Bl. Anđeo je rođen 1. 9. 1642. u Argiglianu (Massa, Italija). 1660. prima niže redove i tonzuru. Nakon nekoliko mjeseci boravka kod svoje obitelji, oblači karmelski habit u Fivizzanu. U Sieni je bio u novicijatu. Studirao je filozofiju i teologiju u Pisi i Firenci, gdje je slavio svoju prvu sv. misu 7. 1.1667.

Život bl. Anđela može se podijeliti na dva razdoblja: godine koje je proveo u Toskanskoj provinciji i one koje je proveo u Rimu. Mnogo puta je bio premještan i obavljao je razne dužnosti. Gdje god da je radio, tijekom prvog razdoblja njegovog redovničkog života, pružao je dojam čovjeka šutnje, molitve i mrtvenja, ali prije svega djela milosrđa u korist bolesnih i siromašnih. Zbog toga su ga u Sieni zvali “Otac ljubavi”. Ostao je vjeran ovom imenu gdje god da je živio, a posebno u Rimu,  gdje je vodio brigu o dvije bolnice (za muškarce i za žene) sv. Ivana. Ondje je ustanovio i hospicij za siromašne u ulici koja vodi od Koloseuma do Bazilike svetog Ivana Lateranskog. Njegov moto bio je “Tko ljubi Boga, mora ga potražiti među siromašnima.” Znao je potaknuti druge da ga slijede u pomaganju potrebitima. To je bilo posebno vidljivo u vrijeme velikih katastrofa, poput potresa i poplava koji su pogodili Rim između 1702. i 1703.

U njemu su bogati pronalazili velikodušnog savjetnika. Cijenili su ga, slijedili njegove savjete i učinili ga posrednikom svoje ljubavi prema siromašnima. Učio je siromašne da budu zahvalni i da nađu, u svojoj konkretnoj situaciji, poticaje za moralno savršenstvo. Bio je savjetnik i gost knezova i drugih važnih ljudi Rima. Kardinali i visoki prelati su ga jako poštivali. Odbio je kardinalsku čast koju su mu ponudili Inocent XII. i Klement XI., jer – kako reče – “to bi bilo bolno za siromašne, kojima ne bih bio u mogućnosti pomoći.”

Imao je izvanredno povjerenje u Božju providnost, koju je nazivao svojom ostavom u kojoj nikad ništa ne nedostaje. To je povjerenje nerijetko bilo nagrađeno ljudski neobjašnjivim događajima, poput umnažanja hrane koja je bila namijenjena siromašnima. U prakticiranju ljubavi brinuo se da se ne krši pravda:  bio je primjer u davanju pravedne plaće radnicima. Duboko zajedništvo s Bogom tražio je – još kao dijete u Argiglianu – u samoći i molitvi u špiljama, kao i u bespreglednim prostorima Alpi sv. Pelegrina, u podrumu samostana u Firenci i u rimskim katakombama, u svojoj ćeliji i u malom koru Crkve sv. Martina; tu bi mu noć prošla u hipu, dok se, kao što je volio reći, poput svetog Ivana odmarao “na prsima Kristovim u molitvi”. Izvanredna je bila njegova ljubav prema križu, koji je nastojao i fizički staviti gdje god je mogao: između Argigliana i Minucciana, u Alpama sv. Pelegrina, u blizini Corniola; u Rimu, tri u  području Testaccia i tri u Koloseumu. Gospodin mu je povremeno davao dar spoznanja dalekih događaja (poput smrti Luja XIV. i pobjede princa Eugena Savojskog u Petrovaradinu) ili pak onih budućih (poput trenutka vlastite smrti i smrti drugih). Nekoliko osoba pripisivalo mu je milosti koje su primili još za njegova života.

Umro je 20. siječnja 1720., a pokopan je u Crkvi svetog Martina u planinama, gdje mu je i danas grob. Tri godine nakon njegove smrti započeo je informativni biskupijski postupak u Firenci, Pesciji i Rimu. Herojske vrline priznao mu je papa Pio VI. 1781. godine.

Anđeo Paoli proglašen je blaženim u Bazilici svetog Ivana Lateranskog u Rimu 25. travnja 2010.