Objavljivanje životopisa ovako duhovno i društveno bogate svete žene i redovnice hvalevrijedna je inicijativa Glasa Koncila, a želja sa strane profesora Mužića da svojim prikazom ovu knjigu približi hrvatskom čitateljstvu također je plemenit čin.
Ipak, u svjetlu određenih tvrdnji i postavljenih pitanja u navedenom prikazu, osjećam da kao redovnik karmelićanin i ujedno redovnički Asistent Federacije „Blaženi Alojzije Stepinac“ bosonogih karmelićanki iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije (koje su u stvari i predmet određenih insinuacija), a u duhu objektivne istine i bez subjektivnih afiniteta, progovorim o karmelskoj prisutnosti kontemplativno-klauzurne naravi (bosonogih karmelićanki) na ovom području. Moram doista priznati da ove rečenice ne bi bile napisane, jer je stvarnost sama po sebi toliko očevidna te ne iziskuje posebna objašnjenja. Eto, navedeni prikaz profesora Mužića kao da je tu evidentnost zamaglio. Naime, čitajući navedeni prikaz dobio sam dojam da autor postavlja tri jaka naglaska vezana uz osobu svetice kao i njezinu baštinu u odnosu na one koje strukturalno u svemu ne dijele taj izbor: 1) Svetost i važnost svete Maravillas; 2) Čini pokore – kvalifikacija savršenosti?; 3) Insinuacije o samostanima bosonogih karmelićanki koji tobože žive „po ublaženim pravilima“; a ispustio je: 4) Dragocjeni stav Crkve.
- Svetost i važnost svete Maravillas
S obzirom na svetost i važnost svete Maravillas, uz sve rečeno u autorovom prikazu, dodao bih riječi pape Pija XI. koji ocrtava to strašno vrijeme u kojemu je stara kršćanska nacija zahvaćena naletom stravičnog razora: „…tako strašnoga (vremena), prožetog mržnjom i grubošću te bijesom da je sve to gotovo nezamislivo u našem stoljeću.“ Dovoljno je reći da je u nekoliko mjeseci ubijeno 13 biskupa i 6.832 svećenika, redovnika i redovnica, a da ne navodimo stotine tisuća laika-vjernika, samo zato što su u džepu imali svetu sličicu ili krunicu. Ubojstvima je redovito prethodilo obilje izvrgavanja ruglu i mučenju koje nije kulturno niti navoditi. Riječ je o revoluciji marksističke ideologije koja je pod svaku cijenu htjela uništiti u Španjolskoj svaki trag kršćanstva i nametnuti svoja obilježja. Netko će takav odnos prema vjeri protumačiti snagom povijesne laži kojom se još i danas želi Crkvu opteretiti da su ti progoni bili posljedica crkvenog izbora “krive strane“ za vrijeme dugog i krvavog građanskog rata, što nikako ne stoji. Naime građanski rat je izbio 18. srpnja 1936. godine, a već na taj datum bilo je ubijeno 18 svećenika, da bi se koncem srpnja broj popeo na 861, a koncem kolovoza već ih je 2.077 kojima treba dodati i 10 biskupa. Tako, povjesničar Hugh Thomas reče da „ni u jednom drugom povijesnom razdoblju Europe, a možda i svijeta, nikada nije postojala takva nasilna mržnja protiv vjere“. Ne zaboravimo da je u tom krvavom pohodu, kao važni aktivist, sudjelovao i kasniji predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.
Upravo u tom paklu povijesti ova sveta redovnica živi, moli i djeluje od svojeg ulaska u Karmel (1919.) do svoje smrti (1974.). Promatrajući kako „crveni aktivisti“ pucaju u spomenik Presvetog Srca Isusova s ciljem da ga obore, ona će zajedno sa sestrama u pismu vrhovnom poglavaru Reda napisati: „Ovdje Gospodin ima uza se samo 21 redovnicu karmelićanku. Samo. Jesu li one obvezane svetom klauzurom i dopuštaju li da Presveto Srce bude oboreno sa svojeg podnožja, bez da mu priteknemo u pomoć i da ga branimo ili barem da ga ne ostavimo samoga usred njegovih neprijatelja? Zar nije moguće da On oko sebe ima srdaca, iako siromašnih (to On znade) ali zaljubljenih? Za nas najkruća sudbina nije izgubiti život, nego ne moći mu biti u društvu, tako da ako već mora slušati povike svojih mrzitelja, neka barem može čuti i naš pjev pohvala.“
Upravo taj osjećaj „zadovoljštine“ obilježit će ne samo osobnu duhovnost svete Maravillas, nego i svu njezinu inicijativu koja će se strukturalno razviti u opciju terezijanske karizme osobito pod tim jednim vidom. Tako, protiv svoje volje, majka Maravillas postaje „znakom protivljenja“ u vremenima koja obilježavaju Drugi vatikanski koncil. Božjim promislom njezino djelo se razvija u godinama koje neposredno prethode Koncilu. U to vrijeme redovnički život prolazi vrlo burno razdoblje i sav je napet prema „osuvremenjenju“ (aggiornamento). Ovaj neizbježni zahvat je objektivna stvarnost Crkve, što će se pokazati i u odlukama samog Koncila koji će time dati sigurne kriterije i odredbe koje se ponekad učiniše i bolne. Koncil iznad svega zahtijeva veliku vjeru, veliku nadu i veliku ljubav. Ako ove kreposti nedostaju, sve je moguće: događaju se tako vremena i iskustva te se ponekad čini kao da sve cvate, a opet s druge strane čini se kao da sve propada. Godinama se sučeljavaju suprotni stavovi: jedni bi htjeli sve sačuvati, a drugi sve mijenjati. U sredini su oni koji se teško orijentiraju.
