Sv. Elizabeta svoju majku potiče na vježbu Božje prisutnosti i piše: “Misli da ti je duša hram Božji, a to nam govori sveti Pavao svakog časa danju i noću tri božanske Osobe prebivaju u tebi…” (P273).

Poznato je da je sv. Elizabeta ima živo iskustvo da Bog prebiva u duši, no ona vrlo pedagoški savjetuje svojoj majci i govori: “Ako više voliš misliti da ti je dragi Bog blizu radije nego u tebi, idi za svojom sklonošću, glavno je da živiš s njime…” (P273).

Osim Božje prisutnosti u duši, sv. Elizabeta pronalazi tragove Božje prisutnosti u prirodi. Tako u pismu svojoj majci piše: “Sva mi se priroda čini tako puna Boga: vjetar što puše u velikom drveću, male ptičice što pjevaju, lijepo plavo nebo, sve mi to govori o njemu” (P 236).

Svojoj teti Matildi piše: “Oh, kako je bila lijepa ta dolina u svijetlu zvijezda, ta neizmjernost, ta beskonačnost, sve mi je to govorilo o Bogu” (P 139).

A majci piše: “Kako bi ova lijepa priroda zanijela moju dušu i bacila bi je u zahvaljivanje prema Stvoritelju”. (P 236)

U jednom dugom pismu svojoj majci govori: “Uživajte u tom lijepom kraju, priroda vodi k dragom Bogu. Vrlo sam voljela te planine, one su mi govorile o Njemu. Ali vidite, drage moje. Obzorja Karmela još su mnogo ljepša, to je Beskrajnost!… U dragom Bogu imam sve doline, sva jezera, sve vrste pogleda.” (P 87)

Bog je posvuda, ali susresti ga nije uvijek očito. Čovjek živi zaokupljen vanjskim stvarima, udaljen od najljepše stvarnosti…

Elizabeta, na jedan posebni pedagoški način, poziva one kojima upravlja pisma da se svjesno okrenu k Bogu prisutnome, u trenutku produžene nutarnje šutnje. Bez pretjerivanja za Elizabetu može se reći da je pravi učitelj vježbanja Božje prisutnosti u svakodnevnici. Za to daje vrlo jasne upute i poticaje.

Tako svojoj majci piše: “Živi s njime u tvojoj duši, vježbaj se u činima sabranosti u njegovoj prisutnost” (P 295).

Ona bdije nad duhovnim životom svoje majke, kao njezin duhovni vođa i u jednome drugome pak pismu piše: “Reći ćeš mi da li napreduješ na putu sabranosti u prisutnosti Božjoj” (P 280).

Svoju majku, kao i svoju sestru često potiče da se vježbaju u Prisutnosti Božjoj. Tako majku potiče: “Mamice, saberi se s vremena na vrijeme…” (P 302).

A sestri slično govori: “U toku dana pomisli ponekad na njega koji živi u tebi i koji žeđa da bude ljubljen” (P 93)

Majku potiče da ne bi slučajno zaboravila svoje vježbe: “Nadam se da obavljaš tvoja tri razmatranja od pet minuta”. (P 273)

Majci, svojoj sestri, kao i prijateljicama s kojima kontaktira daje vrlo konkretne savjete kako da obavljaju tu vježbu Božje prisutnosti. Poznato je da je sv. Elizabeta ima vrlo jako iskustvo Prisutnosti Presvetoga Trojstva u njezinoj duši i na to iskustvo želi potaknuti i druge. Tako npr. u pismu upućenom prijateljici Francoise de Sourdon piše: “Trebaš i ti sagraditi kao i ja malu ćeliju u nutrini tvoje duše; mislit ćeš da je dragi Bog ondje, i ući ćeš u nju s vremena na vrijeme; kad osjetiš svoje živce, kad si nesretna, brzo pobjegni tamo i povjeri sve to Učitelju.” (P 123). Luisu Demoulin potiče: “Uđite u nutrinu svoje duše, naći ćete ga uvijek ondje sa željom da vam učini dobro.” (P 291)

Usred svijeta

Sresti Boga, biti često u njegovoj nazočnosti, svjesno, nije povlastica samo redovnika i redovnica…. Elizabeta na to neprestano podsjeća svoje prijatelje u svijetu. Ona je to i sama najprije živjela kao mlada djevojka. Da bi se susrelo Boga nije potrebno «vanjsko odjeljenje od stvari», već prije svega «samoća duha» (CF 7)

