+ + +

Opet bih dao sve.

Bojao sam se Bogu dati sve za što sam toliko radio, sve što sam imao. Bojao sam se ostaviti sve obale iza sebe, bojao sam se povrijediti svoju obitelj i ostaviti karijeru koja mi je bila nadohvat ruke. Bojao sam se samoće, usamljenosti, toga što nikada neću imati podršku ni zagrljaj ni toplinu nečijeg srca koje će kucati pokraj mojega. Bojao sam se ostaviti svijet, a da nisam ostavio svoj trag, da nisam ispunio svijet dječjim osmijesima. Godinu dana sam proveo svađajući se s Bogom i smišljajući sve razloge zašto ne trebam ostaviti sve i poći za Njim. I osjetio sam da mi daje slobodu izbora, da mi govori što je bolje za mene, ali da sam slobodan postupati kako želim. I osjetio sam da nikad neću biti sretan ako mu se ne predam potpuno. I osjetio sam da sam stvoren za sreću. I osjetio sam da volim i da želim i da sam spreman krenuti.

S vremenom leptirići odlete i rijeke presuše i nebesa se zatamne. S vremenom nestanu i zvijezde i mjesec i popločane staze koje te vode do cilja. I um ti se buni i žali, i želudac se steže, ali uvijek čuješ tihi glas koji ti govori da si ondje gdje ti je mjesto. Osjetiš tanku svilenu nit u svojoj ruci koja te vodi cilju premda misliš da stojiš i da padaš i da se vraćaš natrag. Ma kako paradoksalno zvučalo, osjetiš da si voljen premda to ne osjetiš, osjetiš da si vođen premda to ne osjetiš. Osjetiš da On vjeran ostaje svojim obećanjima, da ćeš biti sretan kad još i ovu zadnju obalu ostaviš.

S vremenom na pučini, kad gotovo odustaneš od toga da uzdižeš pogled prema nebu, ponovno ugledaš zvijezde i osjetiš vjetar u jedrima i glas koji ti govori: „Tvoj sam i ti si moj. Tvoje je sve moje jer svoje si mi sve već dao.“ I vidiš nebesa i zemlju i ljude i vidiš da je sve tvoje jer sve ti to sa svoga dlana daje. I čuješ radost osmijeha djece kojoj si poslan. I pod prstima osjetiš obrisane suze onih koje ti Bog šalje. I vidiš da je ono što si ostavio samo posijano da urodi stostruko. I shvatiš da nisi sam, već da te uvijek netko za ruku vodio. I da si voljen, jer On te voli odvijeka. I dovijeka! I shvatiš da nečije probodeno srce kuca kraj tvojega.

I shvatiš da su ti sve želje ostvarene.

Shvatiš da si sretan.

I shvatiš da bi opet dao sve, i da bi opet to učinio stotinu puta. I shvatiš da bi to učinio gorljivije, brže, potpunije, bez granica i kočnica, da bi uskočio u svaki plamen koji će proždrijeti sve ono što si ti dok ne ostane samo ono što je On.

I shvatiš da voliš. Da još uvijek voliš, da su leptirići koji su odletjeli samo dozvali u tvoju dušu proljeće i sunce i ptice. I shvatiš da ne trebaš više ništa osim Njega koji je Sve. I shvatiš da ne želiš ništa osim Njega koji je oduvijek i bio jedini izvor tvoje sreće i kad to nisi vidio ispod svog kamenja svojih navezanosti i strahova i boli i rana.

I shvatiš da si dohvatio svoje snove.

Shvatiš da si sretan.

+ + +

Osobna svjedočanstva o duhovnom pozivu

– Osjećao sam od samoga početka da je ovo moja obitelj, pogotovo jer u Karmelu, niti o svetoj Tereziji od Isusa, o Ivanu od Križa, niti o Tereziji od Djeteta Isusa nisam znao ništa, a samostan sam karmelićana upoznao preko svog jednog dragog prijatelja.
Kad sam osjetio da je došao taj trenutak da napravim korak, da vidim dal me Bog zove u redovničku zajednicu, došao sam u Karmel.
Božja je milost kad osjetiš da si tu, da se osjećaš doma, kada pomalo upoznaješ karizmu i kad vidiš da to baš tebi odgovara, da baš kroz sve to tebi Bog progovara, i da te kroz Karmel zove bliže k sebi i vodi te na putu prema vječnosti. (S. V.)