Pismo Generala Reda sestrama bosonogim karmelićankama

Rim, 20. travnja 2021.

Drage sestre,

danas se navršava dvanaest godina moje službe kao Generalnog poglavara terezijanskog Karmela. Naime, izabran sam 20. travnja 2009. u Fatimi. Kada mi je bilo upućeno uobičajeno pitanje: Prihvaćaš li?, mislim da sam odgovorio: Da, prihvaćam, misleći da je to Božja volja. A unutar sebe sam dodao: čak iako (ili možda upravo jer) mi je  apsolutno nerazumljivo, uzimajući u obzir to tko sam, moje gotovo nikakvo iskustvo (samo godinu dana kao provincijal jedne male provincije) i prilično mladu dob za ovu službu (imao sam 50 godina). Dvanaest godina kasnije, a sada pri kraju svoga mandata, mogu samo zahvaliti Bogu što me pozvao na ovu odgovornost. Čak i svjestan mnogih pogrešaka koje sam učinio i mnogih stvari koje sam mogao učiniti više i bolje, zahvaljujem Gospodinu, braći i sestrama koji su me prihvatili s velikom ljubavlju i pokazali mi zahvalnost koja daleko nadilazi moje zasluge. Čini mi se da sam dao sve što imam i što jesam, i dobro i loše, ali prije svega znam da sam dobio bogatstvo obitelji koju je blagoslovio Gospodin i koja je čuvarica neprocjenjivog milosnog dara za život Crkve i svijeta.

Odnos s vama, drage moje sestre i majke, dio je ovog jedinstvenog iskustva koje me je oblikovalo i promijenilo u mnogim pogledima. Mnogo sam naučio o vama i od vas. Prije sam vas poznavao na vrlo ograničen način. Prije svega, nisam razumio koliko je duboka veza koja nas spaja i kako naši putevi jesu i moraju ostati nerazdvojni. Bez sumnje različiti, kako bi mogla postojati komplementarnost i obostrano obogaćivanje koje je željela sveta Majka Terezija, ali pazeći da se različitost i autonomija ne pretvore u distanciranost, koja nas čini strancima i nesposobnima za međusobnu i duboku komunikaciju. Tijekom ovih godina često sam govorio o važnosti odnosa bratskog zajedništva i ravnopravne razmjene među nama i još uvijek sam uvjeren da je ovo jedan od puteva kojim prolazi obnova našega Reda. Obnavljati nas znači obnavljati naše odnose. Znamo da za mušku granu Reda odnos sa ženskom granom nije sporedni ili dodatni vid, već se smješta u početke njegovog postojanja. Mi muškarci često se toga sramimo, pokušali smo to sakriti i zaboraviti, ali svaki put kada smo to učinili, riskirali smo izgubiti naš identitet i pretvoriti se u nešto različito od onoga što je Duh sugerirao Tereziji, pa bila to skupina pustinjaka ili društvo apostolskog života. Tipično terezijanska ravnoteža između pustinjačke dimenzije i dimenzije zajednice, kao i specifičnost njezine ideje o kontemplativnom životu, koja se ne odvaja od povijesti, već je pretpostavlja i dovodi u odnos s Bogom, na neki je način povezana s ispravnošću odnosa između braće i sestara. U tom djelu Duha koji nazivamo karizmom postoji takva ravnoteža između dijelova da, ako je jedna dimenzija oslabljena ili izostavljena, to ima posljedice na sklad cjeline. Možda možemo reći da se punina iskustva terezijanske karizme, „ljepota Karmela“, daje samo u integraciji dva načina njezinog življenja, sestara i braće. Moramo hodati s dvije noge, disati s dvoja pluća, osjećajući ih oba kao svoje udove, zrcalne dijelove istog tijela.

Nije mi namjera opisivati ​​ovu vezu na idiličan način, jer to ne bi bila istina. Ne smijemo se hraniti iluzijama, koje stvarnost brzo negira, već uvjerenjima, za koja se moramo boriti, prije svega sa samima sobom, i kojima ćemo ostati vjerni usred kušnji i poteškoća. Ako razmišljamo o našem međusobnom odnosu, na osobnoj razini i na razini zajednice, vjerujem da ćemo osjetiti potrebu zatražiti oprost zbog činjenice da smo počinili mnogo pogrešaka „mišlju, riječju, djelom i propustom“. Ali stvarni odnos postoji i raste samo u ovom sukobu svjetla i sjenâ, otpora staroga čovjeka i nadahnuća novog stvorenja, predrasuda koje trebamo nadvladati i slobode koju trebamo osvojiti. To je zahtjevan put, koji traži energiju, vrijeme i strast. Sve u svemu, lako je pružiti korisne usluge: ono što je teško jest izgraditi ljudski i duhovno čvrst odnos na koji se može računati. Ali to je upravo ono što trebamo: podržati drugoga/u da otkrijemo da smo u stvarnosti podržani, i da se, kad drugi/a nedostaje, stvara vakuum koji nas dovodi u opasnost da padnemo. Sveta Terezija bi rekla da moramo „podržavati jedni druge kako bismo išli naprijed“ (Moj život 7, 22: «es menester hacerse espaldas unos a otros los que le sirven, para ir adelante»).

