Razmatranje Krista ima u Mariji nenadmašan uzor. Sinovo lice na jedinstven način pripada Mariji. U njezinu se krilu oblikovalo, primivši od nje također ljudsku sličnost, koja upućuje na još veću duhovnu povezanost. Nitko se nije tako vjerno posvećivao razmatranju Kristova lica kao što je to činila Marija. Oči njezina srca na neki se način usredotočiše na njega već u navještenju, kada ga je začela po Duhu Svetom. U idućim je mjesecima počela osjećati njegovu prisutnost i zamišljati njegov izgled. Kada ga je napokon rodila u Betlehemu, njezine su oči mogle s nježnošću promatrati lice Sina dok ga je povijala i polagala u jasle (usp. Lk 2, 7)

Od tada se njezin pogled, uvijek ispunjen klanjanjem i udivljenjem, nije odvajao od njega. Bit će to katkad upitan pogled, kao u zgodi kada se izgubio u hramu: »Sinko, zašto si nam to učinio?« (Lk 2, 48). U svakoj će prilici to biti prodoran pogled, kadar dublje shvatiti Isusa, čak dotle da zapaža njegove skrivene osjećaje i predusretne njegove odluke, kao u Kani (usp. Iv 2, 5). U drugim prigodama bit će to pogled boli, nadasve podno križa, gdje će još jednom, u određenom smislu, njezino lice poprimiti izraz lica žene u porođajnim bolima, jer Marija neće samo podijeliti muku i smrt svoga Sina Jedinorođenca, nego će također dobiti novog sina u ljubljenome učeniku (usp. Iv 19, 26–27). U uskrsno jutro to će biti radostan pogled, koji odsijeva uskrsnom radošću, i, konačno, na dan Pedesetnice, gorljivi pogled po izlijevanju Duha Svetoga (usp. Dj 1, 14).

sv. Ivan Pavao II.