prava kćer svete Terezije, koja je htjela da se redovnice međusobno ljube. U svemu se ravnala prema njoj i htjela je da samostani budu onakvi kakve je i ona željela. Htjela je da samostani budu oni koji će davati zadovoljštinu dragom Bogu za grijehe svijeta, da karmelićanke budu one koje će Ga tješiti u Njegovim bolima koje mu zadaju grešnici i sve to u velikom siromaštvu. Ta i sama sveta Majka je rekla da „samostane u kojima se nastoji živjeti u velikom siromaštvu, obdaruje Bog velikim duhovnim i vremenitim dobrima.“ Sv. Maravillas prvenstveno je živjela po toj želji svete Majke obnoviteljice, a i sestre poticala da rade isto. Druga stvar po kojoj je bila prava Terezijina kćer jest ta što nije htjela časti. Bježala je od nje baš kako je to htjela sveta Majka. To se vidi u njezinim pismima. Više puta piše kako ne želi biti poglavarica, ali je na njezinu veliku žalost sestre više puta jednoglasno izabiru. Zar nije istina da je baš takve poglavarice htjela sveta Terezija, a ne one koje su to željele postati. Poput svete Terezije on je gajila veliku želju za samoćom i da bude zaboravljena od svih. Htjela je otići u samostan gdje bi je „primili iz samilosti i gdje bi uvijek bila samo smetnja i gdje bi mogla osjetiti potpunu samoću srca.“ Smetalo joj je to što je, kako kaže, „drže nečim što nije i što se vidi okružena ljubavlju.“ Htjela je „otići tamo gdje me ne bi poznavali.“ (MŽ XXXI., 12. 13.) Poput Terezije, voljela je stajati s Marijom Magdalenom do Isusovih nogu. zanimljivo je da su Terezija i Maravillas imale istu milost koju im je Gospodin udijelio: da spoznaju svoju grešnost. I jednoj i drugoj Gospodin je progovorio riječi koje su im strogo i s ljubavlju pokazale koliko su grešne. (MŽ XXXVIII., 16. i Pismo o. Florenciju od Djeteta Isusa, OCD, 1938.) I jedna i druga imale su osjećaj posramljenosti pred sestrama zbog tolikih vlastitih grijeha. (MŽ XL., 10. i Pismo o. Florenciju od Djeteta Isusa, OCD, 1938.)

Ona samo piše kako joj je Gospodin davao milosti zbog drugih duša „Prvih sam dana primala milosti od Gospodina, ali u tolikoj količini da nisam znala što mi se događa… Čini mi se da mi mnoge od tih stvari Gospodin nije davao samo poradi mene, već da bih mogla voditi svoje sestre.“ On joj je uistinu dao da ih vodi četrdeset osam godina kao poglavarica i četrdeset i jednu godinu kao učiteljica novakinja. A kako ih je vodila? Nije im nametala svoja mišljenja niti im je zapovijedala da moraju činiti ono što ona želi. Ona ih je podučavala samo ono što su nju samu naučili njezini sveti roditelji, sv. Ivan od Križa i sv. Terezija od Isusa. Onim djevojkama koje su odlučile stupiti u Karmel govorila je: „Dođite, spremne zaboraviti na same sebe od prvog trenutka, da bi se brinule samo o Njemu. U ničemu na gori Karmel pronaći ćete sve.“ Kao što vidimo, nije htjela kriti od njih istinu zahtjevnog karmelskog poziva – ostaviti sve i umrijeti sebi, ali isto tako nije htjela da budu obeshrabrene svojim slabostima i grijesima. Tako govori jednoj sestri: Da, kćeri, uvijek pazite na to da date Gospodinu sve ono što On želi i da mu budete veoma vjerna jer manje od toga ne zaslužuje Onaj koji Vas toliko voli i Onaj koji je toliko trpio poradi Vaše Milosti. Jeste li ga zamolili za pomoć u borbi da ne padnete? U svakom slučaju, već znate, ako i padnemo, imamo Isusa Krista – zagovornika pred Ocem. Obeshrabriti se – to nikada, ali sada svojom ljubavlju morate učinit da zaboravi na Vašu nevjernost, a neprijateljeva kušnja neka postigne veću bliskost Vaše duše s Kristovom, kako je to Njegova volja. Večeras za pokoru u novicijatu imate tjelesnu pokoru, a za zadovoljštinu poljubite Njegov križ i recite mu da ga sada volite više nego prije.“ Na drugom, pak, mjestu veli: „ Ako i padnete, podignite se odmah, molite Gospodina oprost i oslonite se na Njegove zasluge jer On oduzima grijehe svijeta i započnite ponovno. Da se On nije podignuo nakon što je pao pod križem, što bi bilo od nas?“