Ovo nastojanje majke Maravillas u tom vrtlogu traženja izlaže se ponekad i pretjeranom negativnom ocrtavanju. Naime, kao što već naglasih, riječ je o inicijativi koja je nastala uvjerenjem u potrebu jedne jake vjerničke „zadovoljštvine“, a to je posve i razumljivo, jer se rađa u srcu jedne žene koja je gotovo fizički čula bol Presvetog Srca. Djelo je to koje je kanilo prinijeti Kristu gorljive duše i bez ikakvog pridržaja za sebe s ciljem da na taj način „plate za grozne i bezbrojne uvrede“. Koliku je težinu imala ta dimenzija „zadovoljštine“, može nam donekle pokazati i rečenica koju je sveta Maravillas napisala već drhtavom rukome nešto prije svoje smrti: „Gospodine, učini barem sada da ti dadem utjehu darujući ti sve, baš sve…“. Tako se mislilo da je moguće rekonstruirati jedno ranjeno srce kršćanskog puka i gotovo razorene nacije. Ustvari to je, smatrala je svetica, naglasak njoj posebno zanimljiv karmelske karizme, jer tu karmelsku prepoznatljivost nikada nije dovela u pitanje, pa će i u času „odlaska“ reći: „Kakva sreća moći umrijeti kao karmelićanka.“
Pravac daljnjeg hoda, osobito na razini ozakonjenja ovog „izbora“, opterećen je određenim „strahom“ da se tekst Konstitucija, po kojima je zajednica tada živjela, podvrgne usklađivanju s II. vatikanskim koncilom na način koji ne bi u prvi plan stavljao dimenziju „zadovoljštine“ kao bitne naznake bosonoge karmelićanke. To bi dalo povoda bojazni da se u njima ne bi „sačuvalo“ pravno uporište potrebno da bi se našao mir između osobnog doživljavanja karizme (dimenzija zadovoljštine) i crkvenog zakonodavstva. O pravnom hodu ove zamisli kasnije ću reći nešto više. Ne treba zaboraviti da je ova ideja imala svoje vrlo uporne pobornike i u muškoj grani Reda, osobito kad je riječ o sestarskom „čitanju“ karizme, te je posve izvjesno, iako nikad javno rečeno, da su upravo ti ljudi bili presudni u obradbi Konstitucija, koje će se nazvati kasnije „1990. – Maravillas“.
Način rada ove grupe, radikalnost stavova i zatvorenost za dijalog, omogućuje nastanak dvojenog mnijenja da se događa jedan „Karmel privržen prošlosti“ i jedan drugi koji se usklađuje s crkvenim zakonodavstvom, Karmel privržen slovu i Karmel otvoren Duhu. Stvar je dosegla vrhunac kad je sama Maravillas pristala da se skupina sestara i samostana koji gravitiraju opciji „zadovoljštine“, radije nego li već povijesno uvriježenom govoru terezijanske kontemplativno-klauzurne karizme kao motrenju lica Božjega, udruži u Asocijaciju s ciljem očuvanja određenih konstitucijskih odredbi te ih prihvati kao pravni oblik svojeg razumijevanja karizme. Time su stavljene na stranu sve druge ponude koje su bile „na stolu“ cjelovitog i nepodvojenog terezijanskog hoda s kojim se suglašava muška i ženska grana Reda. Time je ustvari i nastala, rečeno duhom zajedništva, dvojaka mogućnost izbora u blagu karizme Karmela. Time se nikako ne želi reći kako je jedan izbor življenja karizme kvalitetniji od drugoga izbora, a niti da jedan izbor ugrožava drugi.
- Čini pokore – kvalifikacija savršenosti?
Ovdje se ne bih htio upuštati u vrednovanje kriterija o vrijednosti duhovnog života pojedinih osoba ili zajednica, a još manje izricati stav o redemptivnoj i eklezijalnoj vrijednosti određenih duhovnih putova i opcija obilježenih i vrednovanih nabrajanjem pokorničkih čina, odnosa i predmeta koji bi sami po sebi trebali kvalificirati stupanj savršenosti osobe ili zajednice. Mislim da je to pravilo u duhovnom životu s kršćanskog stajališta neprihvatljivo i vodi u nepovratnu zabludu samootkupljenja i asketizma kao eminentnog znaka kršćanstva. Znadem jednostavno ovo: „Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči… kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa… kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi“ ( 1 Kor 13, 1-3). Tu svaki govor završava, jer tada samo Bog govori. A kako Bog govori, vidljivo nam je iz pashalnog Isusovog otajstva.
