Draga braćo,

sukladno našoj tradiciji, rad ovog 92. općeg kapitula započinjemo s izvješćem generalnog poglavara o stanju Reda. Iskreno govoreći, što se mene tiče, nakon dvanaest godina službe u svojstvu generalnog poglavara Reda, osjećam da sam već izrazio sve što imam reći o stanju našeg Reda. Mislim da nemam što puno novoga dodati onome što se može pročitati, posebno u prezentacijama na Izvanrednim definitorijima iz 2011., 2014. i 2017., te na Generalnom kapitulu u Avili 2015. Kako se ne bih ponavljao i kako bih izbjegao nepotrebno produljenje svog izlaganja, dopustite mi da ukratko podsjetim na bitne točke tih prezentacija i da pokušam istaknuti zajedničku nit koja ih povezuje u jedan jedinstveni razvoj.[1]

Retrospektivni pogled

U Izvanrednom definitoriju 2011. inzistirao sam prije svega na potrebi da pođemo od stvarnog iskustva, od onoga što naša braća i naše zajednice konkretno žive u svom svakodnevnom životu, jer je samo kroz tu “hermeneutiku odozdo” moguće vidjeti istinu o našem Redu i put kojim idemo. Citirajući poznati izraz E. Husserla, pozvao sam nas da “odemo do samih stvari”, da pročitamo duševna stanja subraće i ljudsku i duhovnu atmosferu koja se živi u zajednicama te da ih usporedimo s duhom, motivacijama i osjećajima svete Terezije kako su posebno opisani u Putu savršenosti.

Iz usporedbe koju smo pokušali napraviti na tom forumu, pojavilo se nekoliko obveza za šestogodišnje razdoblje. Prva među njima bila je “uspostava terezijanskih zajednica kao mjesta autentičnog ljudskog i duhovnog rasta te zračenja istine i ljepote doživljene u njima.”

Ako zajednice postanu samo “tranzitna mjesta na osobnom putovanju svake osobe, čije je težište drugdje” – navodi završni dokument – onda to nije neki jednostavan nedostatak koji bi se mogao nadoknaditi bogatstvom drugih dimenzija, poput djela pastorala, nego je to onda neuspjeh terezijanskog karizmatskog projekta. Zaključili smo, da će nam sa zajednicom sve ostalo biti dato, ali bez zajednice će se oduzeti čak i ono što imamo.

Izvješće Definitoriju u Koreji 2014. godine nastojalo je produbiti analizu zašto se čini da je vitalnost Reda oslabljena ili u zastoju. Čini mi se da je proces preobrazbe pokrenut od 1970-ih doveo do oslobođenja ne samo od tlačiteljskih oblika legalizma i autoritarizma, već i od one objektivne spone koja nas povezuje sa smislom naših života, naime sa ciljem, telosom kojemu teži naše karmelsko zvanje.

Ova napetost usmjerena prema cilju doista je spona, ali privlačna i dinamična spona. Izgubiti cilj u ime slobode individualnog samoostvarenja zapravo znači izgubiti smjer i energiju kretanja. Sloboda lišena svog cilja gubi propulzivni dinamizam i počinje se okretati oko same sebe. U ovoj autoreferencijalnoj statičkoj naravi, život je ispražnjen od smisla i lako ga je ispuniti manjim distrakcijama i zadovoljstvima koje nudi tehno-konzumerističko društvo.

Kako bismo se suprotstavili ovoj tendenciji koja dovodi do demotivacije i unutarnje paralize, moramo si ozbiljno postaviti pitanje: kakva osoba želim postati? Odgovor nije toliko u onome što govorimo riječima, već u onome što je zapisano u “životnim praksama” koje slijedimo i kojima dopuštamo da nas oblikuju. Imamo ideju, barem neku nejasnu, da identitet bosonogog karmelićana ovisi o primjenjivanju određenih praksi/postupaka, poput kontemplativne molitve i bratskih odnosa, a one su detaljno opisane u našim Konstitucijama (Ustanovama). No, je li naš put taj na koji nas oblikuju te ili druge prakse u skladu s drugim identitetima te nas čine drugačijima od onoga što smo izjavili da želimo postati? Iz ovih pitanja proizašla je potreba za širokom i iskrenom usporedbom s tekstovima naših Konstitucija i normi kako bi se provjerilo prema kojem cilju vodi put kojim idemo kao pojedinci i kao zajednica.

