Herman bogalj, autor himna Salve Regina

Hermann von Reichenau, (lat. Hermanus Contractus, Saulgau, 18. III. 1013. – Reichenau, 24. IX. 1054.), bogalj s otoka Reichenau, kod mjesta Konstanz na Bodenskom jezeru, gornja Švapska, okrug Ravensburg, južna Njemačka, savezna pokrajina Baden Würtemberg, učenjak, njemački kroničar, matematičar i pjesnik. Zaštitnik je bogalja i crkvene glazbe.

Sin grofa Wolfrada II. von Altshausena i njegove žene Hiltrud. Bio je rođen kao bogalj, pa su ga roditelji 1020. godine uputili na školovanje u benediktinski samostan Reichenau, gdje je studirao teologiju, matematiku, astronomiju, glazbu, latinski, grčki i arapski jezik i 1043. se zaredio. Napisao je Ljetopis od osnutka grada do godine 1054. (Chronicon ab urbe condita ad annum 1054), koji je vrlo značajan izvor za njemačku povijest u doba careva Konrada II. i Henrika III; ljetopis je nastavio pisati njegov učenik Bertold (do 1066.). Pisao je pjesme svjetovne i crkvene tematike, životopise svetaca te rasprave iz matematike, glazbe i astronomije. Od njega potječe i antifona Roditeljica Spasiteljeva (Alma redemptoris mater) te Zdravo kraljice (Salve Regina). U svojim je traktatima pokušao usavršiti tadašnje notus-pismo. Djela: Osam glavnih poroka (De octo vitiis principalibus), Povijest sv. Afre (Historia de sancta Afra), O uporabi astrolaba (De utilitatibus Astrolabii) i O mjerenju astrolabom (De mensura Astrolabii). Njegovi su radovi objavljeni u Sabranim djelima (Opera omnia, 1882).

Uzet je bio vjerojatno već od rođenja, nije mogao samostalno ustati, okretati se u krevetu ni oblačiti se, nego je bio vezan za nosiljku. Došao je sa 7 godina kao oblat na odgoj u benediktinski samostan Reichenau, koji je tada bio jedan od vodećih u Europi u pogledu znanosti, učenosti, politike, kulture, i važno mjesto obrazovanja, koje je naprosto cvjetalo pod vodstvom opata Berna. Hermann je postao redovnik samostana. Međutim, nije mogao napustiti samostan i veoma je teško govorio. Ipak je postao čuveni učitelj, matematičar, astronom, glazbenik i povjesničar, pisao je liturgijske pjesme za čitanje i za pjevanje i bio je jedan od najpoznatijih pisaca i znanstvenika svog vremena. Oko 1034. godine zaređen je za svećenika, iako po tadašnjem crkvenom pravu bogalji nisu mogli biti svećenici. Ipak, opat Berno mu je htio još za njegova života priznati istinsku vrijednost i djelovanje.

Hermann je napisao kroniku svjetske povijesti od Isusova rođenja do svoje smrti 1054. godine. Taj prikaz svjetske povijesti isprepleten  je s poviješću spasenja i predstavlja uzor kasnijim autorima. Napisao je mnoga djela o astronomiji i točnom računanju vremena temeljem arapskih rukopisa o astrolabu – instrumentu kojim se mjerilo kretanje nebeskih tijela, koje je Hermann na molbu opata Berna preveo s arapskog na latinski. Također je podijelio sat na manje jedinice od 60 minuta i time je revolucionirao srednjevjekovno računanje vremena. Napisao je naputke za izradu satova, džepnih sunčanih satova za putnike i hodočasnike s tolerancijom pogreške od svega 2 minute i to je važilo sve do 17. st. kada su napravljeni točniji proračuni. U ono doba ljude je mučio strah od smaka svijeta, a Hermann je svojim izračunima pomogao u otklanjanju toga straha. Bavio se i automatizacijom aritmetičkih proračuna, pa je bio preteča kompjuterske tehnike 20. st.

Hermann je bio i glazbenik, jer je glazba bila tada usko povezana s aritmetikom i astronomijom. Razvio je vlastiti notni zapis sa slovima za označavanje visina tonova, intervala i komponirao je gregorijanske pjesme. Bio je i autor opsežnih latinskih himana, osobito Salve Regina. Hermannov učenik Bertold napisao je njegov životopis. Prikazuje ga kao osobu vedra duha, komunikativnu, sa zanimanjem za različite rasprave, veoma discipliniranog i pobožnog, osjetljivog na nepravdu.

