Karmelićanin o. Đani Kordić predvodio je u četvrtak, 15. listopada 2020. svečano misno slavlje u prigodi svetkovine sv. Terezije Avilske, prve žene naučiteljice Crkve i duhovne Majke i osnivateljice obnovljenog Karmela. Uz njega su bili koncelebranti: don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Vladimir Cvetnić, vlč. Vjekoslav Pavlović,  vlč. mr. Andrija Miličević, vlč. Željko Nestić, o. Alen Mažić, OCD, vlč. Ivan Vučak i o. Oleg Vatceba, te ministrant i čitač Tomislav  Skender.

Nakon pozdrava don Bolkovca predvoditelju slavlja i prisutnima, te čestitke sestrama uz svetkovinu njihove duhovne Majke, o. Kordić je u svojoj nadahnutoj homili govorio o Terezijinom radikalnom predanju Bogu, na što je pozvao sve prisutne, a što je posvjedočio i bl. Alojzije Stepinac, utemeljitelj Karmela u Brezovici. Njegov život je slika onoga čemu sv. Terezija pokazuje put, misao je propovjednikova.

U nastavku propovijedi o. Kordić se osvrnuo na Terezijine kreposti, te se između ostalog zadržao na njezinoj upornosti i odlučnosti kod molitve, usporedivši tu upornost s mravom koji se uspinje na brdo Kalvariju. Poput njega, potrebno je svladati sve nutarnje i vanjske zapreke da bi se stiglo na cilj.

„Sv. Majka se odmalena nadahnjivala na riječi ‘Vječnost’; život dovijeka, duboko je o tome promišljala. Crkva današnjice također ima potrebu onih koji su potpuno vjerni. Kada je sv. Majka osnovala prvi samostan slavnog sv. Josipa, tu se u njemu okupio mali zbor Kristov, neznatan i bez snage, ali koji je htio biti vjeran. I vidimo kroz povijest, da nakon nje ništa više nije isto. Cijeli život gajila je u sebi strast za Kraljevstvo Božje. Zato danas biti ovdje, a otići kući bez te strasti, možda je ipak znak da nismo zreli za cilj“, naglasio je predvoditelj slavlja.

Govoreći o početnicima u molitvi, spomenuo je potrebu odlučne odlučnosti i prilagodbe Božjoj volji, naglasivši da je sv. Majka imala karizmu da uvlači duše u intimni odnos s Bogom, a sama je bila spremna za svaku riječ u Svetom pismu tisuću puta umrijeti.

Put molitve koji uči sv. Terezija je hod, a ne govor, koji vodi u krepostan život. Glavna krepost je poniznost, a put je zahtjevan i težak. No, sv. Majka poručuje da  treba ići naprijed i ne posustati. „Kad si u suhoći, čini više. Kad ti se ne pjeva, pjevaj! Tako i Sv. Majka piše svoje knjige po nalogu pretpostavljenih, a ne po svojoj želji. Zbog toga joj se iz srca uzdiže zahvala Bogu: ,O milosrđu Božjem, pjevat ću dovijeka!´ Dobro pazi kako se ljudi brzo mijenjaju i prikloni se Bogu koji se ne mijenja. Tko ima Boga ništa mu ne nedostaje. Samo Bog dosta je!“, poručio je o. Kordić.

Večernju sv. Misu predvodio je vlč. Danijel Hačko, župnik u Brdovcu. Uz njega je slavio o. Oleg Vatseba iz Ukrajine. Tu su bili i ministranti i čitači Ivona Kurbala, Lea i Luka Balaško, te Šimun, Marija i Jakov Jurilj.

Misao vodilja zapažene homilije bila je čežnja za Bogom, za mirom i spokojem koju je nosila sv. Terezija i koju nosi svaki čovjek. Čovjek ulaže trud i napor kako bi stekao materijalna dobra, a nije toliko spreman uložiti napore za duhovna dobra. Evanđelje svetkovine o Samarijanki je, prema vlč. Hačku, prikaz jednog od najljepših Isusovih razgovora s nekim u Svetom pismu. „Bunar ili zdenac je mjesto gdje se nalazi voda i nekada je trebalo puno truda da se dođe do vode za piće, pranje… Nije to kao danas; odvrneš slavinu i voda teče. Trebalo se potruditi. Taj je zdenac, čuli smo, dubok i ne može se rukom zahvatiti; ako nemaš krčag ili kantu, ostaješ žedan. Taj je zdenac znak naše nutrine, dubine duše u kojoj se nalazi voda koja struji u Život, voda koju je Bog postavio u nas, u glinene posude. Ono što tražiš i želiš je već u tebi. Bog ti je rođenjem sve dao. Tijekom života, kroz sazrijevanje i rast, čovjek puno toga dobije, ali i izgubi. I zaboravljamo da se u dubini zdenca naše duše nalazi živa voda“, misli su predvoditelja slavlja.

Sliku Samarijanke možemo vidjeti i u sv. Majci Tereziji. I ona je bila iskrena tražiteljica Boga. Više puta je doživjela obraćenje tijekom svog redovničkog života. Ona nam pokazuje potrebu duhovne budnosti kako bismo vadili vodu koju je Bog u nas stavio, a za to nam je potrebna božanska mudrost predanja Bogu koji nam daje žive vode. On nam pomaže da na površinu izvučemo ono plemenito, dobro i lijepo što se nalazi u nama. Današnji čovjek često poseže za krivim zdencima, koji ne idu u dubine gdje se nalazi ono najvrijednije. Svoj duhovni život često živimo u plićaku, bojeći se prepustiti Bogu da nešto ne izgubimo. Tek kada se predamo Bogu, bit ćemo ispunjeni i sretni, a ne robovi ovoga svijeta koji nas čine praznima i otupjelima.

„Trebaš se okrenuti sebi, nutrini, predanju Bogu i tišini u kojoj ćeš čuti Boga koji te zove k sebi i govori ti: ,Otkupio sam te, volim te…´ Budimo i mi poput sv. Terezije Avilske predani Bogu, recimo Mu svako jutro: ,Bože, danas želim biti Tvoj.´ On će ti pomoći da se oslobodiš okova koji ti ne daju disati. Pomaže ti na tom putu i sv. Misa i osobna molitva, razgovor s Bogom u tišini. Započni dan molitvom i retkom iz Svetog pisma da te nešto u toj tišini ne odvuče. Čut ćeš Ga i prepoznati. On je tu! Neka te potiče njegov duh u tebi da svaki dan rasteš i budeš savršeniji, jer savršenstvo je biti dijete Božje koje On neizmjerno ljubi. On želi da budemo Njegovi“, završio je vlč. Hačko.

Štovatelji i prijatelji prve žene naučiteljice Crkve povjerili su svoje brige i svoje teškoće molitvama sestara, ojačali svoje duše sakramentom pomirenja i Euharistijom, a neki su se priključili Karmelskoj bratovštini i obukli se u Gospin škapular.