Glede iskonskog izrastanja i povijesnog hoda sestara bosonogih karmelićanki, a osobito s obzirom na razumijevanje povijesno nastalih opcija u primjeni karizme, važno je vratiti se na temelje. Naime, u općem ozračju obnove katoličkog svijeta koju je pokrenuo Tridentski koncil (1545.-1563.), Terezija Avilska (1515.-1582.), redovnica samostana Utjelovljenja u Avili, udarila je početke obnoviteljske aktivnosti sestara karmelićanki s ciljem povratka na prvotno Pravilo Reda. Manja skupina redovnica okupljena u Terezijinoj samostanskoj sobi (1560.), nadahnuta na obnovi koju je u franjevačkoj zajednici promicao sveti Petar Alkantarski, odlučila je uspostaviti jedan novi samostan pustinjačkog načina života. Službeni dokument koji je dopustio ovaj osnutak potpisan je u Rimu 7. veljače 1562., a samostan Svetoga Josipa u Avili uspostavljen je 24. kolovoza iste godine, da bi već 1567. godine bio osnovan i drugi u Medini del Campo, gdje će Terezija susresti i svetog Ivana od Križa koji će joj se pridružiti u djelu obnove i u Duruelu otvoriti prvi samostan muške grane.
Terezija time ulazi u sukob s tadašnjom upravom reda te joj je nametnuta klauzura u Toledu. S ciljem okončanja sukoba na inzistiranje Filipa II., papa Grgur XIII. godine 1580. uspostavlja neovisnu provinciju bosonogih karmelićana i time uspostavlja novu granu Reda.
Danas bosonoge sestre karmelićanke, skrivene u šutnji samostana te prividno nepoznate svijetu, nastanjuju gotovo sve dijelove svijeta. Prisutne su u 98 zemalja s 890 samostana (750 Konstitucija 1991. – terezijanskih, a 140 Konstitucija 1990. – Maravillas), a ukupno ih je oko 11.500 sestara (9700 Konstitucija 1991. – terezijanskih, a 1800 – Maravillas). Riječ je o najbrojnijem kontemplativno-klauzurnom redu Katoličke Crkve. Osobiti razvoj ženske grane Reda zabilježen je na jugoistoku Azije, u Latinskoj Americi, u Africi i na jugoistoku Europe. Nova zvanja omogućuju osnutke na Filipinima, u Vijetnamu, Indoneziji, Meksiku, Brazilu, Argentini, Kolumbiji, Madagaskaru, Demokratskoj Republici Kongo, Poljskoj, Hrvatskoj, Sloveniji i u nekim zemljama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.
Vjerničkim smislom i stilom života, bosonoge sestre karmelićanke su redovnička crkvena ustanova strogo kontemplativnog obilježja. One su iznad svega autentične svjedokinje apsolutnog prvenstva Božjega u ljudskom životu. U potpunoj raspoloživosti slobodnog odgovora na osobni poziv Božji, njihov život se pretvara u prinos, ne samo s obzirom na odricanje od obitelji, nego i odnosa sa svijetom na razini komunikacije, s ciljem da bi sav svoj život i do najmanjih detalja posvetile molitvi i čvrstoj ustrajnosti boravka u prisutnosti Božjoj. Karmelićanke su pozvane, sudjelujući u karizmi svete Terezije od Isusa, „na kontemplaciju u molitvi i u životu“ (Konstitucije 1991. br. 10). Ovo motrenje Boga živoga razlog je njihovog života, a i najvažniji zadatak. Sve drugo je drugotno. U svrhu osiguranja prikladnih uvjeta života i posebnog „molitvenog ozračja“, karmelićanke izabiru radikalnu odvojenost od svijeta u obliku papinske klauzure, samoće i šutnje. Na taj način čuvajući autentičnu slobodu duha i tijela, one troše sve svoje sposobnosti na zaručnički susret s Bogom, putem svakodnevne Euharistije, slavlja liturgijskih molitvenih Časova i meditacije. Nihovo duboko iskustvo Boga izvor je i temelj njihovog apostolata koji se bitno sastoji od molitve na nakanu Crkve i svjedočenja, isključujući svaki oblik vanjskog aktivnog poslanja (usp. Carmelitani Scalzi OCD, Curia Generale del Carmelo Teresiano, „Monache“).