Gospođi Sourdon Elizabeta piše na koji način može živjeti povezanost s Bogom živeći i radeći na svome mjestu: “Marija je uistinu izabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti. Taj najbolji dio, koji mi se čini da je moja povlastica u ljubljenoj samoći Karmela, darovan je svakoj duši krštenika. On vam ga daruje, draga Gospođo, među vašim brigama i materijalnim poslovima. Vjerujte da je sva njegova volja u tome kako bi vas uvijek dalje uveo u sebe. Predajte mu se sa svim vašim brigama.” (P 129)

Svojoj sestri piše: “Neka On kopa u tvojoj duši svoj bezdan i neka ondje ti budeš prisutna pred njim: Onoga koji traži i kuša Boga u svemu, nitko ne može spriječiti da bude osamljen u velikom mnoštvu”. (P 288) “On te toliko ljubi, sestrice, on te hoće za sebe, bez obzira kojim putem moraš ići na zemlji”. (P 278) “Ne uznemiruj se kad si zahvaćena kao sada i ne možeš obaviti sve svoje vježbe: Bogu se može moliti i radeći, dovoljno je misliti na Njega. Tada sve postane slatko i lako, budući da čovjek nije sam dok radi jer je Isus ondje.” (P 93)

Elizabeta bračni život vidi kao zvanje koje ima veliku vrijednost. Tako prijateljici Yvonne de Rostang piše: “Brak je isto tako jedno zvanje; toliko je svetica u braku slavilo Boga, osobito moja draga sveta Elizabeta”. (P 242)

Gospođi Angles daje savjete kako posve pripadati Bogu premda je u svijetu. Piše: “Htjeli biste mu posve pripadati premda u svijetu, a to je tako jednostavno: On je uvijek s vama, budite i vi uvijek s njime, usprkos svih vaših poslova, u vašim patnjama, kad vam je tijelo slomljeno, budite pod njegovim pogledom, gledajte ga nazočnoga, živoga u vašoj duši.” (P 138)

Svome ispovjedniku kanoniku Anglesu govori o slušanju Boga u svijetu. “I usred svijeta može ga se slušati u šutnji srca koje želi pripadati samo njemu!” (P 38)

Svojoj majci piše kako njezin je rad može približavati Bogu, a ne udaljavati. “Duša koja živi sjedinjenje s Bogom sve čini na vrhunaravan način, i najobičnija djela, umjesto da je odijele od njega, naprotiv uvijek je sve više zbližuju. Na taj način živimo, mamice, i Učitelj će biti zadovoljan, i navečer svakog dana naći će u našim dušama snop da požanje”. (P 309)

U svakoj okolnosti

Puna vjere Elizabeta vidi u svakom događaju života, svakoj okolnosti poziv, znak, prisutnost Božju.

Tako u pismu gospođi Angles piše: “Oslonite se, draga gospođo, na volju ovog klanjanja vrijednog Učitelja, gledajte na svaku patnju, isto kao i na svaku radost, kao da izričito dolazi od njega, onda će vam život biti neprestana pričest, jer će svaka stvar biti kao sakramenat koji će vam dati Boga.” (P 264).

Svojoj majci piše: “Siromašna mama, shvaćam tvoju samoću u ove blagdanske dane nekad tako vesele, ali kad bi ti znala, kako on hoće da postane Prijatelj, Povjerenik, kako on hoće da ispuni tvoj život svojom božanskom prisutnošću.” (P 189) Svoju majku potiče da obavlja svoje razmatranje i za vrijeme putovanja. “Na putovanju vlakom, ne propusti obaviti razmatranje, to je posve pogodno, ja se toga sjećam” (P 287) I ne samo kada radi, nego i kada se odmara treba se predavati Bogu i zato svojoj majci piše: “Dok se tijelo odmara pomisli da je on odmor tvoje duše, da, kao što dijete voli biti u naručju svoje majke, i ti imaj tvoje opuštanje u rukama onoga Boga koji te okružuje sa svih strana.” (P 301)

U svome duhovnom traktatu o veličini našega poziva govori kako se ne smijemo zaustavljati na naravnome. “Mislim da moramo živjeti nadnaravno, to jest nikada djelovati «naravno»… Treba biti svjestan da se Bog nalazi u najdubljoj našoj nutrini i prilaziti svemu zajedno s Njim; tada nećemo biti svakidašnji, sve ako i izvršujemo najobičnije čine, jer ne živimo u tim stvarima, nego ih nadvisujemo!” (GV)

Sestri Marti od Isusa koja nije bila korna sestra piše: “Moj Učitelj mi nalaže da vam kažem da živite posve uz Njega, posve u Njemu. Tada vanjske djelatnosti, nutarnji šumovi neće moći biti prepreka; on će vas osloboditi. Gledajte ga, ljubite ga”. (P 281)