U četvrtak 1. listopada, misnim slavljem koje je predvodio fra Diego Deklić, gvardijan franjevačkog samostana na otočiću Košljunu, uz koncelebraciju kloštarskoga župnog vikara fra Filipa Đurđevića, sestre Karmela sv. Male Terezije u Kloštar Ivaniću proslavile su blagdan svoje nebeske zaštitnice, jedne od najčašćenijih svetica modernih vremena.
Ona je svojim kratkim životom ostavila svijetli trag koji i danas nadahnjuje i poziva ljude na nasljedovanje. Tako je na početku svete mise predslavitelj istaknuo kako se baština Terezijine svetosti najviše ogleda u čistoj ljubavi koju je gajila prema Isusu Kristu, i ako tu milost od nje budemo tražili u zagovornoj molitvi koju smo joj došli uputiti, ona će nam ju sigurno izmoliti.
Put svetosti Male Terezije otkriva nam vrijednosti koje je ona u svom duhovnom životu živjela. To je s jedne strane Božja nježnost i blizina, a s druge strane put pouzdanja i ljubavi kojim se stiže dragome Bogu. Živjela je u vrijeme kada je kršćanska duhovnost bila obilježena izvjesnom strogošću i Bog se više promatrao kao strogi i pravedan sudac nego kao nježan otac. Budući da je imala životno iskustvo dobroga oca u vlastitoj obitelji, mogla je i taj odnos lako preslikati na doživljaj nebeskoga Oca. Upravo pod njezinim utjecajem u kršćansku duhovnost je ušla baš ta neposrednost odnosa između čovjeka i Boga. Ne treba se čovjek samo plašiti Božje strogosti i pravednosti koja mjeri svaki naš čin, nego treba najprije shvatiti beskrajnu Božju ljubav kojom nas se Otac približio u svom Sinu Isusu Kristu. Jest, Bog je pravedan, ali je i milosrdan.
U nastavku svoje propovijedi fra Diego Deklić istaknuo je kako sv. Terezija promatra Božju pravednost. Ona smatra da će Bog u njoj prepoznati sve njezine iskrene želje i nakane da čini dobro, a koje nije mogla ostvariti zbog svoje slabosti. Božja će pravda uzeti u obzir sve ono što je ona htjela činiti, a što zbog svoje ljudske ograničenosti nije uspjela.
Služba čitanja ovoga dana otvorila nam se recima iz Knjige proroka Izaije, gdje se govori o Bogu koji je nježan poput najbolje zemaljske majke i oca: Dojenčad ću njegovu na rukama nositi. Upravo tu misao možemo primijeniti na duhovnost Male Terezije koja je, uspinjući se strmom stazom kršćanske svetosti, shvatila da taj put beskrajno nadilazi njezine snage, jer koliko god ona imala volje postati velikom sveticom, gledajući na sebe samu – vidi da je nesposobna to ostvariti. U Terezijinu dnevniku otkrivamo kako ona sebe promatra kao jednu malu djevojčicu koja se želi popeti svome Ocu na vrhu strmih stepenica kršćanskoga savršenstva. Nakon mnogih pokušaja u kojima se uspinje i pada, Terezija vidi kako se Otac spušta tim stepenicama, uzima ju u naručaj i nosi k sebi gore.
Početnici u duhovnom životu često misle da će se oni sami izboriti za svetost i svoje kreposti. Nije pogrešna ta velikodušnost i želja za svetošću, pogrešno je potpuno se oslanjati na sebe i na svoje snage. Nitko sam sebe ne može posvetiti, nitko sam sebe ne može uznijeti tim strmim stepenicama. U razvoju duhovnoga života važno je shvatiti da smo potpuno nemoćni i da su istinite Isusove riječi iz Evanđelja: Bez mene ne možete učiniti ništa. I zato sv. Terezija shvaća kako ne treba postajati sve veća i veća, nego treba ostati malena i to postajati sve više. Mentalitet ovoga svijeta nalaže da postajemo sve značajniji, moćniji, snažniji, dok u duhovnom životu vrijedi potpuno suprotna logika. Božji siromasi kojima Isus obećava Kraljevstvo nebesko jesu oni koji se potpuno oslanjaju na Boga jer vide svoju radikalnu nemoć. U tome leži i Terezijin program Malog puta po kojem se kršćansko savršenstvo postiže potpunim djetinjim predanjem Bogu koji nas jedini može uznijeti na vrhunce svetosti.
Mala Terezija nam pokazuje da je to moguće i da to nije teško, samo ako se prepustimo Božjoj ljubavi i ako smo ju upoznali, kako govori apostol Ivan u drugom misnom čitanju. Kršćanski život bi se mogao definirati onako kako to navodi i Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici Bog je ljubav: Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. I sav naš kršćanski život stoji u tome, da smo tu Božju ljubav upoznali, da smo joj dopustili da nas dotakne, da smo joj povjerovali i da joj onda cijeli svoj život nastojimo uzvratiti.
Pozivajući sve prisutne da se s Terezijinim povjerenjem otvore Božjoj očinskoj ljubavi, fra Diego Deklić je na kraju misnog slavlja blagoslovio ruže koje je časna majka Danijela darivala hodočasnicima kao izvanjski znak duhovne blizine i obećanja da će nas sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica uvijek pratiti zagovornom molitvom kod dragoga Boga.
