Čuli smo za Pravilo, čitali smo ga, možda ga i poznajemo tako dobro da ga i ne čitamo više. Pravilo opisuje život koji je dalek od našeg današnjeg, tamo u Palestini u XIII. stoljeću. Čini se da nema što reći u svezi (telefonskih računa, uporabe osobnih vozila,…) rešetaka, velova, toka i drugih detalja koji nas muče nakon Drugog vatikanskog sabora. Vremena se mijenjaju, ali Pravilo se još uvijek malo upotrebljava kao podloga za naše razgovore i rasprave. Može li nam Pravilo biti od pomoći u našem današnjem životu?

1. “Živjeti u pokornosti Isusu Kristu”

Drugim riječima, povratak na evanđelje koji traži i Drugi vatikanski sabor: da vrhovna norma bude nasljedovanje Krista. Živjeti po evanđelju preobrazuje naš život u Karmelu: od negdašnjeg strogog opsluživanja mnogobrojnih i najsitnijih pravila preobražava ga u slobodu Kristovu. Često puta još uvijek nas je potrebno osloboditi od neke vrste ropstva zakonu, što predstavlja muku za skrupulozne, zato da bi ponovno pronašli dostojanstvo slobode djece Božje. Istovremeno, jedan od problema s kojima se susrećemo jest manjak odgoja za slobodu. Budući da smo oslobođeni ovisnosti o Zakonu, valja nam razmisliti kako se služimo vlastitom slobodom, i preuzeti osobnu odgovornost za način na koji živimo naše zvanje. Nije bitno boriti se protiv prošlosti, bilo kao pojedinci ili kao zajednice, nego je bitno uravnoteženo i razumno odgovoriti na izazove sadašnjice.

2. Pustinjačka baština

Pravilo nam naglašava našu pustinjačku baštinu. To mu je jedna od većih vrlina. Pustinjak u svojoj ćeliji ili u njezinoj blizini, moleći psalme, razmatrajući Božju riječ, danonoćno budan u molitvi, uronjen u šutnju, u hvaljenje Boga i zajedništvo s Njim, ili boreći se protiv mračnih sila – ta slika je u korijenima onoga što mi činimo u Karmelu. Tu susrećemo “naše svete predšasnike, čiji život nastojimo nasljedovati”. Čitava pustinjačka tradicija Crkve, od IV. stoljeća naovamo, stoji u pozadini Pravila. Zanimljiv je biblijski navod za “život u pokornosti Isusu Kristu”, 2 Kor 10,5: “oružje našeg vojevanja nije tjelesno… svaku misao zarobljujemo, na pokornost Kristu.” To je borba sv. Antuna i Kasijana i Evagrija i pustinjaka iz srednjovjekovne kršćanske Palestine koja se prenijela i u naše vrijeme, i koju Pravilo obrađuje u točkama 18-20 (šutnja, priorova poniznost i poštivanje priora od strane braće). To je i Kristov boj u pustinji (boj s mislima, nakanama), i na križu (‘Zašto si me ostavio?’).

3. Samoća i zajedništvo

U Pravilu možemo pronaći neku vrstu ravnoteže između samoće i zajednice, kojoj je i Terezija težila, i koju se mi danas mučimo pronaći u vlastitom življenju. Jer ti su pustinjaci, iako samotnjaci, bili već skupina, s priorom, s vremenom za zajedničko razmatranje, sa zajedničkim blagovalištem i kapelicom. Imamo, dakle, uravnoteženost pustinjačkih i cenobitskih elemenata života. Valja se, međutim, pitati nije li za Pravilo, kao i za sv. Tereziju, smisao zajednice u uzajamnoj podršci u življenju samotničkog života. Drugim riječima, zajednica je u službi šutnje i molitvenog života, kakvoća kojeg se provjerava upravo u zajedničarskom življenju. Nije stvar u tome da se uspostavi ravnoteža između dviju “suprotnosti”, nego da ove dvije dimenzije našega života budu poticaj jedna drugoj.

