Bl. Marija Kandida od Presvete Euharistije doživljava, još prije ulaska u Karmel da ju je Bog pozvao da usredotoči svoj život u Gospodinu prisutnom u Oltarskom Sakramentu:

«Isus mi je učinio veliku čast što mi je dao iskusiti obilje ljubavi i veliku želju za Euharistijom. Obuzeta tom ljubavi, u radosti sam mislila da me je u nebu odredio za svetu Pričest. Nisam shvaćala što to znači ali toliko sam puta u jednom spontanom i ljubavnom zanosu ponavljala uzdišući: ‘Ti si me stvorio za sebe u Sakramentu!’»
(U sobi moga srca, str. 61-62).

To je potvrđeno i kasnije pravim mističkim iskustvom na dan Tijelova 1933.:

«Ujutro, tek što sam se probudila, prvu misao i uzdah srca usmjerila sam prema Presvetoj Hostiji, osjećala sam da me Ona nježno privlači, i osjetila sam, kao nikada do sada, da me je, na poseban način, odredila posvema za Sebe, za jedno novo malo poslanje. Varam li se? Može biti. Ali je nježnost tog trenutka bila iznad svake naravne stvari! A ja sam odgovorila potpunim predanjem, čitavim darom i posvećenjem same sebe Njemu sakramentalnom i njegovim interesima» (str. 110-111).

Za vrijeme svečane Sv. Mise, imala je mističko iskustvo vidjevši sav svoj život i istine vjere usredotočen u Euharistiji.

Njezin je dakle život usredotočen na Euharistijskog Isusa, kroz to ona promatra sve ostale vidike i sredstva duhovnog života. To nam najbolje pokazuje spis «Euharistijski razgovori», gdje u vezu s Euharistijom dovodi temeljne sastavnice duhovnog života; tj. Promatra ih u svjetlu Euharistije:

Euharistija i vjera
Euharistija i nada
Euharistija i ljubav
Euharistija kao zajedništvo s Bogom
Euharistija i zadovoljštine
Euharistija i redovnički zavjeti
Euharistija i žrtva
Euharistija i ljubav prema bližnjemu
Euharistija i Marija

No, ona sve više osjeća potrebu da to bogatstvo koje živi u sebi očituje i drugima, zbog slave Božje. S jedne strane, htjela je biti posve skrivena, a s druge strane osjećala je potrebu da to objavi svim stvorenjima, ta razapetost ju je uvelike mučila:

«O koliko želim živjeti poput pokopane: o preslatke li sreće biti skrivena, nepoznata! Pa ipak, više je puta moje srce, opijeno tvojom ljubavi, treperilo je od želje da se proširi i očituje tvoj dar, i prenese slavu o tebi, o sakramentalna Ljubavi» (str. 105-106).

I upravo na objedu, iza Sv. Mise na Tijelovo, tadašnja poglavarica samostana, izražava želju da ona nešto napiše o svom životnom iskustvu.

Ona sve više osjeća svoje poslanje da proširi važnost Isusa u Svetoj Pričesti, odatle nam proizlaze najveća dobra – za nju je to doista fons et culmen. Iz toga se rađa i želja da se oni koji pristupaju Pričesti pričešćuju svjesno, s ljubavlju i nađu vremena za zahvalu; jer će tada Bog djelovati u duši, inače se neće ubrati plod.

«Udijeli mi, o Isuse, duše koje se pričešćuju iz ljubavi i s ljubavlju, da si prema mogućnosti nađu što više vremena za zahvalu, i ja ću ti ubrzo dati, o Predragi, duše koje će te strastveno ljubiti, odlučne u darivanju sebe i iskreno zauzete oko vlastitog posvećenja! Neka svi iskuse, o Isuse, ono što nam proizlazi od dobro obavljene Pričesti (koliko možemo sukladno našoj bijedi i potpomognuti Tvojom milošću!), ono što Ti znaš i želiš dati kada silaziš u naša srca! Isuse, ukoliko se oči sklapaju iz ljubavi da bi gledale samo tebe, ukoliko svako osjetilo zašuti, ukoliko je svaka strana misao zaustavljena, zar bi bilo moguće da onda Ti ne bi djelovao? Zar bi Ti, koji si prošao zemljom čineći dobro, mogao proći kao stranac u zemlji naše duše, a da ne udijeliš svoje milosti?» (str. 153).

Ubrzo zatim izričito sebe naziva apostolom Pričesti i važnost priprave i zahvale za Presv. Sakramenat:

«Isuse, koliko bih željela da budem shvaćena, koliko bih željela biti apostol Svete Pričesti, koliko bih željela da svi imaju to iskustvo! Oprosti mi Isuse, ukoliko griješim: ukoliko bih poznavala duše, koje se tijekom dana ne mogu posvetiti tebi i svojoj duši u molitvi više od pola sata, ili desetak minuta, taj pola sata, tih deset minuta ja ih ne bi uložila u drugo do li za Svetu Pričest.» (str. 154).