Umro je nakon 10 dana teške bolesti u nazočnosti svoga brata i svojih rođaka. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u crkvi dvorca u Altshausenu. Nakon njegove smrti benediktinci su osnovali priorat na njegovu grobu. Kasnije mu je tijelo preseljeno u Isny, a mnogi dijelovi tijela štuju se kao relikvije, npr. njegova lubanja (čuva se u Altshausenu), noge, u raznim samostanima Ochsenhausen itd.

Hermann je već za života proglašen blaženim, ali nije bio kasnije formalno kanoniziran.

Podjela sata na minute potječe zapravo još od Babilonaca. On je otkrio sva ta drevna znanja, kao i ona rimska, pa ih je primijenio u svakodnevnom životu. Satovi na crkvenim tornjevima uvedeni su tek u 14. st. Osim Hermanna, satovima se bavio i Odo od sv. Maura (50 godina prije Hermana) te Guido iz Arezza, ali Hermann nije poznavao njihova djela.

Herman je mogao samo ograničeno pomicati se i govoriti. Napravili su za njega posebnu stolicu i nosili su ga naokolo. U jednom od zadnjih izvješća o njegovoj bolesti (Brunhölzl) stoji da bolest od koje je bolovao nije naštetila njegovim izvanrednim intelektualnim darovima. Davali su mu razne dijagnoze: da je epileptičar, da ima grčeve koje je prouzrokovala paraliza. Međutim, prema izvješćima njegovog učenika Bertolda, danas se smatra da je možda bolovao od bolesti mišića ili čak od bolesti koja zahvaća neurone motoričkog sustava, bilo kao lateralna skleroza ili spinalna muskularna atrofija.

Herman je ušao u samostansku školu u Reichenau 13. 9. 1020. godine i učio pod paskom opata Berna (oko 978.-1048.). Samostan je bio jedno od središta obrazovanja i sadržavao je divnu knjižnicu i dobro opremljenu radionicu. Herman je postao redovnik 1043., a kasnije nakon smrti opata Berna i opat samostana 1048. godine. Usprkos njegovoj invalidnosti, bio je ključna ličnost u prenošenju arapske matematike, astronomije i znanstvenih instrumenata u središnju Europu. Djela je objavljivao na latinskom jeziku, jer su do tada bila dostupna samo na arapskom jeziku. Herman najvjerojatnije nije znao arapski, ali Gerbert od Aurillaca, koji je umro 10 godina prije rođenja Hermana, naučio je mnogo od arapskih izvora u Španjolskoj i napisao je nekoliko djela koja su našla svoj put i do samostana Reichenau.

Herman je uveo 3 važna instrumenta u središnju Europu, a znanje o njima došlo je iz arapske Španjolske. Uveo je astrolab, prijenosni sunčani sat i kvadrant s kursorom. Pisao je o astrolabu. Neke dijelove te knjige možda i nije napisao Herman, nego Gerbert od Aurillaca. Hermanov opis astrolaba prikazuje instrument koji je namijenjen korištenju na 48 º zemljopisne širine, što i jest zemljopisna širina mjesta Reichenau. Djelo sadrži i astronomske karte (opet s točnim podacima za zemljopisnu širinu mjesta Reichenau) i izračun promjera zemlje. Tu metodu izračuna koristio je još Eratosten.

Hermanov doprinos matematici uključuje raspravu o množenju i dijeljenju, a u knjizi su korišteni rimski brojevi. Katedralna knjižnica u Durhamu u Engleskoj posjeduje Hermanov rukopis iz 12. st. Rukopis se bavi matematikom, a prvi ga je našao dr. Singer 1927. godine. Bio je prikvačen za platno i grubo pričvršćen čavlima za drveni okvir. Dr. Singer je poslao rukopis u London. Tinta u rukopisu bila je mahom oštećena i istrošena, ali veći dio djela uspio se sačuvati. Ovo djelo slično je jednom rukopisu engleskog podrijetla nastalom oko 1111. godine koji se sada nalazi u knjižnici koledža sv. Ivana u Oksfordu. I jedne i druge tablice koriste rimske brojeve i frakcijske simbole. Posložene su tako da maksimalno štede prostor i da budu priručno sredstvo za što lakše korištenje.

Herman je pisao i o vrlo kompliciranoj igri koja se temelji na Pitagorinoj teoriji brojeva od Boetija.

Drugo zanimljivo Hermanovo djelo odnosi se na lunarne mjesece, odnosno na problem njihove duljine. Bilo je poznato da se mjesec i sunce vraćaju u isti položaj nakon ciklusa od 19 godina. Za izradu lunarnog kalendara, mjesec iznosi 29,530851 dana.