Ako sam uzeo olovku da bih vam pisao, nije to samo da vam zahvalim na molitvama i ljubavi kojima ste me podržavali tijekom ovih godina, već i da vam ostavim ovaj poziv na savez. Terezija je, kako bi izvela projekt novog utemeljenja Karmela, koji joj je Bog povjerio, tražila saveznike. Iskreno govoreći, našla ih je vrlo malo, ali bez njih, bez obzira na sve milosti kojima je bila obdarena, ne bi joj bilo moguće izvršiti njeno poslanje. Ono što zapanjuje kada se čitaju njezini spisi, jest jasnoća s kojom prepoznaje, s jedne strane veličinu pothvata na koji je bila pozvana, a s druge strane njezinu malenost i potrebu za ljudskom pomoći, savjetnicima, voditeljima i suputnicima na tome putu, i zato ih neprestano traži od Gospodina. Kad pronađe braću i sestre sposobne shvatiti i podijeliti njezinu avanturu, sklapa s njima čvrsti pakt prijateljstva i savezništva, koji nadilazi osjećaje i emocije. Terezija zna da je ranjiva žena u odnosu s drugima, ali nakon duge i teške borbe darovan joj je mir srca slobodan od emocionalnih ovisnosti. Što više zadobiva konkretnu formu djelo koje se ostvaruje, to se više Terezija baca na posao, bori se i ljubi, pati i likuje, nada se i drhti. Stječe mnogo neprijatelja, ali i malo pravih prijatelja, i to joj je dovoljno da nastavi dalje.

Dobro je da se sjetimo iz koje smo povijesti, iz kakvog smo ljudskog iskustva rođeni, jer ako danas osjećamo potrebu za preporodom i ponovnim otkrivanjem izvornog duha, to se može dogoditi samo življenjem sličnih iskustava. Novi se život uvijek rađa kroz bolove i rizike rađanja. Ne kupuje se, niti se stvara nekim dekretom. Dekreti dolaze kasnije, da se prizna djelo koje je Bog učinio u nama. Možda će riječ „preporod“ biti za neke pretjerana. Pa ipak, duhovni život svakoga od nas sastoji se od mnogih smrti i ponovnih rađanja, i samo se na taj način održava u životu. Put ljudskog bića nije ravan put s jednoličnim kretanjem, i analogno tome, to nije niti put redovničke zajednice, ako ga ne želimo svesti na njegov institucionalni profil. Institucijama je svojstveno da budu stabilne i mjerljive u kvantitativnom smislu: možemo brojati koliko je članova nekoga Reda ili zajednice, koliko je zvanja koja dolaze i onih koja odlaze, godine trajanja jednog osnutka, broj kuća, iznos ekonomskih sredstava. To su važni podaci koji nam daju da postanemo svjesni objektive stvarnosti institucije i koji nam omogućuju da pravimo predviđanja u vezi s bliskom budućnošću. Međutim, živjeti je mnogo više od upravljanja institucijom. Jedna od opasnosti, možda i najozbiljnija opasnost našeg doba jest zaboraviti što znači živjeti za čovjeka i kršćanina, i uvjeriti se da je postojanje podijeljeno između radnog vremena kako bi struktura funkcionirala i slobodnog vremena za odvraćanje pažnje i opuštanje napetosti. Ako je možda ta vizija života i čovjeka ušla i u naše zajednice i naše duše, onda da, postoji potreba za ponovnim rađanjem, vraćanjem unatrag, i treba krenuti ispočetka. Zapravo nije važno u kojoj instituciji ili tvrtki radite: važno je razumjeti jesmo li i mi postali dijelovi sustava koji nas navikava da funkcioniramo, a ne da postojimo (Aludiram na naslov knjige M. BENASAYAG, Funzionare o esistere?, Vita e Pensiero, Milano 2019). U opasnosti smo da čak i pandemiju, u koju smo uronjeni više od godinu dana, zamišljamo i doživljavamo samo kao ometanje stroja, čekajući da nastavi funkcionirati kao prije i više nego prije.