U skladu s Prvotnim pravilom Reda, sestre žive „u pokornosti Isusu Kristu“, „boravi svaka u svojoj ćeliji“, „svakodnevno u zajednici slavi euharistiju“, „prakticiraju askezu prema evanđelju i odjevaju se opremom Božjom… revno se vježbaju u mrtvljenju s razboritošću koja ravna krepostima“, „uspostavljaju zajedništvo života koje podržavaju bratski i sestrinski odnosi, ljubav međusobnog popravljanja pogrešaka…“, „povrh svega žive život trajne molitve u samoći, šutnji i duhu evanđeoske budnosti“ (Konstitucije 1991., a-f). A brojevi 4-11 istih Konstitucija donose terezijanske posebnosti karizme koje tvore cjelovitost poziva sestara bosonogih karmelićanki: tako i sam „razvoj duhovnog života svete Terezije, njezina osobna karizma i osobito njezini mistični milosni darovi“ pripadaju cjelini karizme; ona uspostavlja „apostolsku usmjerenost koja stavlja u službu Crkve molitvu, samoću i cjelokupni život“ (ovo je izazvano njezinim iskustvom „muka Crkve“ njezinog vremena, osobito razjedinjenosti, profanacije Euharistije i svećeništva. Već smo istaknuli kako sveta Maravillas uočava dimenziju „zadovoljštvine“ u svojem vremenu te će na tom elementu graditi pravac svojeg razumijevanja terezijanske karizme); uči nas „otkrivati otajstvo onih udova koji još čekaju da budu pripojeni otajstvenom Kristovu tijelu“ (u tu svrhu osniva mušku granu Obnove: pomoći sestrama i služiti Crkvi molitvom i apostolskom djelatnošću); smatra osobito važnim živjeti „novi duh djetinje odanosti Blaženoj Djevici Mariji od Gore Karmela“; uči da valja njegovati „askezu i mrtvljenje u funkciji dubljeg bogoslovnog života na službu Crkvi“ (P 10, 7); s obzirom na organizaciju zajednica predlaže njegovati u „zajedničkom životu i redovničkom opsluživanju … duh bratstva i velikodušnosti“, a osobito će isticati „dostojanstvo osobe, prijateljstvo među sestrama i zajedništvo među raznim samostanima“ (P 4,7; 1 ZD 1,1).
S obzirom na čine odricanja i pokore, o čemu prikaz profesora Mužića govori, čini se, kao o nosivim uporištima jedne posvećene egzistencije i zajednice, Konstitucije 1991. bosonogih karmelićanki u svojem II. poglavlju obrađuju ovu temu pod naslovom „Evanđeosko odricanje i pokora“ (br. 46-52). U duhu ovih Konstitucija, karmelićanka će uočiti da „nasljedovanje Krista prema evanđelju… znači potpuno odricanje od samih sebe…, a svjesne i vlastite grešnosti, … prihvaćaju potrebu pokore; da bi ova bila autentična traži se da izvanjsko pokorničko vježbanje bude usko povezano s obraćenjem srca“ (P 12, 1; sveti Pavao VI. Paenitemini, AAS 58 (1966) 180-183).
Konstitucije, citirajući svetu Tereziju i svetog Ivana od Križa, mudro upozoravaju da valja slijediti nauk svetih Otaca „o odricanju i mrtvljenju, shvaćajući pri tom da oni nemaju vrijednost sami u sebi, već kao sredstvo potrebno za održavanje dubokog bogoslovnog života u službi Crkve“ (P 10, 5; 2 US 7, 5-11). Temeljni poziv karmelićanke je „molitva i kontemplacija“ te upravo ova odrednica jasno govori da „molitva i udoban život ne idu zajedno“ (Konst. 1567, 40; Konst. Al. XIV., učiteljica 1.). Ove Konstitucije u broju 49. vrlo otvoreno kažu: „Prva i najplodonosnija pokora koju bosonoge karmelićanke trebaju provoditi svakodnevno i to sa svom ozbiljnošću i zauzetošću, za Crkvu i sebe same, jest ona koja proizlazi iz samog njihova poziva: odricanje i odcjepljenje koje donosi život po evanđeoskim savjetima, radikalna zahtjevnost kontemplativnog života, žrtve koje donosi zajednički život trajno u istom samostanu, jednoličnost dnevnog reda i samostanskih poslova, težina rada.“ A o obvezi održavanja crkvenih propisa o danima pokore, posta i nemrsa govori br. 50. Konstitucija 1991. dodajući da „u skladu s duhom pokore i strogosti koji je Karmelu vlastit, obdržavat će se post propisan Pravilom i to od blagdana Uzvišenja sv. Križa (14. rujna) pa do uskrsne nedjelje, izuzevši nedjelje, svetkovine, trodnevlje nakon Božića i ostale glavne blagdane.“ O uzdržavanju od blagovanja mesa u istom broju Konstitucije određuju: „vjerne propisu Pravila koji je preuzela sveta Terezija, sestre će se uzdržavati od blagovanja mesa osim u slučaju potrebe“ (Pravilo 15; Konstitucije 1567. 11; Konst. Al. VIII., 1).
Naravno da će svaka obnova, ako je autentična, premišljati i oblike već uvriježenih pokora koje su bile duhovno znakovite u vremenu kada su nastajale. Upravo zbog toga Konstitucije 1991. u br. 51., temeljeći se na stavu Crkve, određuju: „valja preispitati određene tradicionalne pokore tamo gdje su one zastarjele te na njihovo mjesto uvoditi nove oblike zajedničkih pokorničkih vježbi koji više odgovaraju i uvjetima vremena i mjesta“ (ES II, 22; Apost. Konst. Paenitemini, 17. 2. 1966., III, 1.). Slijede još dva razborita naglaska: onaj u istom broju 51 o eklezijalnom smislu tjednog dana pokore – petka, u duhu svete Majke Terezije, te broj 52 koji konstitucionalno omogućuje svakoj sestri dodatna „djela mrtvljenja i pokore“ uz suglasnost priorice.
