Drugi važan povijesni čimbenik za širenje škapularske pobožnosti bila je tzv. “Subotnja povlastica”. Nju bi, prema predaji, u obliku papinske bule napisao papa Ivan XXII, 3. ožujka 1323. u Avignonu, nakon slijedećeg viđenja Marijinog, o kojem se u toj “buli” i izvješćuje:
“Ivane, Ivane, namjesniče mog ljubljenog Sina … u znak zahvalnosti za moja dobročinstva, dopusti svetom i pobožnom Redu Karmelskom … da tkogod ustraje u zavjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva, ili bude ušao u Red, da će se spasiti. I drugi, ako iz pobožnosti uđu u ovaj sveti Red, noseći znak svetog odijela s imenom subraće i susestara navedenog Reda, bit će oslobođeni i otpustit će im se trećina njihovih grijeha … I ako budu na dan njihove smrti odvedeni u čistilište, ja, Majka milosti, sići ću u subotu nakon njihove smrti, i one koje nađem u čistilištu oslobodit ću da bi ih izvela na sveto brdo vječnoga života”.
Original se ne posjeduje, nego najranije kao službeni prijepis 2. siječnja 1421. u Majorci (Španjolska), a onda kasnije i u nekim talijanskim gradovima (Messina, Agrigento, Trapani). S vremenom su ju Generali Reda uključili u pismo pridruživanja Redu, tako da je i ona imala snažan utjecaj na širenje škapularske pobožnosti.
Utjecaj “Subotnje povlastice” naročito je porastao nakon 1613. godine, tj. Dekreta koji je izdala Inkvizicija 11. veljače te godine, s odobrenjem pape Pavla V. Taj je dekret zaključak kontroverze koju je pokrenuo u Portugalu generalni inkvizitor Pedro di Castillo, zabranivši pri tom karmelićanima nastavak promidžbe “Subotnje povlastice”, držeći je povijesno neutemeljenom. U Dekretu se čita:
“Dozvoljava se ocima karmelićanima da slobodno propovijedaju vjerničkom narodu da može pobožno vjerovati s obzirom na pomoć dušama subraće i susestara bratovštine Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, tj. da će Blažena Djevica pomoći blagopokojnim dušama braće i sestara koje su za života nosile njeno odijelo … svojim stalnim prošnjama, svojim molitvama i zaslugama, i posebnom zaštitom, nakon njihova prijelaza, posebice u dan subotni: dan od Crkve posvećen upravo Blaženoj Djevici”.
Ovim dekretom Crkva jamči svojim autoritetom da se oni, koji nose škapular sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za što brži izlazak iz čistilišta. Temelj dakle ufanja u Marijinu pomoć nije više nužno “viđenje”, nego pravorijek crkvenog učiteljstva. U Dekretu se ne spominje Marijin ‘silazak’ u čistilište: slika nije važna, važna je činjenica Marijine pomoći, koja je u skladu s naukom Crkve. U Dekretu se ne spominje kategorički subota kao vrijeme oslobođenja, nego se subota spominje kao dan u koji Crkva na poseban način štuje Mariju, pa se s pravom može pretpostaviti da bi Mariji i taj čin oslobođenja iz čistilišnih muka bio na čast, i onda prikladno, pridružen upravo suboti. I ne kaže se u Dekretu u subotu poslije smrti, ne određuje se precizno termin, jer se ne može jednaki termin ustanoviti za sve koji su potrebiti čistilišnih čišćenja, niti se može Gospodina Boga uvjetovati – sigurna je samo činjenica da Marija dolazi u pomoć skraćujući čistilišne muke, i to je dragocjeno. Ovaj dekret je i danas važeći.