Kao što je poznato, Generalni kapitul je 2015. donio odluku da “Red započne iznova iščitavati svoje Konstitucije, sa ciljem njihove moguće izmjene a sve radi obnove života” (“Vrijeme je za hod” – Završni dokument 91. Generalnog kapitula OCD -a, br. 28). Primarna svrha ovog ponovnog iščitavanja bila je obnova života kroz usporedbu s našim zakonodavnim tekstovima, u kontinuitetu s prethodnim šestogodišnjim razdobljem posvećenim ponovnom čitanju djela svete Majke Terezije.

Namjera Generalnog kapitula bila je smanjiti raskorak koji je nastao između formuliranja našeg ideala života u Konstitucijama i našeg proživljenog iskustva: “Riječ je o ponovnom stvaranju – gdje postoji nešto oslabljeno ili izgubljeno – napetost između puta i cilja” (Vrijeme je za hod, br. 27). Međutim, mogućnost revizije Konstitucija nije isključena ako se, više od trideset godina nakon njihova odobrenja, to pokaže kao nužno potrebno. S tim u vezi Kapitul je razmatrao tri moguće opcije: “preraditi Konstitucije, revidirati ih i/ili izraditi nacrt Deklaracije o karmelsko-terezijanskom životu” (Vrijeme je za hod, br. 32).

Program ponovnog iščitavanja Ustanova provodio se od listopada 2015. do lipnja 2018. pomoću dvanaest analitičkih vodiča, koje je pripremilo posebno povjerenstvo, što je vodilo i omogućilo osobno proučavanje i raspravu u zajednici. Na Izvanrednom definitoriju 2017. izvršena je prva ocjena dosadašnjeg rada, ocjena koja je svakako bila pozitivna, ali u kojoj su također istaknuta ograničenja i nedostaci. Izvješće o stanju Reda, koje sam tom prilikom predstavio, započelo je sljedećim zapažanjem: “Naš Red dijeli opću situaciju današnjeg redovničkog/vjerskog života, koju bismo mogli definirati kao put obnove koji je ostao negdje na pola puta, koji je spor ili čak blokiran zbog nesigurnog smjera, složenosti puta i zamora putnika.” Zatim sam analitički predstavio aspekte života Reda u kojima se ova situacija nedovršene obnove čini najočitijom: kontemplativna dimenzija, briga o sebi, bratski život u zajednici, odnos između karizme i zaređenih svećenika, intelektualna formacija i odnos s našim sestrama karmelićankama i s laicima.

Ovaj retrospektivni pogled zaključujem odlukama donesenim na Izvanrednom definitoriju u Goi 2019., koji je odlučio ne nastaviti s revizijom Ustanova, te je odobrio izradu Deklaracije o karmelsko-terezijanskoj karizmi i reviziju Odredbi za primjenu Ustanova. Od ožujka ove godine bio vam je dostupan drugi nacrt Deklaracije o karizmi koji je ispravljen na temelju prijedloga koje smo primili iz okružja i od pojedine braće. U lipnju smo vam poslali predloženu reviziju nekih od Odredbi za primjenu Ustanova. Tijekom ova dva tjedna zajedno ćemo raditi na ovom materijalu.

Kamo idemo?

Na kraju svog drugog mandata smatram da ne bih učinio ni Redu ni ovom Generalnom kapitulu uslugu, kad se ne bih usudio izvući zaključke iz onoga što sam promatrao i doživio u ovom razdoblju. Dužnost mi je iskreno reći ono što mi se čini istinom preobrazbe koja se događa u našem Redu, bez umanjivanja ili prikrivanja. Ovo što govorim predstavljeno je i odobreno od strane Generalnog definitorija, pa vam govorim u ime opće uprave Reda.