Ako je tome tako, onda su u skladu s Pravilom i u duhu sv. Terezije povremene promjene u dnevnom redu da se dade više vremena samoći – kad se čini da zajednički poslovi i općenito zajedništvo preobiluju. Ponekad se u karmelskim zajednicama premalo cijeni naš poziv na povučenost. Kažu da se u nekim ženskim OCD zajednicama sestrama zabranjuje boraviti u ćeliji osim po noći i za vrijeme duhovnog štiva. A na koji se način vrednuje i potiče poziv na povučenost u muškim zajednicama?

Uzmimo slučaj da netko od subraće, ili čak više njih, osjeti kako se u njima razvija poziv na život potpune samoće. Ukoliko je želja nastala na temelju toga što se u zajednici ne drži potrebni ambijent šutnje i samoće, i što se dozvolilo da nadmoćno prevagne zajedničarski vid života – očito je da se tada zajednica treba zamisliti nad sobom. Ali ako je poziv na život potpune samoće, nakon dugog perioda razlučivanja, doživljen kao autentičan razvoj pojedinčeva karmelićanskog života i molitve, zar se ne bi onda moglo naći u Redu neko mjesto gdje bi takva subraća mogla slijediti svoj poziv?

Vrijedi dakle promisliti o sljedećem: kako biti prava zajednica, braća koja se poznaju i prihvaćaju na iskren i autentičan način, a da se u tom zajedništvu nađe mjesta i za ostvarenje poziva na povučenost, koju svaki karmelićanin osjeća negdje, makar duboko u svom srcu.

4. Šutnja

Na kapitulima i drugim susretima pitanje šutnje često se puta postavlja sa zabrinutošću. Ponegdje su se uobičajila vrlo stroga pravila u pogledu obdržavanja šutnje, a ponegdje osobito nakon II. vatikanskog ni šutnja više nije kao što je nekad bila, pa zna biti posve potisnuta pred navalom beskrajnih diskusija i priča. Pomalo se izgubila ravnoteža, najvjerojatnije kao reakcija na jedno poimanje šutnje koja je za mnoge zapravo značila zapreku pravoj komunikaciji. Može biti i da nas muke i tjeskobe koje doživljavamo u susretu s promjenama u Crkvi i u društvu vode k većoj potrebi za razgovorom, ne bi li kroz razgovor ponovno pronašli željeni mir.

Bilo kako bilo, način na koji Pravilo govori o šutnji može nam biti od pomoći uočimo li više razina na kojima se u njemu razumije šutnju: od jednostavne šutnje jezika do duboke mistične šutnje, koja je povezana s pouzdanjem u Boga i za koju se kaže da će u njoj biti naša snaga. No Pravilo ne naglašava tek šutnju kao takvu, nego nas i pita kako upotrebljavamo riječi. Iako ne navodi izravno Jakovljevu poslanicu, poruka je ista: “Jezik je zlo nemirno… Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene… Ne smije se braćo moja tako događati!” (Vrijedi pročitati Jak 3,2-12).

5. Poglavarstvo

Pravilo nam predstavlja vrlo uravnoteženu i trijeznu sliku autoriteta u zajednici, što je još jedno od bojnih polja suvremenog redovništva – odgovorna poslušnost i vlast kao služenje, zajedno s onim teškim poslom koji se zove dijalog. Poglavara Pravilo prikazuje kao onog koji je prvi među braćom, ‘jedan između vas’, a ne neki karizmatični vođa izvana. Jedan koji poslužuje zajednici kao da je posljednji i ‘sluga svima’, a koji je opet od svih ‘ponizno poštovan’. On je onaj koji odlučuje, ali ipak treba suglasnost braće. On koji znade delegirati ovlasti; koji predsjeda kapitulom gdje svi zajedno traže dobro zajednice i kraljevstva Božjega. Ta slika dobro pristaje našem demokratskom dobu, u kojem zaista želimo biti jedni drugima braća, a ne djeca ili podložnici.

