U subotu, 3. listopada 2020., u samostanskoj crkvi Karmela Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, svoje doživotne zavjete kao vanjska sestra u ruke poglavarice s. Marije Petre od Presvete Euharistije (Fišter) položila je s. Đurđica Terezija od Svete Obitelji (Vučković). Pred članovima obitelji, bližom i daljom rodbinom te mnogim prijateljima potvrdila je svoje doživotno predanje svemogućem Bogu putem zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti. Svečano misno slavlje i obred zavjetovanja predvodio je njezin najstariji brat, fra Ante Vučković, OFM. Uz njega su slavili petorica karmelićana: o. Dario Tokić, provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog Oca Josipa, o. Srećko Rimac, o. Stjepan Vidak, o. Jakov Kuharić te o. Ivan Živković; fra Diego Deklić, franjevac; monfortanci o. Ivan Magdić i o. Zrinko Nikolić; vlč. Stjepan Rusan, župnik s. Đurđice, te redoviti misnik bistričkog Karmela vlč. Antun Motočić.

U pozdravnim i zahvalnim govorima više je puta istaknuto kako se ne događa često u redovničkom životu da brat predvodi obrede zavjetovanja svoje vlastite sestre i tako je predaje Bogu u ime Crkve kao i u ime svoje obitelji. Još je dublja znakovitost ovog obreda bila u tome što je i Đurđičino redovničko prezime „od Svete Obitelji“. Sve je to našlo odjeka u molitvi i srcima prisutnih: njenoj rođenoj obitelji, zatim onoj redovničkoj, obitelji prijatelja, te naposljetku u obitelji svih svetih koji su također bili prisutni svojom molitvom i zagovorom, osobito po litanijama svih svetih.

Na početku obreda sve je prisutne pozdravio vlč. Antun Motočić. Brat fra Ante Vučković uveo je zatim vjernike u obred koji će slijediti jednostavnim riječima: „Mi ljudi smo neobična bića. U stanju smo dati riječ za cijeli život. To nije lako, ali to uvijek iznova činimo na različite načine. Dajem riječ da ću cijeli život biti vjeran jednoj osobi, Bogu, cijeli život činiti ono što mi se čini iznimno važno. Možda je ovaj dan kad s. Đurđica Terezija od Svete Obitelji polaže doživotne zavjete prilika da se sjetimo kako je to naša ljudska mogućnost, mogućnost svakoga od nas, i da to ne ide jednostavno. Kad pogledamo oko sebe i pogledamo u sebe što smo sve obećavali za cijeli život, i kako to teško nosimo, postaje nam jasno da to ne možemo sami. Možda je ovo znak da dati riječ za cijeli život možemo uz pomoć drugoga. Uz pomoć drugog čovjeka, uz pomoć Božju, predajući se u povjerenju.“

U propovijedi se fra Ante, tumačeći čitanje iz knjige o Jobu, kratko osvrnuo na Jobove riječi („Govorio sam što nisam znao. Govorio sam što sam čuo od drugih, ali sad sam vidio tebe i više neću ništa reći.“) i time približio prisutnima život osame i šutnje u klauzuri: „Zanijemio je. Otkrivamo u tom jednom trenutku kako je iskusio Božju blizinu. Jedini govor o Bogu ostaje šutnja. Što više znam o Bogu, imam manje potrebu govoriti. Možda vrijedi i obratno: što sam mu manje blizu, što ga manje poznajem, imam veću potrebu za brbljanjem o Njemu. To možemo kušati u crkvi svaki dan. Job će zanijemiti.“

Prijelomni trenutak, trenutak koji je Isusu jako važan i u kojem kulminira čitavo Evanđelje (Lk 10, 17-24), nalazi se u odlomku kada Isus govori: „Blago očima koje gledaju što vi gledate.“ Fra Ante pozvao je prisutne da zastanu na trenutak nad ovim riječima jer ih vrijedi produbiti: „Svatko od nas zna da život sretnog čovjeka nije isti kao život nesretnog čovjeka. Svatko od nas zna da vidjeti svijet kao zdrav čovjek ne znači vidjeti svijet kao bolestan čovjek. To je drugi svijet. … To što ja vidim ovisi o tome što je u meni, što se sa mnom događa. Ako sam ja dopustio da vidim ono što Bog pokazuje, i ako sam dopustio da budem malen, ako se odreknem sile i nasilja, i da svijet vidim njegovim očima, odjedanput moje oči vide što nitko drugi ne vidi. To su izdvojeni trenuci. … Zašto se netko odlučuje na život u klauzuri? Zašto se netko odlučuje na takav život kad ga nitko ne tjera,  on to ne mora? One to same rade, zašto one to hoće? Mi ćemo to razumjeti samo ako razumijemo da iza toga postoji nešto krupno, veliko, što one ovim načinom života rješavaju. A to znači da su njihove oči vidjele svijet na drukčiji način, da su vidjele svijet i da su vidjele u ovom načinu života rješenje onoga što svijet nije imao i da su pronašle način kako u tom životu vidjeti sve drukčije. ‘Blago očima koje gledaju što vi gledate.’ Mi vidimo njih. Mi ne vidimo što one vide. Njihove oči vide ono što njima ispunja život. Mislim da je to važno.“

Na završetku propovijedi fra Ante se obratio izravno svojoj sestri: „Draga sestro Đurđice Terezija od Svete Obitelji. Nama je postalo jasno da si ti našla mjesto, odnose i sestre u kojima je tvoj život ispunjeniji nego u svijetu. Mi smo zahvalni za to. Mi smo zahvalni što si nam ti darovana, možda najviše kad si nam oduzeta, kad si nas ostavila. Jer, gledajući tebe, i naš svijet postaje drukčiji. Ne možemo gledati tvoj život a da nam ovaj svijet ne postane ozbiljniji, da se u nama ne pojave pitanja na koja iz tvojeg života slutimo odgovor. Ali ono što vidimo na tebi i na tvom ponašanju, na načinu kako nas susrećeš i kako govoriš, mi ti vjerujemo da si stigla kući.“

Na kraju euharistijskog slavlja, u ime zajednice sestara na čelu s poglavaricom s. Marijom Petrom od Presvete Euharistije, zahvalu dragome Bogu, članovima obitelji – na osobit način bratu fra Anti i majci Danici – te svima prisutnima izrazio je o. Srećko Rimac.

S. Đurđica Terezija od Svete Obitelji (Đurđica Vučković) rođena je 13. lipnja 1976. u Sinju. Osim nje koja je najmlađa, ocu Josipu i majci Danici još su se rodili, redom: fra Ante, Miro, Ivan, Leo, Anita i Marinko. S. Đurđica je teta trinaest, a prateta (zasad) sedam puta. Studirala je u Zagrebu na Hrvatskim studijima, Političkim znanostima, Filozofskom i Ekonomskom fakultetu. Prije ulaska u Karmel radila je 13 godina, od toga najduže u PR-u, za razne telekome. Milošću Božjom, odgajali su je fratri, tesali isusovci, povijali karizmatici, a kako umrijeti sebi i živjeti Bogu sada je poučavaju karmelićani. U samostanu obavlja službu vanjske sestre.