Kako bih opisao evoluciju kojoj svjedočimo, upotrijebit ću neke podatke koje smo uočili tijekom pastoralnih vizitacija i koji su potvrđeni odgovorima koje su nam okružja slala tijekom ponovnog iščitavanja Konstitucija. Razmotrit ću ih grupiranjem u četiri točke:

• Krećemo se prema Karmelu koji je više apostolski, a manje kontemplativan: više se angažiramo u vanjskim djelima nego li u molitvi.
• Briga o životu zajednice gubi svoju središnju važnost u korist prevladavajućih zahtjeva pastoralne službe.
• Formacija naših mladića, ako izuzmemo godinu novicijata, više je orijentirana na svećeničko ređenje i vršenje službe nego na sazrijevanje i učvršćivanje naše braće i karizmatskog identiteta.
• Razlike koje postoje među regijama i okružjima stavljaju jedinstvo Reda pod veliku napetost. Tradicionalna autonomija koja je po našem zakonu dodijeljena provincijama riskira postati neovisna do te mjere da su nam se neke pokrajine javile u nadi da će Red u budućnosti poprimiti svojevrstan oblik federacije okružja.

Namjerno sam iznio te podatke u obliku apodiktičkih teza, bez nijansiranja, kako bih vam omogućio da dokučite stvarnost u svoj njezinoj provokativnoj konkretnosti. Nije više vrijeme za ostajanje u nejasnoćama i nepokretnostima. Je li to gubitak specifičnosti karmelsko-terezijanskog identiteta i jedinstva Reda? Ili je riječ o legitimnoj evoluciji karmelsko-terezijanske karizme, koja – u čvrstoj vjernosti svojim temeljnim elementima – pojačava aspekte osobito važne za današnji svijet? Ako se slažemo u pogledu poželjnosti i valjanosti ove evolucije, moramo to otvoreno reći. Mi smo vrhovna vlast Reda: naša subraća, osobito mlađa, očekuju od nas jasne odgovore na teorijskoj i praktičnoj razini, na mnoga pitanja koja imaju o našem načinu života i rada. Ako Generalni kapitul vjeruje da je to pravi smjer kojim Red treba ići i ako tako odluči, svi ćemo ga prihvatiti i snosit ćemo potrebne posljedice. Ono što ne možemo učiniti jest potvrditi na teorijskoj razini jedno, a činiti u praksi nešto posve drugo. Nedosljednost je u svakom slučaju zlo; zbunjuje umove i čini ih nesposobnima za lucidne i hrabre izbore. Štoviše, kako možemo odgajati svoje mlade ljude ako im nismo u stanju jasno prenijeti ono u čemu se sastoji naš poziv i poslanje u Crkvi?

S moje strane, vjerujem da bi nastavak u opisanom smjeru značio dostizanje točke raskida s našom tradicijom i promjenu ravnoteže koja povezuje različite elemente našeg karizmatskog identiteta. Iz tog razloga ovdje ponovno potvrđujem potrebu za ozbiljnom reformom Reda, kao što sam već izrazio na Definitoriju iz 2017., u skladu s apelima koje papa Franjo upućuje cijeloj Crkvi, a posebno osobama posvećenog života, koje su svojom proročkom karizmom u prošlosti predviđale i nadahnjivale obnoviteljske pokrete crkvenog tijela. Međutim, u svom govoru na Definitoriju 2017. suzdržao sam se od davanja konkretnih prijedloga jer – rekao sam – nije mi se činilo ispravnim “predložiti cijelom Redu viziju obnove ili reforme temeljenu na mojoj osobnoj viziji ili senzibilitetu.” Iako sam u to još uvjeren, vjerujem da me ta opravdana razboritost ne sprečava da vam za vašu slobodnu raspravu predstavim neke putove kojima bi, po mom mišljenju, Red mogao ili trebao krenuti da izađe iz krize s kojom se bori i da poduzme obnovu koja nije nametnuta okolnostima, već je svjesno odabrana i koherentno se provodi na temelju primljenog dara milosti i potreba današnjeg svijeta.