Herman je pisao i o glazbi, koja se u njegovo doba smatrala djelom matematike. Teoriju glazbe učio je od svog učitelja Berna koji je reformirao gregorijansko pjevanje u 8 tonaliteta i bio je vodeći glazbeni stručnjak svoga vremena. Pisao je poeziju i himne. Njegov najpoznatiji himan je Salve Regina – Zdravo kraljice, a vjeruje se da je napisao i Veni sancte Spiritus – Dođi Duše Sveti i uskršnji himan Alma Redemptoris mater – Slavna Majko Spasitelja. Teško je, naime, točno ustanoviti autore djela iz tih vremena i nismo sigurni jesu li ti himni došli do nas baš u istom obliku u kojem su izvorno napisani. Pjesma o 8 smrtnih grijeha koju je Herman napisao za časne sestre u Buchau pokazuje kako je imao velik smisao za humor.

Hermanov doprinos povijesti je djelo Chronicon ad annum 1054, koje više ne postoji u izvornom rukopisu, ali je preživjelo dovoljno dugo da ga štampa Sichard u Baselu 1529. godine. Pisao je i o Henriku II., vojvodi bavarskom i švapskom, njemačkom kralju i caru Svetog rimskog carstva.

Gajio je veliku i duboku ljubav prema svojoj majci Hiltrudi i želio je da ga pokopaju kraj nje. Tražio je od svog učenika Bertolda da nastavi sa zapisivanjem kronika i nakon 1054. godine. Čini se da je Bertold umro 1088. godine, a nekoliko autora je nastavilo zapisivati kronike sve do 1175. godine.

Hermanovi roditelji bili su vjernici kršćani i brinuli su se o njemu, kao i o ostalih 14 braće i sestara. Od malena su ga zvali „Savijeni“, zbog tjelesne građe. Cijeli život se nije mogao izravnati, a nije mogao ni hodati. Teško mu je bilo čak i sjediti. Prsti na rukama bili su vrlo slabi i presavijeni za pisanje. Usne i brada bili su toliko iskrivljeni da je bilo teško razumjeti njegove riječi. Njegovi su bili dobrostojeći plemići i obično su takvu djecu skrivali, međutim ne i njegova obitelj. Zabrinuti za njegovu budućnost, odlučili su ga smjestiti na sigurno mjesto u benediktinsku opatiju Reichenau koju je osnovao još Karlo Veliki. Pod utjecajem vjerske psihoterapije duh dječaka sve se više otvarao. Iako je često trpio bolove i tjelesne nevolje svake vrste, svi kroničari onog doba opisivali su ga zapanjujuće pozitivno: ophodio se sa svima ljubazno, prijateljski, uvijek se smješio, bio je snošljiv, otvorena srca, susretljiv, spreman da pomogne, pristojan sa svima. Svi su ga voljeli, njega svinutog, opterećenog. Drugi redovnici su ga prihvatili kao osobu od povjerenja. Njegovo se ime nadaleko pročulo pa su ga posjetili i car Henrik III. 1048. godine, i papa Leon IX. Veliki 1049. godine.

Duhovna zrelost Hermana bogalja naročito je došla do izražaja kada je na samrti rekao  svom učeniku Bertoldu: „Prijatelju srca moga, nemoj plakati. Nemoj za mnom plakati! Misli na dan kada ćeš ti morati umrijeti. Pripremaj se na to svim snagama, na ovo putovanje, jer jednoga dana, a ne znaš kada, poći ćeš za mnom.“

Umro je 24. rujna 1054. godine, u dobi od 41 godine, okružen svojom subraćom, primivši zadnju svetu pričest. Godine 1863. papa Pio IX. ga je potvrdio blaženikom.

Skladao je glazbu za himan Zdravo Kraljice, koju nikada nije mogao otpjevati:

Salve, Regina,
mater misericordiae;
vita, dulcedo et spes nostra, salve.
Ad te clamamus, exsules filii Evae.

Ad te suspiramus,
gementes et flentes in hac lacrimarum valle.
Eia ergo, advocata nostra,
illos tuos misericordes oculos
ad nos converte.

Et Jesum, benedictum fructum ventris tui,
nobis post hoc exsilium ostende.

O clemens, o pia, o dulcis Virgo Maria.