Veoma je važno znati da je zajednica bosonogih karmelićanki mjesto sestrinske komunije i da zajednica i odnosi u njoj imaju posebnu ulogu u Karmelima svete Terezije. One su „mali Kristovi kolegiji“ (P 20, 1) u kojima se živi jako obiteljsko ozračje i dragocjena terezijanska rekreacija. Naravno da je u svjetlu Crkvenog prava tako uspostavljena zajednica posve samostalna i ima naziv ustanove sui juris (Can 613).
U svakodnevnom životu sestre molitvi pridružju ručni rad. Ovaj obuhvaća kućne poslove, ali i posebne aktivnosti koje se vrše u svrhu stjecanja sredstava za život, kao na primjer: izrada misnog ruha, hostija, relikvijara, slikanje ikona, izrada nabožnih predmeta ili određenih suvenira.
- Insinuacije o samostanima Bosonogih karmelićanki koji tobože žive „po ublaženim pravilima“
Nedvojben je smisao teksta što ga nalazimo u Konstitucijama bosonogih karmelićanki koje naš autor naziva „ublaženima“. Donosim broj u cjelosti: „Propisi koje je dala sveta Terezija u Konstitucijama iz 1567. godine, a koje su konačno potvrđene 1581. godine, kao i ostali propisi utvrđeni u Konstitucijama iz Alcale, bijahu preuzeti u predložene Konstitucije, izuzevši prilagodbe koje su potrebne za ispravnu primjenu smjernica II. vatikanskog sabora kao i novog crkvenog prava (usp. kan 587). Tako terezijanska karizma i način života koji je propisala sama sveta Terezija u svojim Konstitucijama, ostaju nepromijenjeni“ (Konstitucije 1991., br. 14).
Upravo o tim Konstitucijama (1991.) Bosonogih karmelićanki profesor Mužić kaže da su one „za ostale samostane koji žele živjeti po ublaženim pravilima“. Ako poštovani autor doista tako misli, onda je neizbježan dojam da on nije uspio pročitati ni jedne ni druge Konstitucije (one nazvane 1990. – Maravillas, a ni one druge 1991. – terezijanske), jer da ih je pročitao, onda bi i sam vidio kako su i jedne i druge morale uvažiti nove crkvene propise te usmjerenja, teološka i duhovna tumačenja posvećenog života o kojemu II. vatikanski sabor i kasniji dokumenti Crkve obilato govore.
Evo, primjerice, Konstitucije 1990. – Maravillas u Prologu upravo to svjedoče: „ponovno su se prilagodile Konstitucije iz 1581., koje s Prvotnim pravilom i važećim zakonima Crkve čine temeljnu normu bosonogih karmelićanki.“ Osim toga, dobro bi bilo da je profesor Mužić pogledao i Uvod u Konstitucije koji se bavi „Evanđeoskim i teološkim načelima te duhovnim izgledima terezijanske karizme“, u kojemu se kroz pet tematskih cjelina daje jedan povijesno-teološki presjek kretanja i razumijevanja terezijanske karizme kao i suvremeni nauk Crkve o posvećenom životu. Te su cjeline ovako naslovljene: „Red Blažene Djevice Marije od Gore Karmela i obnova svete Terezije od Isusa“ (I.), „Isus Krist središte Bogu posvećenog života u Karmelu“ (II.), „Presveta Djevica Marija, Kraljica i Majka Karmela“ (III.), „Sveta Terezija od Isusa, kćer Crkve“ (IV.), „Karmeli – Kontemplativni samostani“, ukupno 52 stranice teksta. Zar to nije vjerodostojan pokazatelj koliko je Crkvi stalo da se ovaj oblik života ne „fosilizira“, nego da se trajno „prilagođuje“ teološkom razumijevanju „dara Božjega“, ali i crkvenom zakonodavstvu koje mudro razlučuje važno od nevažnoga, ostavljajući uvijek mogućnost slobodnog izbora u svemu što se ne protivi odredbama Crkve. Stoga ove „prilagodbe“ same po sebi ne bi se smjele stigmatizirati kao „ublažavanja“, osobito ne sa strane teološki angažirane osobe.
Začuđujuće je da, kad se već opredjelio ići tim putem, profesor Mužić ne vidi u „Konstitucijama 1990. – Maravillas“ devet novih poglavlja (od XVII. – XXV. Poglavlja) koja ne postoje u Konstitucijama iz 1581. godine. Riječ je o poglavljima koja daju smisao posvećenom životu u novim prilikama, potrebu prilagodbe i usklađivanja s novim crkvenim zakonodavstvom te primjerenu primjenu novih saznanja glede odgoja i upravljanja zajednicama, pa ih nije ni moglo biti u vrijeme svete Terezije Avilske. Da li je sve to pokazatelj autentičnosti ili „ublažavanja“? Neka govore naslovi unesenih poglavlja: „Narav i ciljevi posvećenog života bosonogih karmelićanki“ (XVII.), „Evanđeoski savjeti i zajednički život“ (XVIII.), „Pravni položaj samostana, osnivanje i njihovo gašenje“ (XIX.), „Uprava samostana“ (XX.), „Primanje i formacija“ (XXI.), „Obveze i prava bosonogih karmelićanki“ (XXII.), „Papinska klauzura u samostanima bosonogih karmelićanki“ (XXIII.), „Prijelazi i napuštanje Reda“ (XXIV.), „Održavanje Konstitucija“ (XXV.).