Kao što vidite, ne mislim na opomene koje podsjećaju našu subraću na dužnosti karmelićanskog života, poput: više molite i budite vjerniji životu zajednice! Vrlo dobro znamo da se takve preporuke, koliko god bile pravedne i potrebne, tumače kao prakticiranje poučne književne vrste od koje se ne očekuje nikakav praktični učinak. Zapravo, bilo bi naivno i pojednostavljeno razmišljati o rješavanju naše duboke krize identiteta dobrovoljnim pozivima na veće poštivanje pravila Reda.

Ono o čemu razmišljam i što vam želim predložiti jest da pomnije razmislite o nekim mogućnostima koje imamo u našem Redu i koje vjerojatno još nismo prikladno iskoristili.

Apeliram, dakle, ne na napor volje, već na napor inteligencije i promjenu mentaliteta koji će nam omogućiti da svoj život postavimo na drugačiji način i pripremimo budućnost bez uvjetovanja prošlosti koja je ionako – prošlost, ali da u isto vrijeme budemo vjerni karizmatskom naslijeđu koje smo baštinili i za koje smo odgovorni pred Crkvom i svijetom. Ovo je, po mom mišljenju, jedini način da se u praksi provede ono što smo zapisali u Deklaraciji o karizmi. S mnogo strana od nas se tražilo da Deklaraciju učinimo učinkovitijom i operativnijom te da tako izbjegnemo rizik da i ona ostane dokument o kojem se tek raspravlja, odobrava ga se i brzo zaboravlja. Pitam se, međutim, na što mislimo kada tražimo praktične odluke. Mislimo li na norme koje nameću poštivanje određenih postupaka bitnih za življenje našeg poziva, potrebno je samo pozvati se na već postojeće Konstitucije. No, ne radi se o jednostavnom poštivanju postupaka. Pitanje je jasnoće i hrabrosti: jasnoće kako bismo postali svjesni epohalnih promjena koje se događaju u povijesti našeg Reda, kao i cijele Crkve, te hrabrosti za donošenje odluka koje odgovaraju duboko promijenjenoj povijesti. Ne možemo tek ponoviti ono što smo uvijek radili ako doista želimo biti vjerni svom identitetu i pripremiti mu budućnost.

Interkulturalnost

Izuzetno je teško prognozirati budućnost našeg Reda iz nekoliko razloga. Prvi i najočitiji jest da se demografska slika Katoličke crkve i kršćanstva općenito brzo mijenja. Spomenut ću samo nekoliko statističkih podataka. Prema istraživanju od prije nekoliko godina, 61% kršćana živi na globalnom jugu, a samo 39% u Europi i Sjevernoj Americi.[2] Predviđa se da će “do 2050. vjerojatno biti više kršćana u Africi (1,25 milijardi) nego u Latinskoj Americi (705 milijuna) i Europi (490 milijuna) zajedno.”[3]

Pogledamo li trenutnu statistiku Reda, otkrivamo da Europa i dalje ima najveći broj članova, 1401 (35,2 %), a odmah zatim slijedi Azija s 1313 članova (33 %). Zbrojimo li broj članova iz Europe, Sjeverne Amerike i Bliskog istoka, dolazimo do ukupno 1626 ili 40,8 % od ukupnog broja. Afrički Karmel trenutno ima 552 braće, što odgovara 13,9 %, dok Latinska Amerika, s 487 braće, čini 12,2 % od ukupnog broja.

Ti brojevi očito ne uzimaju u obzir dob braće. Kad bismo uspjeli napraviti statistiku koja uzima u obzir i dob, lako bismo mogli predvidjeti da će Europu uskoro preteći Azija, te brzi uspon Afrike i Madagaskara. Predodžbu o budućnosti možemo steći i gledanjem broja redovnika u formaciji koji su trenutno raspoređeni na sljedeći način:

Ukupno                                875

Jasno je da se lice Reda, koje se već predstavlja u broju onih u formaciji sa 75 % svojih članova u Aziji i Africi i sa svega 16-17 % u Europi i Sjevernoj Americi, duboko razlikuje od situacije prije svega tridesetak godina, kako pokazuju statistički podaci iz 1991. godine, u kojima je 57,4 % članova živjelo na sjeveru planete, a samo 26,1 % u Aziji i Africi (a preostalih 16,5 % u Latinskoj Americi):

