Franjo Palau y Quer je rođen 29. prosinca 1811. u mjestu Aytona u Španjolskoj. 1828. ušao je u sjemenište u Líridi. Nakon što je završio tri godine filozofije i jednu godinu teologije, 1832. pristupio je bosonogim karmelićanima, i položio svoje prve zavjete 1833. Zbog političkih prilika onoga doba bio je prisiljen živjeti svjetovnim životom u egzilu izvan svoje zajednice, no ipak je zaređen za svećenika u Barbastru 1836.

Nakon duljeg boravka u Francuskoj od 1840. do 1851., vratio se u Španjolsku te se posvetio apostolatu propovijedanja i misija za kršćane laike, napose u Barceloni i na Balearima. Osnovao svoju “Školu vrlina” – koja je bila model za katehetsko poučavanje – u Barceloni. Škola je napadnuta i zatvorena, te je nepravedno prognan u Ibizu (1854-1860), gdje je živio na El Vedra u samoći i mistično doživio nestalnosti Crkve. Dok je u bio na Balearskom otočju osnovao je Kongregaciju braće karmelićana i sestara karmelićanki (1860-1861). Propovijedao, misionario i širio ljubav Naše Gospe gdje god je išao.

Tijekom 1860. i 1861. započeo je organizirati različite grupe žena koje su kasnije postale danas postojeće Karmelske sestre misionarke i Terezijanske karmelske sestre misionarke. On je također i osnivač Milosrdne braće koja danas više ne postoje. Umro je u Tarragoni 20. ožujka 1872., a proglašen blaženim od pape Ivana Pavla II. 24. travnja 1980.

„Božji glas ne ostavlja dušu praznom, nego je ispunja i otklanja sumnje.“

„Ići ću tamo gdje me slava Božja zove.“