Isto tako je začuđujuće da poštovani profesor nije primijetio da je „prilagodba“ navedenih Konstitucija (iz 1581. odnosno 1990.) primijenila ni više ni manje nego 55 dokinuća izvornog teksta, za što se kaže da je riječ o „normama koje su nadiđene te nemaju pravnu vrijednost“, i unijela u aktualni tekst, osim navedenih poglavlja i Uvoda, dodatne preinake osobito u poglavljima XV-XVI: „O kapitulu zajednice“ (XV.) te „ O prekršajima i kaznama“ (XVI.).
Zanimljivo je također primijetiti da su se „ispušteni“ tekstovi iz novih Konstutucija (1990.), koji su se nalazili u izvornim terezijanskim Konstitucijama (1581. odobrenim na Kapitulu Reda u Alcali), uglavnom odnosili na odnos bosonogih karmelićanki svete Terezije Avilske s muškom granom reda, Bosonogom braćom Blažene Djevice Marije od gore Karmela. Time bi se mogao stvoriti dojam da su sestre optirale da (s muškom, prvom granom Reda) ostane zajedničko jedino Prvotno pravilo, što nije točno jer izvori govore drugačije! Makar, slijedeći „slovo“ novoga (odobrenog) teksta, slična se pomisao ne može izbjeći.
Prije nego što prijeđemo na završni dio teksta u kojemu želim iznijeti stav Crkve, želio bih sažeto i faktografski upoznati javnost s procesom prilagodbe propisima, nauku i duhu II. vatikanskog koncila jednih i drugih konstitucija.
Zakonsko osuvremenjenje započelo je neposredno nakon Sabora. Već 1966. Generalna uprava Reda bosonogih karmelićana poslala je samostanima bosonogih karmelićanki upute o formaciji i o „eksperimentima“ s ciljem osuvremenjenja njihova života. Potom su na Generalnom izvanrednom kapitulu Reda 1968. godine usvojeni Decreta de monialibus (Dekreti o sestrama), odredbe o klauzuri bosonogih karmelićanki koje je 1971. godine odobrila Kongregacija za redovnike. Potom je ponuđen sestrama na razmišljanje „Temeljni zakon“, ali sa slabim i gotovo nikakvim ishodom. Nakon savjetovanja, susreta, studijskih skupova, došlo se do jednog zakonodavnog projekta koji obuhvaća Prve konstiutucije, to jest one koje je sastavila sveta Terezija, kao i novi tekst nazvan Dichiarazioni (Deklaracije) u svrhu konstitucionalnog osuvremenjenja. Deklaracije, uglavnom vrlo dobro prihvaćene, osim od jedne manjine, odobrene su od Kongregacije za redovnike 12. ožujka 1977. „ad experimentum“ (na probu) u trajanju od pet godina.
Nakon isteka probnog vremena, samostani su pozvani da iznesu svoja vrednovanja, kritike, prijedloge o tim Deklaracijama. Velika većina samostana prosudila je da je tekst isproban u konkretnom životu doista pozitivan. Jedan manji dio, naprotiv, izrazio je nezadovoljstvo te je predstavio jedan nacrt Konstitucija alternativan Deklaracijama. Pred očevidnim razlikama u pristupu, vrhovni poglavar Reda, zabrinut za vjernost terezijanskoj karizmi (što je većina samostana prepoznala u Deklaracijama), ali isto tako i za jedinstvo Reda, podastro je zakonodavstvo bosonogih karmelićanki Kongregaciji za redovnike kako bi se došlo do konačnog rješenja. Kongregacija za redovnike nije odgovorila, nego je 15. listopada 1984. godine u njezino ime intervenirao državni tajnik kardinal Agostino Casaroli poništavajući ono što je sa strane Reda kao i sa strane Kongregacije bilo učinjeno, te najavivši da bi Kongregacija trebala predsjedati sastavljanju jednog konačnog teksta za koji navedeno pismo daje i usmjerujuće kriterije. Ovo kardinalovo pismo izazvalo je velike prijepore te se očitovalo i u medijima, što je Svetu Stolicu navelo na stav da uvaži i zahtjeve one manje grupe sestara.