Nije ovo mjesto za upuštanje u složene filozofske i sociološke analize vremena u kojem živimo, ali se ne možemo ni izuzeti od ozbiljnog razmišljanja o tome, kao da je prostor naših muških i ženskih samostanâ nepropustan za mentalitet današnjeg svijeta. Znamo dobro da to nije slučaj, niti može biti. Gospodin nije istrgnuo svoje učenike iz svijeta, već im je darovanjem Duha dao slobodu da ne budu od svijeta (Iv 15,19). Biti njegovi znači ne biti od svijeta, a to podrazumijeva stalnu borbu i budnost nad nama samima. Ako nam pažnju privuku druge brige, a naša sloboda mišljenja i djelovanja uvelike je uvjetovana našom okolinom, možemo odustati od bitke. Naš vid postaje zamagljen i više nismo u stanju vidjeti ispod površine, raspoznati znakove Božje prisutnosti i sjeme budućnosti koju on polaže u naš život. Na taj način lišavamo Crkvu i svijet naše najautentičnije i najbitnije službe. Doista, tko bi više od redovnika i kontemplativaca trebao pomoći Crkvi i svijetu da jasnim i proročkim očima vide Božji plan utkan u zamršene zaplete naše povijesti? Sjetite se pobudnice koju vam je papa Franjo uputio: „Budite bukteće baklje koje prate hod muškaraca i žena u tamnoj noći svijeta. Budite jutarnja straža koja najavljuje svitanje. Svojim preobraženim životom i jednostavnim riječima, dozrelim u tišini, pokažite nam Onoga koji je put, istina i život, Gospodina koji jedini donosi puninu našem životu i daruje život u izobilju.“ Papa zaključuje: „Sačuvajte živom proročku vrijednost vašeg života odricanja“ (VDQ 6).  Radi se upravo o tome: čuvati živim proroštvo svojstveno našem karmelsko-terezijanskom pozivu.

Drage sestre, nisam pesimist. Kako bih to mogao biti nakon ovih godina kad sam živio u kontaktu s toliko ljudi koji ljube Boga i svoj život daruju s radošću? Siguran sam da se vatra Duha ne gasi, već ostaje i čuva se poput žara pod pepelom čekajući da ga novi dah oživi. Moramo se moliti da ovaj dah života i dalje puše u Karmelu. Ali isto tako moramo pomoći jedni drugima da se „ne prevarimo“, kako je voljela reći sveta Terezija. Nije vrijeme da se brinemo o „stvarima od male važnosti“ (Put k savršenosti 1,5: «negocios de poca importancia»). Boli me kad primijetim kako su često manje važne stvari one kojima se bavimo, trošeći vrijeme i energiju na ono što ne daje život ili je već mrtvo, dok zanemarujemo crpljenje iz izvora žive vode. Posljednjih godina pratio me redak iz Knjige Izreka, koji sam citirao više puta, redak posebno drag jednom autoru, dapače svjedoku, koji je s proročkom jasnoćom prepoznao izazove Crkve u našem vremenu, Dietrichu Bonhöfferu: „Svom brižljivošću čuvaj srce svoje; jer iz njega izvire život!“ (Izr 4,23). Bojim se da svoje srce ne čuvamo dovoljno, da ga ne slušamo, ne liječimo i ne obrađujemo. U njemu se tada lako ugnijezde oni koje drevno monaštvo naziva „loši duhovi“. To je pitanje s kojim se trebamo pozabaviti: tko nastanjuje moje srce? U čije sam ruke stavio njegove ključeve? Mislimo da smo njegovi gospodari i iskreno ga želimo predati u ruke našega Prijatelja i Gospodina, ali u stvarnosti to često nije slučaj. Bez da smo toga svjesni, dopuštamo zlim duhovima da uđu u nas same i u naše zajednice, i oni sada slobodno kruže i usmjeravaju nas prema slijepim ulicama svjetovnosti.

Moramo o svemu tome razgovarati, pomagati jedni drugima kao braća i sestre da ustrojimo zajednički front protiv ove invazije koja nas lišava jedine stvari zbog koje vrijedi živjeti ovaj život: radikalnosti srca koje se daruje bez rezerve Isusu i njegovoj Riječi. Ne treba nam niti vraćanje unatrag iz straha, niti iluzorni bijeg prema naprijed, što mi se čini kao izbjegavanje stvarnih problema s kojima se treba suočiti. Nije broj kuća, niti zvanja, nije količina aktivnosti koje ćemo biti sposobni ostvariti ono što će nam osigurati budućnost vrijednu naše prošlosti. Hrabrost je tražiti istinu unutar i izvan nas i donositi odluke u skladu s onim što smo prepoznali kao istinito, i nije važno ako to ne odgovara onome što svijet očekuje ili onome što se do sada činilo. Nema sumnje da će nas u sljedećih nekoliko godina biti sve manje i manje, ali to me ne brine. Ako se odvojimo, ako dopustimo da nas zaokupe interesi svijeta i tijela, često prerušeni u religiozne i duhovne oblike, onda ćemo se trebati bojati.

Povjeravam vašim molitvama proces pripreme za sljedeći Generalni kapitul. Znam da vaša duhovna i sestrinska podrška neće izostati. Neka nam Marija bude voditeljica i učiteljica u prihvaćanju Riječi i dopuštanju da ona postane tijelom među nama.

 

Vaš brat u Karmelu,

o. Saverio Cannistrà, OCD

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.