„Posljednja sloboda“ naslov je romana koji je napisala s. Maria Calasanz Ziesche iz kongregacije sestara naše Gospe, a roman se odlikuje dirljivom ljepotom i duhovnom dubinom. Opisuje Hermanov život, kako ga je majka odgajala u vjerskom duhu, pa je on nastojao tražiti Boga. Sa 6 godina ima prvo viđenje Trojstvenog Boga na jednoj livadi nedaleko dvorca. Hermana se to iskustvo toliko dojmilo da je dobio jaku groznicu i temperaturu, koju je jedva preživio. Nakon toga biva smješten u samostan. Glavni zaštitnik mu je opat Berno. Kasnije se Berno zauzima za njega i kod pape, pa je ishodio dozvolu da ga se zaredi za svećenika. Ipak, ni u samostanu nije sve idealno, Herman mora trpiti razne spletke, nerazumijevanje, ovisnost o drugima i mnogo štošta. Mori ga smrtni strah pa se moli Gospi, i tako nastaje himan Zdravo Kraljice. Na sve zlonamjerne napade i spletke uslijed ljubomore subraće Herman odgovara s ljubavlju, dobrotom i blagoslovom. Na svaku i očitu zloću odgovara dobrotom. Takve zgode postale su češće nakon smrti opata Berna, kad više nije imao njegovu zaštitu. Subraća su zanemarivala i zaboravljala Hermana na obali otoka Reichenau.

Jednom se teška oluja obrušila na Bodensko jezero. Valovi su ga šibali i Herman je bio posve mokar, bio je čak u smrtnoj opasnosti, jer se jezero prelilo preko svojih obala. U zadnjem trenutku našao ga je njegov vjerni učenik Bertold, zadužen za skrb oko njega. Herman je već bio do vrata u vodi i nesposoban da se spasi, jer kao bogalj nije znao plivati. Duboko je patio. Bio je sav pothlađen i dobio je groznicu.

Nitko ga nije mogao osloboditi njegova životnog križa, nije mogao od njega pobjeći. Zapada u vjersku krizu i obuzimaju ga razne sumnje, pa pristaje na pokušaj liječenja kod poganskog liječnika Magistera Cheirisophosa. Ovaj puni glavu Hermanu s nekršćanskim filozofijama, ali ne uspijeva ispuniti Hermanove težnje. Herman prekida s njim i veli: Tražim Boga. Njegov grčki prijatelj ne može mu u tome pomoći. Herman se ponovno vraća u Reichenau.

Naposljetku nalazi Raspetog baš u svom životnom križu. Naime, nakon smrti opata Berna, novi opat Udualrich pokazuje svoje pravo lice i muči Hermana, jer je to sad otvoreno mogao raditi, a ranije samo potajice. Počinje vrijeme prezira i zanemarivanja Hermanovih ključnih postignuća. Ali Hermanova svetost i ljubav pobjeđuju. Kada je papa Leon posjetio Hermana i pitao ga kakav je njegov poglavar, Herman nije ni jednu ružnu riječ rekao protiv opata Udualricha. Dapače, rekao je da je svet. Na Hermanovoj samrti opat Udualrich spoznaje da Herman stoji pred vratima vječnosti i kaje se te žali za njim. Herman je blažen u svom siromaštvu. Našao je Krista koji je njegov život.

Salve, Regina,
mater misericordiae;
vita, dulcedo et spes nostra, salve.
Ad te clamamus, exsules filii Evae.

Ad te suspiramus,
gementes et flentes in hac lacrimarum valle.
Eia ergo, advocata nostra,
illos tuos misericordes oculos
ad nos converte.

Et Jesum, benedictum fructum ventris tui,
nobis post hoc exsilium ostende.

O clemens, o pia, o dulcis Virgo Maria.

Sei gegrüßt, o Königin,
Mutter der Barmherzigkeit,
unser Leben, unsre Wonne
und unsere Hoffnung, sei gegrüßt!

Zu dir rufen wir verbannte Kinder Evas;
zu dir seufzen wir
trauernd und weinend in diesem Tal der Tränen.

Wohlan denn, unsre Fürsprecherin,
wende deine barmherzigen Augen uns zu,
und nach diesem Elend zeige uns Jesus,
die gebenedeite Frucht deines Leibes.

O gütige, o milde, o süße Jungfrau Maria.

 

Zdravo Kraljice, majko milosrđa,
Živote, slasti i ufanje naše, zdravo.
K tebi vapijemo prognani sinovi Evini.
K tebi uzdišemo tugujući i plačući
U ovoj suznoj dolini.
Svrni, dakle, zagovornice naša,
One svoje milostive oči na nas
Te nam poslije ovoga progona
Pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje,
O blaga, o mila, o slatka djevice Marijo!

Prevela i priredila: Željka Mihljević

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.