Konačno, 17. prosinca 1988. Kongregacija za redovnike preuzela je ulogu sastavljačice novih Konstitucija usklađenih s II. vatikanskim koncilom i novim Kodeksom, a vrhovnom poglavaru reda naloženo je da providi njihovu primjenu. Kao što je već rečeno, u radu Kongregacije sudjeluju stručnjaci svih područja, kako redovnici tako i drugi eksperti izvan Reda. Tekst projekta 4. listopada 1989. godine podnesen je na ogled Kongregaciji. 3. kolovoza 1991. tekst Konstitucija predstavljen je Svetom Ocu, a on ih odobrava 14. rujna 1991. Dekret proglašenja sa strane Kongregacije za ustanove posvećenog života datiran je 17. rujna 1991. godine.
Ali, dok su Kongregacija i Red radili na izradi jednih Konstitucija za sve bosonoge karmelićanke, istovremeno se zbivao posao, organiziran nepoznatim putovima i proveden neuobičajenim postupkom, koji je 8. prosinca 1990. godine doveo do službenog proglašenja drugačijih Konstitucija za manjinsku skupinu sestara.
Gotovo istovremeno proglašenje dvaju konstitucionalnih tekstova za istu redovničku obitelj postavlja, naravno, čitav niz pitanja te može biti pokazatelj barem prisutnosti određene poteškoće oko „jedinstva“ unutar obitelji, a što je obilježeno značajkama „odmaka“ ili „primaka“ koji se dogodio, kao što smo već pokazali, s prvom (muškom) granom Reda prema kan. 615. i 614. Ipak, sve valja razumjeti u duhu riječi Crkve koja slijedi govor Duha (usp. Dizionario Carmelitano, Città Nuova Editrice 2008., “Costituzioni delle monache”, str. 203). Vjerujemo u snagu Duha Svetoga i izrijek Učitaljstva Crkve da je riječ o “blagu pristupa” bogatstvu izvora jedine karizme Karmela.
- Neupitan i dragocjen stav Crkve
Koliko je terezijanska karizma veliko blago Crkve pokazuje činjenica da, iako postoje dva pristupa u ostvarivanju klauzurno-kontemplativnog terezijanskog karmelskog poziva, ipak je riječ o jedinstvenoj karizmi s naglascima ostvarenja koji nikako ne dovode u pitanje njezinu jedinstvenost. Tomu jako svjedoči Pismo Ivana Pavla II. bosonogim karmelićankama povodom odobrenja njihovog temeljnog zakonodavstva (1. listopada 1991.). Nadam se da će sljedeći tekst svetog Ivana Pavla II. osvijetliti sve što rekoh:
„Predrage kćeri svete Terezije od Isusa,
Tijekom mojeg potifikata imao sam priliku izraziti svoje osjećaje prema bosonogim karmelićankama te istaći važnost vaše karizme, kako u pohodima pojedinim samostanima, tako i prilikom beatifikacije znamenitih vaših sestara koje mi je Gospodin dopustio uzdići na čast oltara… Tim beatifikacijama htio sam cijeloj Crkvi predstaviti svjedočenje kontemplativnog života te pred vaše oči staviti neke primjere svetosti, koji mogu voditi vaše korake u ovom času povijesti….
Na poseban način sam u Pismu (od 31. svibnja 1982.) obnovio svoju zahvalnost za sve što činite na šutljiv način u prilog Crkvi, njezinih ‘biskupa, svećenika i misionara, čije ste vi skrivene i tihe, ali nezaobilazne pomagačice’. Istovremeno upućivao sam vam jedan brižljiv poticaj da jakom velikodušnošću trajno živite svoje zvanje, u molitvi, pokori, u samoći klauzure, pod majčinskom zaštitom i primjerom Djevice Marije, majke i zaštitnice Karmela (usp. Joannis Pauli PP. II., Epistula sanctimonialibus Carmelitis Discalceatis, IV. expleto saeculo ab obitu Sanctae Theresiae a Jesu, die 31. maii 1982: Insegnamenti di Giovanni Paolo II. V. 2 (1982) 2361 slj.) …. Nedavno sam vas poticao svojim Apostolskim pismom „Maestro nella fede“ (14. prosinca 1990.), povodom proslave IV. stoljeća smrti svetog Ivana od Križa, da svoj život usmjerite na stjecanje „čiste ljubavi“, intimnosti s Bogom koja je, prema mističnom naučitelju, ono dragocjeno dobro koje iz kontemplativne samoće oplođuje poslanje Crkve (usp. Eiusdem, maestro en la Fe, 20 et S. Joannis a Cruce, Cantico Espiritual, 29., nn. 2-3)…
U ovom času, prilikom odobravanja novog teksta Konstitucija, s pažnjom se obraćam svim bosonogim karmelićankama. Završava se tako jedan dugi hod u kojemu je Sveta stolica, svjesna velike važnosti vašeg posebnog poziva, kako za karmelsku obitelj, tako i za cijelu Crkvu, posvetila osobito razlučivanje vašem zakonodavstvu s ciljem da se očuva duhovna baština svete Terezije.
Kao što je poznato, Sveta je stolica, odgovarajući na molbu jedne skupine samostana, 8. prosinca 1990. odobrila jedan tekst Konstitucija bosonogih karmelićanki koje su pripremljene prema naznakama iz pisma što ga je u moje ime napisao kardinal Agostino Casaroli, državni tajnik, 15. listopada 1984., ostavivši slobodu i drugim samostanima da ga prilagode kao normu života.
