U prikazu povijesti karmelskoga Reda treba u obnoviteljskom radu sv. Terezije Avilske, uzornih njezinih sljedbenika Jeronima Gracijana i Nikole Dorije, posebice istaći skrb oko izobrazbe redovnika. Terezija je posebice cijenila učene ljude (Letrados) pa je tako već 1570. otvoren učilišni zavod sv. Ćirila u Alcali de Henares, u neposrednoj blizini glasovitog sveučilišta koje je utemeljio crkveni stožernik Francisco de Cisneros. U radu sveučilišta temeljito se proučavalo djela Tome Akvinskoga. Kasnije je utemeljeno učilište u Salamanci, poznato i glasovito ne samo u Španjolskoj nego i u Europi; karmelićani su ondje imali svoj “Zavod sv. Lazara”, a poslije “Zavod sv. Ilije”.

Tijekom XVI. stoljeća napisana su brojna nabožna i bogoslovska djela na španjolskom, pa uz djela Terezije Avilske i Ivana od Križa treba spomenuti Jeronima Gracijana, prvog redodržavnika sa svojim djelima:Dilucidario del verdadero espiritu, Itinerario de los caminos de perfeccíon, Tratado de espiritu y devocíon con que se ha de decir el oficio divino, celebrar el sacrificio de la misa y recar el Pater nostre y Ave Maria, De la oracíon mental, de sus partes i condicione, Vida del Alma, libro de imitacíon de Cristo i dr. Također ističemo Juana de Jesús Maria Aravalles sa djelom Instrucción de novicios i Tratado de oracion i Mariu de s. José sa djelima Libro de recreationes, Ramillete de mirra i Avisos y maximas para el goberno de la religiosas.

Misionarski rad karmelićana zaustavljen je radi sukoba između o. Jeronima Gracijana i Nikole Dorije. O. Jeronim zagovarao je, prema mišljenju Ivana od Križa, preveliku otvorenost prema misionarskom radu zapostavljajući pritom molitveni život, dok je Dorija išao u drugu krajnost pozivajući na strogu pokoru i povučenost čime je redovnike držao, kako kaže sv. Ivan, u ropskom strahu. Međutim, misionarski rad među Redom posebno je počeo cvasti u Italiji i drugim zapadnoeurospkim zemljama, a kasnije je to prihvatila i Španjolska.

U životu karmelićana postojao je posebni oblik “pustinjačkog” života koji je danas izniman. Začetnik zamisli o “pustinjama” bio je Tomo od Isusa koji je uredio pustinju u Bolaqueu 1595, a poslije se osnivaju još i samostani Nuestra Senora de las Nieves i Las Bátuecas u Španjolskoj.

Uz određena dva sata razmatranja, zajedničke molitve (ili pjevanja) Časoslova, uz post i uzdržavanje od mesa, prekidanjem noćnoga počinka u ponoć, boravkom u ćelijama, bez susreta s neredovničkim osobama bez posebnog dopuštenja kućnog poglavara – redovnici su bili dužni u skladu s prvotnim Pravilom provoditi život – vivere in obsequium Jesu Christi.

Pregled razvitka i širenja terezijanskog Karmela

Osnivanjem samostana sv. Ane u Genovi od strane o. Nikole Dorije počelo je širenje terezijanske obnove izvan Španjolske. Zaslugom o. Petra od Majke Božje, papa Klement VIII. dao je Terezijinim karmelićanima svetište Majke Božje u Rimu pod nazivom “St. Maria della Scala” i 1600. god. ustanovio novu kongregaciju karmelićana odvojenih od Španjolske. Ova nova kongregacija osnovana je zato što se Španjolska kongregacija karmelićana nije htjela proširiti na zemlje izvan španjolske vladavine.

Utemeljitelji Talijanske kongregacije bili su:Ferdinand od sv. Marije rođen u Astrogi (Leon), časni o. Ivan od Isusa i Marije iz Calahorra (Logrono), Petar od Majke Božje rodom iz Deroca (Zaragoza) koji je bio prvi general Talijanske kongregacije, Dominik od Isusa i Marije  i Toma od Isusa (osnivač misijske Kongregacije sv. Pavla) koji su prešli iz Španjolske kongregacije u Talijansku.