S druge strane, interni podaci našeg Reda potpuno odgovaraju općoj statističkoj slici, pa se može, u krajnjoj sintezi, reći da trenutno 40 % bosonogih karmelićana živi na sjeveru planeta, a 60 % u jugu, ali predvidljivo je da će se za desetak godina ravnoteža još više nagnuti u korist Afrike i Azije, koje će imati do 75 % članova cijelog Reda. Ta je zemljopisna i kulturna promjena toliko duboka da dovodi u krizu svaki pokušaj zamišljanja budućnosti iz tradicionalnih okvira europskog i sjevernoameričkog Karmela. Posljedice su nebrojene pa će predstavljati istinske izazove za budućnost, osobito na razini opće uprave Reda.

Posebno poučan primjer tiče se Generalne kurije i drugih kuća koje ovise o Generalnom definitoriju: zajednica i fakultet Teresianuma, Međunarodnog zavoda i CITES-a u Avili. Sastav ovih zajednica, na temelju zemljopisnog podrijetla članova, trenutačno je sljedeći:

Kao što vidimo, europska braća daleko su u većini: od ukupno 50 braće, 34 (68 %) su Europljani, udio koji odražava demografsku situaciju Reda koja je odavno nadiđena. Istodobno se mora reći da zamjena europskih fratara neeuropskim nije nimalo jednostavna, niti se može uzeti zdravo za gotovo da će biti uspješna. Nekoliko pokušaja ubacivanja neeuropske braće u međunarodne kuće pokazalo se neuspješnim iz različitih razloga, među kojima su svakako prisutne i kulturne razlike sa svim svojim implikacijama.

Konkretan slučaj međunarodnih zajednica u službi cijelog Reda rasvjetljava jedan od glavnih izazova za budućnost našeg Reda, naime, sposobnost prevladavanja kulturnih prepreka i promicanja interkulturalnosti u našim okružjima i zajednicama. Sada je vrijeme da se suočimo s ovim temeljnim izazovom, koji je predugo odlagan. Iako se Red sastoji od tisuća članova iz vrlo različitih kultura, možemo reći da nedostaju iskustva iz međukulturalnih zajednica kao i inicijative za osnivanje takvih zajednica. Izuzmemo li središta koja izravno ovise o Općem definitoriju u Rimu, Avili i Svetoj zemlji, te neka sporadična iskustva suradnje u službi nekih provincija, naše su zajednice strogo monokulturalne.[4] Čini se da primjenjujemo logiku aut-aut (ili-ili), a ne et-et (i-i). Ako udio Afrikanaca raste u misiji u Africi, vrijeme je za odlazak Europljana ili Amerikanaca. U Europi i u Sjedinjenim Državama svjedočili smo umnožavanju prisutnosti braće, osobito Indijaca, na teritoriju drugih provincija bez ikakve zabrinutosti po pitanju njihova integriranja u život ovih provincija. Već dvadeset godina traju ovakve pojave, sve dok se Generalni definitorij nije umiješao kako bi prekinuo tu praksu koja je u suprotnosti sa strukturom našeg Reda. Nadamo se da smo napokon uspjeli zaustaviti taj fenomen, no ipak je značajno da se on dogodio i da je bila potrebna odlučna intervencija vrhovne vlasti Reda kako bi se tome stalo na kraj i usmjerilo našu braću prema oblicima međuprovincijske suradnje. Na taj je način izašla na vidjelo velika slabost Reda, naime, činjenica da različitost nije u službi jedinstva već ukrućuje u paralelnim strukturama koje međusobno ne komuniciraju.