Sada, prihvaćajući želje i drugih samostana, Sveta stolica je odobrila i jedan drugi tekst Konstitucija za bosonoge karmelićanke.
Priprema ovoga teksta sa strane Kongregacije za ustanove posvećenog života i društva apostolskog života ostvarena je imajući također u vidu mišljenja samostana koje je prikupio vrhovni poglavar Reda.
Obadva teksta, jednako odobrena od Crkve, žele biti vjerno tumačenje terezijanske karizme. Ona je nepromijenjena, baš kao i stil života što ga sveta majka predlaže u svojim Konstitucijama i drugim spisima. Razlike se, uostalom, ne odnose niti na bit kontemplativne karmelsko-terezijanske karizme, niti na nužni i stalni povratak na njezinu izvornu nadahnutost; one (razlike) pripadaju različitosti načina tumačenja prilagodbe promijenjenim okolnostima života (usp. Perfectae Caritatis, 2.) i formuliranju zakonodavstva redovničkih ustanova čije odobrenje isključivo pripada Svetoj stolici (Codex Iuris Canonici, cann. 578. i 587). Riječ je, dakle, o različitim vrednovanjima koje dolaze iz iste želje vjernosti Gospodinu, što je Sveta stolica željela poštovati, kao što poštuje slobodu koju ima svaki samostan da se opredijeli za jedan ili drugi tekst odobrenih konstitucija.
U ovom posebnom času povijesti vašega života i vašega zakonodavstva, dopustite mi da vam izrazim želju svojeg srca oca i pastira sveopće crkve. Želim da odobrenje dvaju tekstova konstitucija, kojima sam nastojao odgovoriti na duhovna očekivanja izražena od raznih samostana, zadrži živo duhovno jedinstvo čitavog terezijanskog Karmela unutar svojih zakonitih povijesnih predaja i vodeći računa o novim okolnostima mjesta i kultura u kojima se utjelovljuje njezina karizma.
Sve bosonoge karmelićanke, zajedno s bosonogim karmelićanima, u Crkvi tvore isti i jedini Red bosonoge braće i sestara Blažene Djevice Marije od gore Karmela. Svi imate samo jedno Pravilo, jedinstvenu karmelsko-terezijansku karizmu i istu duhovnu baštinu koju su prenijeli sveta Terezija od Isusa i sveti Ivan od Križa. Svi zazivate kao zajedničku Majku Djevicu Mariju koja, kako to dobro izriče ikonografija Reda, sve pokriva svojim plaštem, od jedne do druge strane, sinove i kćeri Karmela.
Osim toga, svi ste sudionici, svatko prema svojim zakonitim oblicima života odobrenima od Crkve, iste duhovnosti i poslanja terezijanskog Karmela koji je danas tako cijenjen u Crkvi. Njegova karizma obasjava i druge oblike posvećenog života, kao i živote kršćanskih laika koji ga žive u svijetu…
Ljubljene kćeri svete Terezije, potičem vas da ustrajete „odlučnom odlučnošću“ (usp. S. Theresiae Virginis, Cammino di perfezione, 21., 2.) u vjernom ispunjavanju vaših zakona koje vam Crkva daje kao normu evanđeoskog života i kao put svetosti, putem posvemašnjeg darivanja Kristu, raspetom i uskrslom zaručniku, na kojega stalno morate uperiti svoj pogled u skladu sa stalnim poticajima vaše majke utemeljiteljice (usp. Isto, 2.,1.; 26, 4-6; Eiusdem, Castello inetriore, VII., 4, 8)…
U ovom velikom i bitnom času povijesti odjekuju aktualne i neodgodive želje Terezije od Isusa u pristupu njezinoj obnovi s poticajem življenja kontemplacije u službi kraljevstva Kristova: ‘Zato vas je Gospodin ovdje sabrao: ovo je vaše zvanje, ovo su vaša nastojanja (incombenze) i žudnje, ovo je nositelj (razlog – soggetto) vaših suza i vaših molitava’ (P 1,5 i 3 5-10) … Budite za današnji svijet svjedokinje Boga života.“
Nakon ovoga, čini mi se, poštovani profesore i dragi čitatelji, suvišan je svaki komentar. Razmišljanje koje zanemaruje evidentno jedinstvo karizme, različitosti pristupa određenim njezinim naglascima vidi kao „strogost“ (čitaj: autentičnost) jednih i „ublaženost“ (čitaj: razvodnjenost) drugih, nikako ne odgovara istini zajednica, a niti stavu Crkve. Stoga bi bilo mudro da autor nađe načina da umanji nanesenu štetu autentičnoj posvećenosti 750 samostana bosonogih karmelićanki. One od toga neće imati ništa, ali tako se mi odgajamo za afirmaciju istine koja uvijek mora nadilaziti naše eventualne „opcije“. Radije bi se trebalo pitati gdje je snaga ljubavi. Ne ponovilo se!
o. Jakov Mamić, OCD
Redovnički asistent Federacije „Blaženi Alojzije Stepinac“ bosonogih karmelićanki Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije