Pismo Generala Reda povodom četiristote godišnjice smrti blažene Marije od Utjelovljenja (1566.-1618.)

Draga braćo i sestre u Karmelu,

tri godine nakon petstote godišnjice rođenja naše Majke svete Terezije od Isusa, Karmel slavi četiristotu godišnjicu blažene Marije od Utjelovljenja, poznate kao Madame Acarie. Ovo spominjem zbog posebne povezanosti koja je postojala između bl. Marije i sv. Terezije. Štoviše, sv. Terezija se ukazala Madame Acarie 1601., a zatim 1602., tražeći od nje da započne njezinu obnovu u Francuskoj.

Terezijansko zvanje

Zbog čega se sv. Terezija obratila ovoj udanoj ženi, majci šestoro djece? Madame Acarie ju je upoznala tek prije nekoliko mjeseci, čitajući knjigu Moj život, koja je prevedena na francuski 1601. godine. Prepoznajući dubinu ove utemeljiteljice, ostala je ipak suzdržana s obzirom na mnoge mistične fenomene, koji su se događali u njenom (Terezijinom) životu. Svakako je cijenila sv. Tereziju kao mističarku, a osobito njezinu strastvenu požrtvovnost za stvari koje se tiču Crkve. Zar nije osnovala samostan sv. Josipa upravo onda, kada je čula za vjerske ratove koji su se događali u Francuskoj 1562. godine? Zahtjev Filipa II. tadašnjim samostanima da mole za jedinstvo unutar Crkve, duboko je odjeknulo u Terezijinom srcu. To ona i sama svjedoči 1565. godine:

U to su vrijeme dospjele do mene vijesti o nedaćama u Francuskoj i o pustošenju koje su bili počinili oni luteranci, te koliko se širi ta nesretna sljedba. To mi je nanijelo veliku bol i, kao da ja mogu nešto i kao da jesam nešto, plakala sam s Gospodinom i molila Ga da popravi tako veliko zlo. Činilo mi se da bih bila položila tisuću života za spas jedne od mnoštva onih duša koje su se tamo gubile… a to mi je bila sva želja, i nadalje je, zato što ima toliko neprijatelja i tako malo prijatelja, da ovi budu dobri odlučila sam učiniti ono malo što je bilo do mene, sa svom savršenošću kojom budem mogla, a to je slijediti evanđeoske savjete i nastojati da ovo malobrojnih koje su ovdje čine to isto, uzdajući se u veliku dobrotu Božju, koji nikada ne otkazuje pomoć onome tko poradi Njega odluči ostaviti sve. (PKS 1,2)

Upravo u to vrijeme, je rođena ona koju je Terezija 35 godina kasnije pozvala da osnuje obnovljeni Karmel u Francuskoj. Barbe Avrillot je rođena 01. veljače 1566. u Parizu u bogatoj plemićkoj obitelji. Trideset godina živjela je u zemlji u kojoj je šest ratova donijelo strašne posljedice, kako s društvenog tako i s vjerskog stajališta. Udala se protiv svoje volje kada je imala 16 godina, za čovjeka koji je imao 22 godine i zvao se Pierre Acarie. Bio je bogat i gorljiv katolik, član stranke Lige za obranu katoličke monarhije. Štoviše, našla se u srcu konflikta, povezanog sa zadnjim od ovih građanskih ratova (1588.-1594.): njezin muž je bio jedan od 16 članova ustaničke vlade koja se nalazila u Parizu 1589., nakon ubojstva kralja Henryja III. Tijekom tog razdoblja ona je živjela intenzivnim molitvenim životom, nakon svoga obraćenja 1587. godine, koje je u njoj raspalilo žar za molitvom i brigom za siromašne.

Uslijed propasti Lige i dolaska Henryja IV. na vlast 1594. godine, Pierre Acarie je bio protjeran. Pošto je uložio svoje vlastito bogatstvo da bi podržao Ligu, ostavio je ženu koja se sada morala suočiti s vjerovnicima koji su im zaplijenili imovinu. Nakon toga su započele četiri godine siromaštva, samoće, pravnih bitki i zdravstvenih problema.  Uloživši ogromnu energiju, Barbe je uspjela vratiti mužev društveni status na takav način, da je postala poznata u Parizu. Kraljica Marie de Medici ju je željela za blisku prijateljicu, no Madame Acarie odbija iz poniznosti. Sam kralj je tražio da se s njome susretne. Kako je već nekoliko godina bila u kontaktu s mnogim duhovnim autoritetima toga vremena, zbog svog mističnog života, njezin salon je postao mjesto susreta duhovne elite. Mnogo ljudi iz Crkve i laikata, dolazilo je raspravljati s njom o duhovnosti, projektima reforme i osnucima. Moguće da je iz ovih susreta proizišao osnutak Oratorija i Uršulinki od Madame Sainte Beuve. Bila je u doticaju i s budućim utemeljiteljima kao što su to sv. Franjo Saleški i sv. Vinko Paulski.