U isto vrijeme, Pravilo navodi evanđelje koje veli “Tko vas sluša, mene sluša”, što nas opominje da nikad ne izgubimo iz vida perspektivu vjere. Slušam ne zato što priznajem kvalitete drugoga, nego slušam iz poslušnosti Isusu.

6. Klauzura

Pravilo daje dobro polazište za osmišljavanje naše vlastite ‘teologije klauzure’: pustinjakova obveza da boravi u ćeliji ili u njenoj blizini, prior na ulazu da zaštiti zajednicu od onih koji bi joj smetali. Kako bi se jednostavnije mogla opisati disciplina klauzure? Pomaže nam dokučiti ono što je bitno.

Ista je jednostavnost prisutna i u Terezijinim mislima, za razliku od crkvenih odredaba onoga vremena:

“Iako sam često izlazila, izlasci su mi bili na ozbiljnu smetnju. Ima osoba kojima poglavari ne mogu reći Ne, a koje su me rado željele u svom društvu, i tako bi me na njihova navaljivanja poglavari slali van. Postupajući kako mi se nalagalo, na koncu sam mogla boraviti u samostanu jako malo.” (Život 32,9)

‘Izlaziti van’ znači da više nije mogla živjeti svoj redovnički život kako je željela, “radujući se nasamo u Kristu, svome Zaručniku”. ‘Izlaziti van’ na zapovijed poglavara ukazuje na poteškoće koje nastaju kad nisu svi u samostanu istoga mišljenja. Ali kasnije ‘izlaziti van’, kad se radilo o utemeljenjima, iako naporno za njen um i tijelo, nije joj više zadavalo probleme kao prije. Tada je bila zaposlena poslovima Njegovog Veličanstva, što je bila sasvim druga stvar. Otuda bi se mogla početi razvijati teologija klauzure, dajući joj važnost koja joj pripada, a da pritom ne postane jedino oko čega se treba brinuti.

7. Prilagodljivost

Na koncu valja spomenuti i jednostavnost, otvorenost i širinu Pravila. Ništa nije bezuvjetno zapovjeđeno. “Gdje to bude moguće.” “Već prema tome hoće li se svidjeti prioru i braći.” “Ukoliko to bude lako izvesti.” “Gdje bude bilo potrebno.”… I, najutješnije: “Nužda zakon mijenja”. Može biti da smo u Karmelu pretrpani različitim strukturama, zakonima, pravilima, običajima. Sv. Terezija nam je dala dobar životni stil, koji još funkcionira, ali je također istina da se štošta promijenilo od Terezijina vremena i u svijetu i u glavama, te je prilagodba pitanje nužde. A opet, bojimo se da pritom ne stradaju temeljne vrijednosti. Zato obilazeći svijetom o. General strpljivo ponavlja sliku vode i čaše, ne bi li kako objasnio u čemu se sastoji prilagođivanje karizme kulturi koja se mijenja.

Pravilo ne inzistira na detaljima i ne izražava se dogmatski ni kad govori o najopćenitim stvarima. U samom srcu Pravila, pustinjak ima biti budan u molitvi “osim ako je zauzet nekim drugim opravdanim poslom”. Pravilo predlaže ideal, ono čemu treba težiti, pa čak to i nadmašiti (“ako pak netko učini više od toga, sam će mu Gospodin kada dođe uzvratiti”). Jedno je sigurno: Pravilo daje disati.

8. Kako danas čitati Pravilo

Treba mu vratiti njegov životni autoritet. Terezija je za nas životni autoritet, Ivan od Križa isto, kao i Mala Terezija. I Pravilo bi trebalo skinuti s prašnjavih polica i omogućiti mu da nam ponovno progovori svježinom, da nam oblikuje duhovnost, da utječe na naše odluke. Možda bi se trebali Pravilom pozabaviti onako poletno i zauzeto kako je to činila Terezija, pa bi možda doživjeli slična iznenađenja. Mnogo se govori o terezijanskoj karizmi. A sama Terezija veli kako je započela kada govori o svom obraćenju i kako je počela razmišljati što bi mogla učiniti za Gospodina Boga:

“Domislih da je prvo odazvati se pozivu na redovnički život koji mi je Njegovo Veličanstvo dalo, opslužujući što savršenije Pravilo moga Reda” (Život 32,9).