U mnogim redovničkim kongregacijama ovaj rad međukulturalne razmjene traje već dugi niz godina. U našem se Redu to nije dogodilo, bilo zbog općeg otpora promjenama, bilo zbog važnosti i snažne autonomije koju naša tradicija pridaje provincijskoj zajednici. Zapravo, oblik interkulturalnosti primjeren našoj karizmi ne prolazi kroz slabljenje strukture provincije, već kroz prevladavanje “provincijalizma”, shvaćenog kao povlačenje provincije u sebe i u svoju unutarnju dinamiku. Moramo potaknuti ljude na kretanje i dijalog, baš kao što se to događa u našim zemljama i gradovima, koji sve više postaju multietnička i multikulturalna središta. Dopuštanje da ovaj trenutni val uđe u naše domove i naša okružja prisilit će nas da preispitamo mnoge naše navike, ponašanje i načine razmišljanja. No, upravo nam je to potrebno: pomiriti se s poviješću koja se promijenila, u odnosu na koju smo zaostali, podnoseći ju pasivno i ne shvaćajući njezine novosti i mogućnosti.

Ne možemo, međutim, zaboraviti ili sakriti poteškoće i prepreke koje stoje na putu postizanju ovog cilja. Prva i najočitija poteškoća, ali ne nužno i najozbiljnija, tiče se visoke prosječne dobi europskih provincija koje općenito imaju veliki broj starijih osoba i malu skupinu mladih ili manje starih osoba. To se ne događa automatski, ali je zasigurno uobičajeno da visoka dob odgovara manjoj volji za promjenom, pogotovo ako te promjene nisu samo vanjske, već i mentalne. Mladi se najbolje prilagođavaju novim situacijama i suputnicima. U tom pogledu Stari kontinent nema mnogo raspoloživih resursa.

Najveće poteškoće, međutim, ovise o putu kojim je Red išao u posljednjih trideset do četrdeset godina. Zapravo, Red se duboko razvio i promijenio u svom zemljopisnom i kulturnom sastavu, ali čini se da ta promjena nije bila vođena ni usmjeravana smjernicama koje proizlaze iz naših zakonodavnih tekstova. Rasli smo ili smo odbijali rast a da pritom nismo mnogo preispitivali identitet onoga što je tim procesima nastajalo. Brzo smo odbacili pitanje identiteta odgovorivši da se može biti bosonogi karmelićanin na različite načine. Ovaj odgovor, međutim, uzima zdravo za gotovo upravo ono što je bilo predmet pitanja, a to je kako biti u skladu s identitetom karmelsko-terezijanske karizme. Ono čemu smo svjedočili nije bujanje mnoštva iz jedne karizme, cvjetanje drveta čvrsto zasađenog u korijenu. Da bih dao ideju o tome što mislim da se dogodilo, upotrijebio bih drugačiju metaforu, onu slike, fotografije na kojoj se neki detalji pretjerano uvećavaju sve dok se ne izgubi oštrina kontura. Pa umjesto bogatstva različitih perspektiva, koje svaka na svoj način odražavaju puninu karmelskog života, svjedoci smo stvaranja niza preslika iste slike koje su zamaglile njezinu izvornu jasnoću povećavanjem ili smanjivanjem jednog ili drugog aspekta.

Ova današnja situacija čini izuzetno složenim nastojanje da se ostvari dijalog između različitih regija i okružja našeg Reda, nakon desetljeća neizmijenjenih puteva i procesa koji često uopće nisu u međusobnom dijalogu. Upravo iz tog razloga hitno moramo započeti dijalog polazeći od zajedničkog životnog iskustva, znanja i predanosti suradnji. Samo na taj način moći ćemo ponovo staviti u opticaj naše snage. Ostanemo li pak zatvoreni u vlastitim monokulturalnim ljuskama, dopustit ćemo milosti koju nam Gospodin nudi radi izlaska iz krize da prođe pored nas, a da to ni ne shvatimo.

Moglo bi se i trebalo poduzeti nekoliko konkretnih koraka u cilju međusobnog približavanja. Među njima je, na primjer, učenje jednog ili dva zajednička jezika s kojima možemo komunicirati sa svim članovima Reda. Mnoge druge vjerske/redovničke institucije odavno su odlučile koristiti jedan ili najviše dva službena jezika, dok smo se mi do sada opirali ovoj promjeni, koja je sama po sebi mala, ali koja osim očite praktične korisnosti ima i veliku simboličku i duhovnu vrijednost: nastojanje da napustimo svoju jezično-kulturalnu zonu udobnosti kako bismo doprli do drugih.