Tako se briga Barbe Acarie priključila Terezijinom velikom projektu, izraženom u Putu k savršenosti: obnoviti vjernički duh Francuske, ne oružjem nego molitvom. Nakon što joj je dvaput naložila da donese njezinu obnovu u Francusku, Terezija od Isusa ukazala joj se opet 1602., u svetištu sv. Nikole od Porta, tražeći od nje da postane karmelićanka, i to kao sestra laikinja («konverza»)! To je i učinila 1614. kada je umro njezin muž, služeći u različitim samostanima i prateći brzo širenje Karmela u Francuskoj. Njezin duhovni vođa i prvi životopisac, Andre Duval, napisao je da se ništa značajno u Crkvi u Francuskoj nije dogodilo, a da ne bi prošlo preko njezinih ruku.

Svjedočanstvo čovječnosti

Prvi znak Božjeg djela na ovoj ženi je bio način na koji je ona prihvatila rane iz svoga djetinjstva. Njezina majka se zavjetovala Djevici Mariji da će oblačiti svoju kćer u bijelo sve do sedme godine, kako bi je spasila od smrti, koja je zadesila nekoliko njezine djece. Kad je imala deset godina, majka ju je poslala u internat koji su vodile klarise. Sestre su primijetile da Barbe ima ispravno izgrađenu savjest, jaku želju za istinom, istančani osjećaj za grijeh i mogućnost da nadiđe samu sebe. Stekla je vjerno prijateljstvo s Andrée Levoix koja je također pohađala internat u samostanu, no bila je siromašna. Ona je postala njena prisna prijateljica i pomoćnica. Andrée je bila jedna od tri prve Francuskinje koje su ušle u Karmel.

Barbe je željela postati redovnica, no majka ju je vratila kući kada je imala 14 godina, jer ju je željela udati. Željela je postati augustinska bolničarka. Kada je majka naišla na njezin otpor, počela se grubo ponašati prema njoj. Nije ju htjela vidjeti i izložila ju je zimskoj hladnoći u takvoj mjeri, da su joj se smrzla stopala. Kada je navršila 16 godina, majka je dogovorila vjenčanje. Ovo je sve što znamo o njezinom odnosu s majkom, jer ništa drugo nemamo zapisano o njezinom djetinjstvu, niti neposredno nakon vjenčanja. Njena majka se još pojavljuje samo u papirima javnog bilježnika, kada se Barbe odrekla svog nasljedstva koje je trebala naslijediti nakon majčine smrti. Nemamo čak ni svjedoke koji bi nam posvjedočili, kakav je bio njezin odnos s trojicom njezine braće. Što se tiče oca, Barbe se zbližila s njim 1602., malo prije njegove smrti. Tijekom teških godina siromaštva, nije primila nikakve pomoći, niti od roditelja niti od braće. Manjak obiteljske ljubavi, probudio je u njoj veliku osjetljivost za patnju drugih ljudi, te izuzetnu sposobnost da zaboravi samu sebe.

U obitelji svoga muža doživjela je jedno razdoblje ispunjenja i ljudskosti. Ispunjena ovom jako bogatom obitelji, Barbe je zasjala među visokim krugovima pariškog  društva, te su je prozvali «lijepa Acarie». Njezina svekrva je imala takvo prijateljstvo s njom, da je njezin muž bio ljubomoran. Barbe je naučila ljubiti ovoga čovjeka kojega nije sama izabrala. Pridavala mu je posebnu pažnju, podnoseći autoritarnost koju je pokazivao prema njoj, osobito kad je bio već stariji. On ju je volio i divio joj se. Baš kao što je ona njega podupirala kada je bio angažiran u Ligi, tako je on njoj davao nevjerojatnu slobodu i financirao njezine poslove. No, smetala mu je njezina popularnost. Postajao je sve zahtjevniji prema njoj, pravdajući se riječima da je njegovo poslanje da nju posveti!