Jesmo li dakle dovoljno svjesni koliko je Terezija sama bila prožeta karmelskom karizmom? Do te mjere da su neki od njenih najdubljih poticaja bili jednostavno odjek Pravila. Njezina želja za povučenošću, za potpunim predanjem molitvenom životu, njezina srčanost, velikodušnost, njezina ljubav prema poslušnosti i siromaštvu, njena ljubav za Krista, pa čak i slika boja za Gospodina – sve to odražava karmelsku karizmu Pravila koju je Duh Sveti u njoj razvio na nov način.

Vratimo li se na Pravilo velikodušno poput Terezije, tko zna kakva nas sve iznenađenja čekaju u planovima Duha Svetoga!

Osim toga, Pravilo nije samo zaokruženi skup odredaba. Ono nas upućuje na drugu stvarnost. Ukorijenjeno je u Svetom pismu i upućuje nas da razmatramo Sveto pismo dan i noć. Tako nam pogled na biblijske navode može također dati nove i dublje uvide u ono što Pravilo želi reći. Npr. kad Pravilo veli da “treba živjeti u pokornosti Isusu Kristu i njemu vjerno služiti čistim srcem i mirne savjesti”, pripadajući citat iz 1 Tim 1,5 sretno nadopunja tu rečenicu: “Svrha je te zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne.” A tako govori i Terezija:

“Shvatimo, kćeri moje, da je istinska savršenost ljubav prema Bogu i bližnjemu… cijelo naše Pravilo i Konstitucije ne služe ničem drugom nego kao sredstva da to savršenije obdržavamo” (Zamak I, 1, 17).

Tako Pravilo, dok nas upućuje na lectio divina, i samo može biti čitano kao lectio divina. Polagano čitanje i vraćanje uvijek iznova na tekst Pravila, razmatrajući nad svakom rečenicom, može donijeti neočekivana obogaćenja, osobne uvide i izazove na obraćenje.

Zaključak

Pravilo je stavilo na papir način života koji je već živjela skupina osoba na Gori Karmelu. Kasnije preinake odnosile su se na prilagodbe novim situacijama u kojima su se karmelićani našli. Tako je prvo bio život, karizma, a tek potom pismeni zapis. To je sretan primjer, na samim počecima našeg Reda, odnosa između karizme i institucije, odnosa koji “kvači” sve one koji žive u Crkvi.

Kada se sažme ono što Pravilo veli, dobija se jednostavna slika: vi, pustinjaci, koji već živite jako jednostavnim životom, trebate tako nastaviti. Imate neke osnovne strukture: priora, ćelije, kapelicu. Radite u šutnji, vojujte dobar boj vjere, bdijte u molitvi i hranite se Božjom Riječju. I to je to. Izvrstan primjer čistog kontemplativnog života, potrebnog danas više nego ikada, barem na Zapadu, u vrijeme kada se često samo korisne stvari drže vrijednima.

Pravilo, dakako, nije jedini izvor nadahnuća za ozbiljnije duhovno nastojanje i obnovu danas, ali su u Pravilu prikazane velike stvari, i to na jednostavan i uvjerljiv način, bez pretjerivanja. Pomaže nam da dođemo do onoga bitnoga.

I na koncu, u tom Pravilu Reda braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, Mariju se niti jednom ne spominje. Pa ipak, posred ćelija, kapelica je posvećena njoj u čast. To je slika Marijinog mjesta u životu karmelićana i karmelićanki, mjesta središnjeg, ali diskretnog. Ona je posred nas, s nama, i uči nas da svoj pogled usmjerimo ne na nju, nego na njenog Sina: “Što god vam rekne, učinite.”

(iz predavanja s. Anne Henderson na Izvanrednom generalnom definitoriju u listopadu 1999. na Gori Karmelu)