Talijanska kongregacija za razliku od Španjolske jasno ističe da su misije u skladu s duhom terezijanskog Karmela, a za odobrenje misijskog djelovanja posebno se zalagao o. Ivan od Isusa i Marije koji se pozivao na osobu i na spise sv. majke Terezije. Utemeljitelji Talijanske kongregacije  nastoje ostati vjerni duhu svoje obnoviteljice i utemeljiteljice i njezinim duhom tumačiti Pravilo Inocenta IV. Za odgoj misionara osnovan je Zavod za misije. Prvi je bio u samostanu s. Maria dellla Vittoria u Rimu, kasnije premješten u samostan s. Pancrazio iz kojeg nastaje pravi teološki zavod.

Sedamnaesto stoljeće i prva desetljeća osamnaestog stoljeća mogu se nazvati “zlatnim dobom” Španjolske kongregacije, jer je to doba njezina uspona i procvata. Kongregacija tada ima osam provincija sa 120 samostana i 3500 redovnika, 4000 karmelićanki. Apostolske djelatnosti Španjolske kongregacije još nema iako je bilo neuspješnih pokušaja poziva u Kongo. U 17. i 18. st. razvile su se diskusije oko priznavanja sv. majke Terezije utemeljiteljicom. Među onima koji nisu priznavali sv. Tereziju za utemeljiteljicu muške grane Reda posebno se isticao Alonso od Isusa i Marije koji je nastupao izrazito antifeministički prema svetoj majci. Ovo razdoblje posebno je plodno spisateljskom djelatnosti. U Alcali de Henares izdan je tečaj o skolastičkoj filozofiji, Cursus Complutensis, a na ovaj se nadovezuje teološki kojeg su obradili profesori na Salamanci. Od duhovnih djela ističe se Cursus Theologiae Mysticae i Enucleatio Mysticae Theologiae Josipa od Duha Svetog.

U 18. st. osnovane su nove provincije u Njemačkoj, Litvi i Poljskoj. Broj karmelićana opada uslijed Kulturkampfa, a poslije i tijekom Francuske revolucije. Početkom 1702. postupno se ukida Njemačka redodržava, a zatim i Talijanska. 19. st. u znaku je Napoleonovih osvajanja u Španjolskoj. Španjolska kongregacija tada gubi trećinu članova. Španjolski parlament (CORTES) ukida redove nakon dinastičkih borbi između karlista i izabelista i utjecaja masonerije koja je, uvukavši se u državnu administraciju, nastojala represivnim zakonima i porezima uništavati redovništvo. Nakon ukinuća, Kongregacija djeluje u tajnosti pod upravom komisara. No i u to teško doba ima svijetlih trenutaka. Sluga Božji o. F. Palau proglašen blaženim 24. travnja 1988. pokazao je što se može učiniti u skrovitosti. Skupio je oko sebe novu skupinu, novu redovničku obitelj i osnovao družbu sestara pod imenom Carmelitas misioneras i Carmelitas Teresianas. Ukinuće Reda u Španjolskoj traje do 1876. kada je papa Pio ujedinio španjolsku zajednicu s talijanskom. Tada je i počela obnova Reda u Španjolskoj.

Objedinjenje terezijanskog obnovljenog Karmela u jedinstveni Red dogodilo se tijekom 19. st. nakon brojnih teškoća (ukinuće, zatvaranje samostana). Obnovitelji se javljaju među redovnicima koji su izbjegli iz Španjolske u Francusku i Italiju. Dobrim pismenim preporukama nekolicine crkvenih dostojanstvenika iz Španjolske i Italije uspjelo se dobiti i od Pape Pija IX. breve Laetissimas Christi turmas kojim je ukinuta bula Klementa VIII. In apostolicae dignitatis culmine, kojom je terezijanska obnova bila podijeljena na dvije kongregacije 1600. Nakon obnove samostana u španjolskoj Marquini, obnavljaju se i ostale provincije: Kastilja, Navarra, Aragon, Valencija, Andaluzija, Katalonija.

Obnavlja se i Red u Italiji, Belgiji, Njemačkoj i Austriji. Od austrijske redodržave stvorena je i 1903. ugarska poluprovincija sa samostanima u Budimpešti i Somboru (kasnije u Györu, Keszthelyu).