Svojoj šestoro djece dala je ljubav kakvu ona nije primila, i u isto vrijeme ih učila daru života i apsolutnoj privrženosti istini. Daleko od autoritativnog ponašanja od kojega je ona trpjela, brižno je bdjela nad njima i dala im da slobodno izaberu svoj životni put. Marie, Marguerite i Genevieve su ušle u Karmel, put na koji ih je već, na neki način, pripremila majka svojim polu-redovničkim životom. Nicholas se oženio i dobio dvoje djece, koje je njihova baka osobito ljubila. Pierre je postao Generalni vikar u Rouenu i radio na kanonizaciji svoje majke. Jean je postao redovnik u jednom skromnom samostanu, no ne znamo što je poslije bilo s njim. Barbe je osobito bila zabrinuta za Nicholasa i Jeana čiji su putevi bili problematični.

Bez sumnje, od klarisa je primila, zajedno s kršćanskim obrazovanjem, ljubav koja joj je manjkala u obitelji. Stvarno je impresivno vidjeti srdačnost koja je izlazila iz njenog srca, zaboravljajući u Bogu svoje rane i posvećujući svoj život za druge. Predanost svojoj obitelji proživljavala je zajedno sa zapanjujuće suvremenim osjećajem poštovanja za druge i za njihovu slobodu. U isto vrijeme, posvetila je svoju pažnju siromašnima, a među njima i prostitutkama.

Žena akcije i mistike

Mlada udana žena, lijepa i cijenjena, dopustila je da je zahvati duh vremena: lijepe haljine, osjetljivost za divljenje koje je privlačila njezina ljepota, čitanje pomodnih romana kao što je Amadis de Gaule. Njezin muž se zabrinuo, te je zamijenio te knjige s duhovnim knjigama u svojoj knjižnici. U jednoj od njih, Barbe je pročitala rečenicu koja se pripisuje sv. Augustinu: «Previše pohlepan je onaj, kome Bog nije dovoljan». Ovo što je pročitala 1587. g., izazvalo je u njoj duhovni preokret, koji možemo usporediti s onim Terezijinim pred nogama trpećeg Krista. Ova rečenica je odzvonila na isti način kao i ona Terezijina: «Samo Bog dostaje». Ponavljala je ovu rečenicu tijekom svoga života; toliko je snažno bilo ovo iskustvo da ju je držalo do kraja života.

Ovo iskustvo se onda odmah pretočilo u intenzivan dobrotvorni rad, koji je našao priliku da se izrazi 1589. u priljevu ranjenika iz rata, koji su dolazili u Pariz iz Senlisa. Zatim, tu je i pomoć siromašnima koji su trpjeli glad u vrijeme okupacije Henryja od Navare 1590.g. Tijekom ovoga razdoblja živjela je intenzivnim mističnim životom, koji je započeo 1590., a zatim je postajao sve intenzivniji, tako da ju je njezina obitelj, zabrinuta za njezino zdravlje, podvrgnula liječenju puštanjem krvi. Godine 1592. upoznala je Benedikta od Canfielda, duhovnika, rajnsko-flamanske duhovnosti, koji je potvrdio autentičnost milosti koje je primala. Godine 1593., pojavile su se nevidljive stigme kao dodatak čestim ekstazama i činile su da jako trpi svaki petak, do kraja svoga života.

Nakon povratka sa svojom obitelji u vilu u «rue des Juifsu» 1599. g., ukazala joj se Blažena Djevica. Od tada je započela faza njezinog čudesnog utjecaja u Crkvi, preko salona kojega je cijeli Pariz poznavao kao  «Acarie salon». Nakon što joj se ukazala Terezija, jako se je zauzela oko osnutka prvog Karmela, kojeg je jednim dijelom financirao Pierre Acarie. U isto vrijeme, osnovala je Kongregaciju sv. Genoveve, kako bi pripremila mlade djevojke za život u Karmelu. Organizirala je putovanje u Španjolsku, iako sama nije mogla sudjelovati, kako bi pronašla kćeri sv. Terezije, koje su prošle formaciju kod same Majke. Zatim je pratila osnutke novih Karmela koji su uslijedili ubrzo. Kad je umrla, već su bila osnovana 24 Karmela u Francuskoj! U svemu ovome pokazala je izvanrednu odgovornost i nepokolebljivu vjeru u Providnost: «Dopustila je Providnosti da čini sve, kao da nema ništa ljudskih sredstava, a radila je tako marljivo kao da nema božanske Providnosti.»