Zahtijevala je od novakinja da budu umrtvljene, ali nije od njih tražila velike pokore nego da se ponajprije odriču svoje volje. Kada je jedna sestra tražila dopuštenje da čini veću pokoru, a majka Maravillas je smatrala nedovoljno jakom za takvo nešto, rekla joj je: „Nadomjestite ono što ste željeli činiti: pokorom nutarnjeg mrtvljenja, vjernošću, ljubavlju, prisutnošću i razgovorom s Onim koji Vas toliko voli.“ Još je neka sestra jednom upitala smije li bdjeti sat vremena pred Presvetim, a ona joj je iz istog razloga odgovorila: „Ta se želja veoma dopada Gospodinu. Ostanite samo 15 minuta ispred Njega jer On i u 15 minuta vidi da ste ondje.“

Također, htjela je „da ne budu ženice gledajući previše svoje mišljenje ili svoj sud jer, za dobro samostana i njihovo dobro, moraju biti umrtvljene i prilagodljive tako da ih se može mijenjati kad god je potrebno, a da poraditi toga ne osjećaju nelagodu.“ Pri tom dakako nije mislila da u sebi ne smiju osjećati protivljenje, ali da „moraju shvatit da je u tome savršenost i da prema tome trebaju stremiti.“ Htjela je i da budu ne navezane na ovozemaljske stvari kao što su poslovi i dužnosti koje im se povjere, „jer kako je žalosno kada se redovnici, koja je ostavila sve stvari ovoga svijeta poradi Gospodina živeći život poput našeg, ne može dotaknuti njezino radno mjesto jer joj to smeta, i stvari slične tome; a trebala bi se osjećati sretnom jer ništa ne posjeduje i radosno podnositi predivne posljedice svog zemaljskog siromaštva.“ Bila je svjesna da novakinje to ne mogu postići odmah na početku, ali je smatrala važnim tako ih odgajati jer baš tada, „kada su poput mekog voska“ treba ih mijenjati jer kasnije će to biti puno teže. Htjela im je ukazati na „sve što nije bilo dobro i podnositi to pomažući im da dolaskom u samostan uvide da je to za njihovo dobro i poradi toga da ispune svoje želje za svetošću.“

Učila ih je i bitnoj odrednici karmelskog života – tišini. Ona tišinu nije doživljavala niti je pokazivala kao nešto tužno i besplodno, već ih je uvjeravala: „Mislite da nikada niste sami, da je Krist uvijek uz Vašu milost. Kad je On uz nas, ništa nam ne nedostaje, zar ne?“

Istodobno zahtijevajući od njih da žive evanđeoskim i nadnaravnim životom i ne čudeći se njihovim slabostima, željela im je samo pomoći u njihovoj želji da postanu svete. Govorila im je: „Vjerujem da za mene nema veće radosti od ove: kada zaboravite na same sebe, otvarate širom svoje srce ljubavi Božjoj.“

Sestre su se uz nju osjećale sigurno, a njezina je prisutnost činila da u njima raste želja da budu bolje i više Božje.

NA KRAJU…

Bila je jako sretna u svom karmelskom pozivu. Na samrti je rekla: „O kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!“ U ovom Redu ispunila je svoju najveću želju, volju Božju. Toliko joj je to bilo važno da je nedugo prije smrti, na upit sestara: „Majko naša što ćete raditi u Nebu?“, odgovorila: „Što Bog želi!“

Tako je možemo usporediti sa svijećom, na čijem su se plamenu zapalile i druge svijeće, dok je ona tiho izgarala samo za Gospodina, dajući samo Njemu slavu, pripisujući Njemu svako dobro djelo koje je napravila, ispunjavajući Njegovu svetu volju…

Citati:

„Smjestite se u rane Kristove, brinite o Njemu i Njegovim stvarima, a to su duše. Sve svoje prepustite Njemu.“

„Njemu se sviđa kada se čine ludosti poput onih za koje svijet tvrdi da su ludosti, a nisu, pa zar ćemo dopustiti da nam bez njih prođe ovo malo godina, dana ili mjeseci koji nam preostaju?“

„…Svaki put sve jasnije vidim kako mi sami kompliciramo svetost, a svetost je tako jednostavna; ništa više no prepustiti se s povjerenjem i ljubavlju u ruke Božje, želeći i čineći u svakom trenutku ono što vjerujemo da On želi. Naravno da je teško, ali je veoma dobra stvar za iskazati našu jadnu ljubav. Kako li je dobar! Volite ga puno jer to zaslužuje… Volite ga onako kako On želi, a da ne tražite išta. Ne tražite sigurnost, kako kaže sv. Ivan od Križa, pa će vas put odvesti ravno ondje, ravno gdje jedino želite ići…“

„Ako mi ne udijeli tako nezasluženu milost da dam život za Njega, što je moja najveća želja, željela bih ga čitavog utrošiti trpeći koliko god mogu samo za Njegovu ljubav.“

“Prođimo ovom suhom dolinom kako god znamo, samo udovoljimo Gospodinu koji je toliko dobar.“

Literatura:

Bosonoge karmelićanke u Cerro de los Angelesu i Aldehueli, AKO MU TI DOPUSTIŠ…, Život svete Maravillas od Isusa, bosonoge karmelićanke, Glas Koncila, Zagreb, 2020.