I ove godine smo svečano proslavili svetkovinu Gospe Karmelske u Somboru. Donosimo vam u ovome članku fotografije s misnoga slavlja, kao i propovijed mons. Stjepana Beretića, katedralnog župnika iz Subotice, koji je predslavio svetu misu uz koncelebraciju drugih svećenika iz naše biskupije:
Dragi Marijini štovatelji!
Kako su nam opustjele crkve! Nema u njima ni djeteta ni starice. Kao da čujemo Knjigu tužaljki: „Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima, vladarica nad pokrajinama… svi je prijatelji iznevjeriše… putovi tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine…“ (usp. Tuž 1, 1-4). Davno su prošla vremena kad je trebalo rano doći u crkvu, da se zauzme mjesto vremena kad su Somborci dolazili u praskozorje na svetu Ispovijed. Jesu li zauvijek prošla vremena, kad su somborske crkve bile pretijesne da prime štovatelje Božje? Doživjeli smo vrijeme proroka Ilije, kad je on bio jedini prorok živoga Boga. Njegov se glas ne čuje. Narod sluša četiri stotine i pedeset poganskih proroka. I Ilija, koji je rekao: „Revnovao sam gorljivo za Gospodina Boga nad vojskama“ (1 Kr 19, 10), gubi nadu. Ilija „se uplaši, ustade i ode da bi spasio život“ (1 Kr 19, 3). Ilija „zaželje umrijeti i reče: Već mi je svega dosta“ (1 Kr 19, 4). Ali, dragi Bog ne ostavlja svoga čovjeka. Pustio je Gospodin da se Ilija naspava, a onda ga je kruhom nahranio, da četrdeset dana i četrdeset noći može putovati.
Gledajte Božjeg proroka Iliju, kako na Karmelu čuči držeći glavu među koljenima. On moli za kišu, sve dok njegov momak nije vidio kako se „oblak malen kao dlan čovječji diže iz mora“ (1 Kr 18, 44). Dragi vjernici, u tom malenom oblaku prepoznajemo Gospu Karmelsku. Bog i u ovim teškim vremenima šalje Mariju kao „znak sigurne nade i utjehe nama putnicima što žurno hrlimo k brdu“ Božje slave. To je žurba našega oca Ivana od Križa, žurba uz strme padine Karmela. Ali: Tko smije stanovati na svetoj Božjoj gori? „Onaj samo tko živi
čestito, koji čini pravicu i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom, koji bližnjemu zla ne nanosi“ (usp. Ps 15, 1-4). Kako da se svrstamo među takve Božje ljude, kad smo slabi, skloni grijehu i neodlučni?
Ali, u punini vremena „odasla Bog Sina svoga“ (Gal 4, 4). Radi nas i radi našega spasenja! Radi nas slabih je Bog poslao svoga Sina. Izabrao je nas slabe, pa zaštitnik naše biskupije, sveti Pavao, piše: „Gledajte… sebe pozvane: nema puno mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog, da posrami mudre. Slabe svijeta izabra Bog da posrami jake… i prezrene izabra Bog“ (1 Kor 1, 26-28). Vjerujte, izabrani smo i sinovi smo. I nama piše Pavao: „budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!… više nisi rob, nego sin“ (4, 6-7)! Sinovi smo Božji. I Marijini smo sinovi. Umirući na križu, Isus nas predaje najboljoj majci: „Ženo! Evo Ti sina!“
Jedne smo godine danima molili za kišu. Pitao me jedan profesor vjerujem li da će kiša pasti zato što smo mi molili. Ta naša je molitva kao želje male djece i želje čestitara, kad kažemo: Živ i zdrav bio! Sto godina poživio. Molitva je izraz naše lijepe želje. Molitva je kao blagoslov kojim iskazujemo lijepu želju. Sjetimo se svojih želja koje smo iskazivali roditeljima. U molitvi otkrivamo Bogu svoje srce. Koliko je prorok Ilija molio! A mi u molitvi tražimo pomoć i Blažene Djevice Marije. Mariji danomice ponavljamo: moli za nas sada i na čas smrti naše. Molitva proroka Ilije nije bila uzaludna. Vjerovao je, molio i dočekao blagoslovljenu kišu. Marijina molitva ne može biti uzaludna. Učinkovita je bila Ilijina, ali je učinkovita i Marijina molitva. I naša molitva ima snagu. I naša molitva može mnogo postići. Sveti Jakov piše: „Molite jedni za druge da ozdravite. Mnogo može žarka molitva pravednikova“ (Jak 5, 16).
U ovom marijanskom gradu i dalje stoje zvonici crkve svetoga Stjepana. Pod ovim su se svodovima Bogu vile i još se dižu molitve sluge Božjega oca Gerarda. Ovdje mole oci karmelićani, ovdje moli sveti Božji narod. Ovdje svi mi molimo. Molimo i za zdravlje i za oproštenje. Molimo za bolje dane. Molimo zato što vjerujemo u snagu molitve. Vjerujemo zato što se nadamo. Dok ovih dana molimo da nas Bog oslobodi od zaraze strašnog virusa, sebi i drugima sličimo starcu Abrahamu koji je povjerovao Bogu da će pod stare dane postati ocem. Zaista, ,,u nadi protiv svake nade povjerova Abraham…“ (Rim 4, 18), „posve uvjeren da Bog može učiniti što je obećao“ (Rim 4, 21). Ni mi ne bismo molili kad ne bi bilo nade. Zašto bismo molili ako ne vjerujemo da nas Bog može uslišati?! Ovdje molimo zaštićeni svetim škapularom. Mnogo može žarka molitva. Vrijedila je Ilijina molitva. Još više vrijedi Marijina molitva. Kolike je molitve sluge Božjega Gerarda Bog do sada uslišio! Mariji je Bog dao divotu Karmela. Marija gleda slavu Gospodnju i divotu Boga našega. Marija moli s nama i za nas. Ona „blista kao znak sigurne nade i utjehe nama putnicima što žurno hrlimo k brdu Božje slave“ (Predslovlje). Ne bojmo se. Marija moli sada i na čas smrti naše. Amen.