Godine 1606., nakon teške bolesti i kome, probudila se s jednom duhovnom bistrinom i svježinom djeteta, da je sve iznenadila. Od ovog perioda života, njena poniznost i pouzdanje u Boga su se udvostručili. Izražavala je ljubav prema otajstvu Isusova djetinjstva koja je kao preludij one od Terezije od Djeteta Isusa. Čini se da je kroz ovu intenzivnu regresivnu fazu bila pomirena sa svojim djetinjstvom. Duhovno djetinjstvo je zauzelo jako važno mjesto u njenom vjerskom životu.

Karmelićanka

Pierre Acarie je umro 17. studenog 1613. nakon teške bolesti u kojoj ga je njegova supruga služila s ljubavlju. Nakon što je sredila stvari koje tiču imanja, Barbe, s četrdeset i osam godina, već lošega zdravlja, zatražila je da bude primljena kao sestra laikinja u jednome od najsiromašnijih Karmela. Nakon što je njezin zahtjev prihvaćen, otišla je zahvaliti se u opatiju Longchamp, gdje je u svojoj mladosti željela postati časna sestra. Primljena je u Karmel u Amiensu 16. veljače 1614. i obukla habit 07. travnja. Tako je ova žena, poznata parižanka, postala sestra laikinja, uzevši ime Marija od Utjelovljenja. Pomagala je u kuhinji onoliko koliko joj je zdravlje dopuštalo. U dogovoru s poglavaricom, poučavala je sestre koje su je pitale za savjet. Položila je svečane zavjete 08. travnja 1615. Jednoglasno je izabrana za poglavaricu, no odbila je tu službu kako bi ostala vjerna u službi kao sestra laikinja. Izabrana poglavarica nije marila za njezine bolesti i zabranila joj je da savjetuje sestre.

Viši poglavari su je odlučili premjestiti u Pontoise pod izgovorom zdravije klime, no također i da je zaštite. Primljena s radošću 17. prosinca 1616., ponovno je dobila dopuštenje da savjetuje sestre, a ujedno i poglavaricu. Nije se slagala s prijedlogom Berullea, da karmelićanke trebaju polagati još i zavjet služenja Isusu i Mariji, no šutke je to podnijela. Nije ništa rekla o trpljenju, koje je podnijela kod zadnjeg susreta s jednom osobom koja joj je bila jako bliska. Željela je biti «zadnja i siromašnija od sviju». Sestre su se divile njezinoj poslušnosti i dobroti, dok se sjedinjenje s Bogom reflektiralo na njenom biću. Tijekom ove četiri godine u Karmelu, izgrađivala je sestre svojom poniznošću, revnošću za ispunjenjem Pravila, žarkom dobrotom i ljubavlju prema Bogu.

Ostala je paralizirana 07. veljače 1618. Od posljedica grčenja jako je trpjela. Na trenutke bi se izgubila u bezdanu božanske ljubavi i nije na ništa reagirala, nego bi samo ponavljala: «Kako je milosrdan Bog! Koje li dobrote prema jadnome stvoru!» Približavala se zadnja ura, te je primila popudbinu na Veliki četvrtak, 12. travnja. Ustala je opet na Veliku subotu i prisustvovala misi.  U tri sata ujutro, na Uskršnju nedjelju, primila je svetu Pričest i umrla 18. travnja dok joj je mons. Duval, njezin ispovjednik davao bolesničko pomazanje. Okrenuo se tada zajednici i rekao: «U trenutku dok vam ja ovo govorim, pokojnica već uživa gledajući Boga.» Bila je Uskršnja srijeda. Imala je 52 godine. Odmah se proširio glas: «Umrla je svetica, umrla je svetica.»

Poslušnost i sloboda

Barbe nije sama izabrala brak koji joj je nametnut već u dobi od 16 godina, ali nakon snažnog opiranja volji svoje majke, odlučila je to prihvatiti kao Božju volju. Ova poslušnost nije bila samo izvanjska, a to svjedoči i njena iskrena ljubav prema mužu, koju mu je iskazivala izvanrednom vjernošću. Od početka zajedničkog života, Pierre i Barbe su uistinu živjeli svoju bračnu ljubav, usprkos svim napetostima. Oni su svjedoci jedne čvrste ljubavi koja nije temeljena samo na osjećajima, nego više na odanosti jedno prema drugome. Njihovo iskustvo može nam rasvijetliti probleme koji se tiču bračne vjernosti.

Kroz svoj oštar odgoj, Barbe je već u ranim godinama navikla na siromaštvo i fizičku patnju. Priklonila se mirno i nježno, nepravednoj odluci svoje majke. Znala se odreći same sebe, osobito kada je pomagala siromašnima, u vremenima gladi i okupacije Pariza. Njezin asketizam je bio usko povezan s osjetljivošću za druge i bio življen u  konkretnoj predanosti. Bila je osjetljiva na tuđu bijedu i nije provodila mrtvljenja samo radi mrtvljenja.

