Ustrajnost u molitvi, prema sv. Tereziji, treba pratiti strpljiva povjerljiva poniznost. Ona kaže:

“Radi se o velikim naporima, koji nisu međutim bez nagrade… Ali, kao što sam jasno vidjela, Gospodin ih ne ostavlja bez velike nagrade, čak za ovoga života. Ne, nema sumnje: samo jedan sat slasti koje mi je Gospodin poslije dao bile su mi dovoljne da mi se čini da su plaćene sve tjeskobe koje sam dugo pretrpjela ustrajući u molitvi.”(Ž 11,11)

Isus je pobijedio po poniznoj i ljubavnoj strpljivosti. Isti stav osigurati će duši pobjedu protiv unutarnjih i vanjskih prepreka koje je ometaju u njezinom sjedinjenju s Bogom. U Zamku duše sv. Terezija sažimlje svoju misao:

“A ono što je tako mučno za mene, mislim da će možda biti i za vas, pa to spominjem tu i tamo zato da vam možda uspijem nekad dati da shvatite kako je to neizbježno, te da vas ne uznemiri i ražalosti, već da pustimo da se okreće ovo mlinsko čeketalo i meljimo svoje brašno, dopuštajući da djeluju naš razum i volja. Ima i razlika u ovoj smetnji, ovisno o zdravlju i vremenima. Neka trpi jadna duša makar u tome ne imala grijeha, jer ćemo počiniti druge, zbog čega je pravo da imamo strpljenja. A zato što nije dosta ono što pročitamo i ono što nam savjetuju, a to je da se ne obaziremo na ove misli, za nas koje malo znamo ne čini mi se izgubljenim sve ovo vrijeme koje trošim da vam to bolje objasnim i da vas u tome utješim; no dok nas Gospodin ne htjedne prosvijetliti, malo koristi. Međutim, potrebno je i Njegovo Veličanstvo hoće da nađemo sredstva i da upoznamo sami sebe, a ono što čini naša imaginacija, narav i nečastivi, nemojmo pripisivati u grijeh duši. (Zamak IV, I, 13, 14)

Za obavljanje konkretne molitve Terezija nudi neke savjete koji mogu puno pomoći

• Za redovito obavljanje osobne produžene molitve kao što je ova Terezijina molitva traži se fizička i psihička uravnoteženost. Osobe koje su fizički poprilično umorne ili slabog mentalnog zdravlja ne mogu je s korišću prakticirati, naprotiv kod njih takva molitva može dovesti do ozbiljnih opasnosti. Za Tereziju molitva nikada nije neko sredstvo mrtvenja ili neke prisile iako je vrlo potrebna ustrajnost.
• Sv. Terezija savjetuje promišljenost, a to znači uravnoteženost, dobar smisao, pravu mjeru, respektiranje osoba i njihovog karaktera, ali također i pažnja da se ne dopusti prijevara od jednog određenog laksizma u primjeni tih savjeta. Reći će Terezija:

“Rekla sam neka bude ‘promišljenosti’, jer će to gdjekada nečastivi napraviti. Prema tome, niti je dobro svaki put ostaviti molitvu kada se javlja velika rastresenost i nesređenost razuma niti pak svaki put nagoniti dušu na ono što ne može” (Ž 11,16).

Terezijin savjet je nadopunjen s određenim praktičnim usmjerenjima koji zajedno s duhovnom koristi pomažu određenom uravnoteženju između duše i tijela, pa kaže Terezija:

“Ima i drugih izvanjskih stvari, kao djela milosrđa i duhovno čitanje, premda nekada neće biti ni za to. Neka tada radi Božje ljubavi služi tijelu, zato da bi to poslije jače služilo duši, te neka se prihvati kakvih svetih razbibriga u razgovorima, koji će to biti, ili neka pođe u polje, kako već bude savjetovao ispovjednik. A u svemu je velika stvar iskustvo, jer govori što nam priliči, i u svemu se služi Bogu. Sladak je njegov jaram i velik je dobitak ne navlačiti dušu, kako se to kaže, već je voditi s blagošću za njezinu veću korist”. (Ž 11,16).

Sv. Terezija, dakle savjetuje da se ne treba uznemiravati, niti prisiljavati dušu nego treba moliti kako se može ili se posvetiti drugim dobrim djelima. Prema tome, redovito i produženo prakticiranje molitve zahtijeva jednu određenu fizičku i psihičku rasterećenost koja treba paziti na moguće poteškoće u odnosu na dane u kojima molitva postaje teža zbog fizičkog ili psihološkog stanja. Zbog toga je potrebno posvetiti se nekim drugim kreposnim djelima ili rekreaciji i opuštanju na taj način da se u drugim trenutcima može bolje moliti. I kako kaže p. Jesus Castellano bio bi grijeh protiv same molitve, ako bi je se, ne vodeći brige o ovim objektivnim i subjektivnim poteškoćama učinilo teškom i odbojnom da se više nema volje moliti.