Čak su se i strukture zajedništva i suradnje predviđene našim zakonom općenito slabo koristile. Konferencije viših poglavara, s izuzetkom Latinske Amerike, odigrale su vrlo marginalnu, a u nekim slučajevima i nikakvu ulogu. Posljednjih godina tendencija ulaganja u te strukture još je manja, unatoč objektivnoj potrebi veće suradnje. Postoje važne koordinacijske funkcije i službe, nekada dodijeljene središtu Reda s raznim tajništvima, koje bi se danas mogle učinkovitije provoditi na razini regionalnih konferencija (u području formacije, promicanja zvanja, posebnih apostolata). Čak je i mogućnost uspostave međuprovincijalnih zajednica, osobito za početnu formaciju, slabo ostvarena. Iznenađujuće je primijetiti kako provincije s vrlo malim brojem braće smatraju da ne moraju surađivati s drugim okružjima kako bi ponudile što bolje formaciju svojim kandidatima te s obzirom na budućnost koja će biti više zajednička. Slično se može reći i za područje trajne formacije, što bi moglo biti vrijedna prilika za razvijanje mogućnosti susreta, razmjene i dijaloga među pripadnicima iste regije.

 Formacija

Reforma ima svoje privilegirano mjesto provedbe u formaciji, odnosno tamo gdje nastojimo “dati povijesni oblik” daru Duha koji smo primili pozivom u terezijanski Karmel. Kad govorim o formaciji, ne mislim samo na početno razdoblje, već na cjeloživotnu brigu i njegovanje svog poziva. Bez čvrste formacije nije moguće suočiti se sa složenošću našeg vremena i dati vjerodostojne odgovore na mnoga pitanja koja nam se postavljaju. Još korjenitije, bez stalne predanosti formaciji lako ćemo nasjesti na svjetovni mentalitet, popustit ćemo pod pritiskom sustava koji nas ujednačava, te nas izvan naših različitih subjektivnih pozicija i uvjerenja, svodi na anonimno stanje proizvođača /potrošača u društvu kojim dominira tržište. Odvojenost od svijeta, o kojoj govori sveta Terezija, danas zahtijeva više nego ikada ne samo asketsku dimenziju obrane i udaljavanja, već i razvoj kritičkog mišljenja, sposobnog razlučivati u svjetlu vjere.

I na tom području, na teorijskoj razini, svi se izjašnjavamo uvjereni kako je formacija prioritetna obveza svakog okružja i cijelog Reda, u skladu s onim što je navedeno u dokumentima Crkve. Međutim, iz ovih načelnih izjava ne slijede nažalost dosljedni izbori. Koliko osoba i koje osobe ulažemo u formaciju? Koliko vremena, energije i financijskih sredstava posvećujemo početnoj i aktualnoj formaciji? Postavljamo li si neka pitanja o potrebi preispitivanja modaliteta formacije kako bismo je učinili učinkovitijom i primjerenijom vremenu u kojem živimo? Posebno mislim na naše najmlađe članove, kako na one koji su još u početnoj fazi formacije, tako i na one koji su tek nedavno položili svoje svečane zavjete ili su imali prezbitersko ređenje. Htio sam da izravno poslušamo njihov glas na početku ovog kapitula kako bi svi članovi kapitula imali ideju o tome što im se događa u mislima i srcima.