Prihvatila je nedostatke života kojeg sama nije izabrala: propast političke karijere svoga muža koji je bio prognan, pad s konja zbog kojega je ostala bolesna do kraja svoga života. Ovo prihvaćanje nevolja koje su je zadesile, nema nikakve veze s mirenjem s istima, a to pokazuje i hrabro nastojanje u prevladavanju poteškoća.

Nije čak izabrala ni to, da bude karmelićanka, a osobito ne sestra laikinja. Unatoč tome što je bila osoba visoke kulture i što je imala toliko obaveza, ipak je odgovorila na poziv koji joj je sama sv. Terezija uputila. S nevjerojatnom radikalnošću je prihvatila ovu skromnu službu, koju je vršila u dvjema zajednicama u kojima je živjela. Nije nikada prigovorila oštrini priorice u Amiensu, nego joj je bila u svemu poslušna. Ostavila nam je jedinstveno svjedočanstvo poniznosti, u zaboravu same sebe i zahvalnosti Božjoj ljubavi.

Njezin primjer nas potiče da prepoznamo, da se prava sloboda nalazi u prihvaćanju života kao dara od Boga. Kršćanska sloboda ne ovisi toliko o izboru vlastitog životnog poziva, nego o djetinjem životu koji se sastoji u darivanju sebe Bogu u svakoj situaciji. Sloboda je potpuna kada smo potpuno angažirani u izboru kojega činimo, bio to osobni izbor ili onaj kojeg nismo sami izabrali, nego ga prihvaćamo iz ljubavi.

Moderna autonomna volja vodi u oprečnost između poslušnosti i slobode. Blažena Marija od Utjelovljenja uči nas, da istinska sloboda nije u tome da sve sami odlučujemo ili da odbacimo sav autoritet, zakone ili izvanjska ograničenja. Slobodan čin nije određen sposobnošću da biramo, nego sposobnošću da dademo sami sebe potpuno u ono što smo izabrali. Sloboda se sastoji u razlučivanju Božje volje, u stvarnosti života, da bismo je izvršili cijeli svojim srcem i iz ljubavi prema Bogu. Ova poslušnost Bogu, otvara naše srce za neizmjerno otajstvo Ljubavi. Stoga, nema veće slobode od one u kojoj darujemo sami sebe da bismo odgovorili na ovu Ljubav. To je, nesumnjivo, najdragocjenija oporuka koju nam je ostavila bl. Marija od Utjelovljenja.

Posthumni život

Nije nam željela ostaviti nikakve duhovne spise, jer je smatrala da to nije njezino poslanje. Spalila je spis o «duhovnom životu», kojeg je napisala. Imamo samo neka njezina pisma i duhovne bilješke, koje su njezini životopisci naslovili: «Istinske duhovne vježbe Marije od Utjelovljenja, koje je ona sama sastavila. Jako pogodne za sve duše koje žele voditi dobar život.»

Nakon što je njezino tijelo pokopano u samostanu u Pontoisu, počela su se množiti čudesa. Na zahtjev njezina sina Pierra, generalnog vikara Rouena, postupak za kanonizaciju je otvoren 1622. Škrinja u kojoj je bila sva dokumentacija, poslana je u Rim. No, putem se izgubila, te je otkrivena nekoliko desetljeća poslije u Lyonu. Njezin slučaj je zaboravljen i opet je oživljen na inicijativu francuske princeze Loiuse, u Karmelu poznate kao, majka Terezija od sv. Augustina (1737.-1787.). Tijekom francuske revolucije, papa Pio VI. je želio poduprijeti katolike u Francuskoj, koji su se nalazili u teškoj situaciji. Proglasio je Mariju od Utjelovljenja blaženom 24. svibnja 1791. U proglašenju blaženom ove istaknute žene, koja je vjerno služila Kristu i Crkvi, vidio je utjehu svog pontifikata. Neka nam primjer i molitva bl. Marije od Utjelovljenja, bude izvor utjehe i prave slobode u Kristu: «O moj dobri Bože, izlij na mene Duha ljubavi i zahvalnosti prema tebi. Što li je drugo na nebu ako ne ti, i što sam drugo željela na zemlji ako ne tebe? Ti si Bog moga srca i moja baština za vječnost.»

o. Saverio Cannistra, OCD

general Reda

Rim, 18. travnja 2018.