Rax (Raxalpe) jedan je od dva istoimena planinska lanca skupine Rax-Schneeberg. Smješten je na granici između saveznih pokrajina Štajerske i Donje Austrije, oko 80 km južno od Beča. Najviši vrh Raxa, koji u cijelosti leži u Štajerskoj, je Heukuppe s 2007 m nadmorske visine, dok je najviši vrh u Donjoj Austriji Scheibwaldhöhe 1943 m. Rax je zajedno s obližnjim Schneebergom tradicionalno planinarsko i planinarsko-pješačko područje.

Već duže planirani izlet gračke zajednice i novaka na ovu prelijepu goru postao je stvarnost na Dan posvećenog života, 2. veljače 2021. Krenuli smo nakon svečanog euharistijskog slavlja i doručka. Nakon nešto više od sat vremena vožnje stigli smo do odredišta, malog mjesta zvanog Reichenau an der Rax u podnožju planine. Već smo putujući autom saznali da do vrha gore Rax – baš kao i do vrhunca Karmela – vodi samo jedna staza. Postoje i druge staze i puteljci, ali oni ne vode do cilja. Stoga je jako važno poznavati tu jedinu stazu. U Usponu sv. Ivana od Križa znamo da se ta staza zove „nada, nada“, „ništa, ništa“, tj. staza teologalnih kreposti: samo se po vjeri, nadi i ljubavi stiže do vrhunca brda Karmela, koji je Krist.

Kao što nije lako stići do vrhunca gore Karmela, tako ni do vrha gore Raxa nije nimalo jednostavno. Jedina staza koja do tamo vodi polazi iz sela Hirschenwanga i duga je 4 i pol sata hoda.

Budući da nismo imali dovoljno vremena – a neki ni kondicije – da bismo se njome zaputili, morali smo pronaći neko drugo rješenje. Nije trebalo dugo razmišljati. Rješenje je za nas još davno iznašla sveta Mala Terezija, koja je pronašla način kako „doći u Nebo malim, posve ravnim putem, vrlo kratkim i sasvim novim“. Budući da je bila premalena da se penje po mučnim i strmim stazama savršenstva, pronašla je dizalo koje ju je uzdiglo do Isusa.

I mi smo u žičari pronašli svoje dizalo koje nas je u vrlo kratkom vremenu – za svega 10-ak minuta – dovelo do vrhunca gore. Ostavivši iza sebe strmi i teški uspon, imali smo dovoljno vremena koračati stazama šutnje i upustiti se u avanturu i ljepotu Duhovnog spjeva: „Tražeći ljubav dragu, brda i doli imam na domaku“ (DS III).

I doista, mogli smo uživati u ljepoti prirode i tako otkriti nešto od ljepote Stvoritelja koji je u cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti ostavio tragove svoga prolaza i svoje Prisutnosti: „Šume gustog drveća, / Što moj vas dragi tu rukom postavi; / O, sagu šarnog cvijeća / Na zelenoj postavi, / Kazujte što sve vam lijepa ostavi“ (IV) „On raznoseć milinu, / Šumama prođe raskošan dobrotom; / Gled lije mu vedrinu: / Lik njegov sve je po tom / Neprolaznom zaodio ljepotom“ (V).

Kamo god da smo se okrenuli, priroda nam je, poput otvorene knjige, govorila o Bogu. Mogli smo s Mističinim naučiteljem ponavljati: „Moj dragi splet je gora, / Dubrave guste, hlađani izvori, / Otočje posred mora, / Bučna rijeka u gori / I šapat daha što ljubavlju gori“ (XIV). „O, dobro moje, hajdmo: / Lik tvoj nek bude zrcalo mom oku, / Gorski zrak uživajmo / Na humku i potoku; / Zamaknimo u guštaru duboku“ (XXXVI).

Rax, kao uostalom i mnoge druge planine, brda, planinske doline, jezera, mora i otoci, kako veli Benedikt XVI., „ujedinjuju dva elementa koja su vrlo važna za kontemplativni život: ljepotu stvorenog svijeta, koji upućuje na Stvoriteljevu ljepotu, te tišinu, koju jamči udaljenost od gradova i velikih prometnih tokova. Tišina je ambijentalni uvjet koji bolje potpomaže sabranost, slušanje Boga, meditaciju.“

Osvježeni čistim gorskim zrakom i duhovno okrijepljeni stvarateljskom ljepotom Božjom, zahvalni Gospodinu, spustili smo se posljednjom žičarom do podnožja gore te se potom zaputili nazad put Graza u našu svakodnevicu.