Velikim se koracima krećemo prema globaliziranom svijetu. Mlađi naraštaji, osobito u Europi i Americi, ali ovaj se trend širi posvuda, sve su više međusobno u kontaktu izvan političkih granica i kulturnih barijera. Tipično mjesto ovog susreta je virtualni mrežni prostor gdje se može komunicirati s jednog kraja Zemlje na drugi, zahvaljujući i engleskom jeziku, koji je postao koiné našeg doba. Držim da se naš Red još nije pomirio s ovom epohalnom promjenom, osobito na području početne i aktualne formacije. Još uvijek imamo vrlo lokalnu sliku formacije, koja je djelomično opravdana i treba je očuvati, ali koja postaje prepreka i kočnica kada postane kruta i zatvorena za novost. Ustvari, točno je da se pri odgoju mladih ljudi u provinciji trebamo pobrinuti za njihovu integraciju u provincijsku zajednicu, da ju upoznaju i da se po njoj raspoznaju. Postoji cijela lokalna tradicija koju mlada osoba koja ulazi u neki samostan Reda mora učiti i usvojiti. No, ta opravdana briga ne bi se trebala pretvoriti u strah od sukoba, dijaloga i dijeljenja iskustava s mladima iz drugih provincija i tradicija, kao da bi to moglo promijeniti čistoću njihove formacije ili oslabiti osjećaj pripadnosti dotičnoj zajednici. Ne zaboravimo da smo svi članovi istog reda i dionici iste karizme. Ako ne možemo prihvatiti izazov otvaranja granica i nadilaženja prepreka, riskiramo da se zatvorimo u vrlo mali svijet koji će prije ili kasnije biti preuzak i umjetno odvojen od ostatka Reda i Crkve.

Posljednjih je godina Generalna uprava pokušala promicati formacijska iskustva na međuprovincijalnoj razini, nažalost nailazeći na snažan otpor. Nakon nekih bojažljivih koraka naprijed uslijedili su odlučni koraci unatrag. Dalekosežni prijedlozi, poput godine formacije nekoliko godina nakon svečanog zavjetovanja i prezbiterskog ređenja, nisu bili prihvaćeni. Kako se europska braća provincijali možda sjećaju, na sastanku Konferencije provincijala Europe i Bliskog istoka održanom u Linzu od 4. do 11. studenoga 2017. godine, predložio sam da se uvede godina karmelske formacije nakon svečanih zavjeta i prezbiterskog ređenja, recimo nekih pet do deset godina kasnije. Model kojim sam se nadahnuo bio je model godine takozvanog tercijanskog novicijata (ili “treće probacije”) kod isusovaca. Kao što je poznato, to je bila inventivna zamisao svetog Ignacija koji je uspostavio ovo vrijeme duhovnog produbljivanja i obnove prije konačnog predanja Družbi Isusovoj. U Konstitucijama Družbe Isusove, sv. Ignacije govori o potrebi da se s intelektualnog studija prijeđe na schola affectus, školu srca, i upravo je iz tog razloga uveo razdoblje tercijanskog novicijata: “U tu će svrhu biti korisno onima koji su poslani na studij da, nakon što su završili sa skrbi i predanosti njegovanju intelekta, za vrijeme treće probacije ustraju u školi osjećaja, primjenjujući na sebi one duhovne i tjelesne vježbe koje im mogu pribaviti veću poniznost i odricanje od svake osjetne naklonosti i od svake volje i vlastitog suda, te veće znanje i ljubav prema Bogu našem Gospodinu. Na taj će način, nakon što su sami napredovali, moći bolje pomagati napredovanju drugih, na slavu Boga našega Gospodina.”[5]

Pogrešno je svesti prijenos karizme na učenje nekog niza intelektualnih sadržaja, poput sadržaja o povijesti Reda, proučavanja Pravila i Konstitucija, te nauka naših svetaca. Ti se sadržaji moraju staviti u konkretnu životnu praksu želimo li da uistinu odgajaju osobu, a ne da ju samo oblikuju u našoj tradiciji. To je zasigurno bila želja svete Terezije i naraštaja koji joj je neposredno slijedio. Čini mi se da smo danas zaboravili ono što je Tereziji i Ignaciju bilo jasno već u šesnaestom stoljeću. Zapravo, danas smo svjedoci svojevrsnog paradoksa: s jedne strane svjesniji smo konkretne psihološke dinamike osobe i inzistiramo na vrijednosti iskustva, dok se s druge strane čini da ne uspijevamo prilagoditi naše formacijske procese ovom dubljem antropološkom znanju. Organiziramo karizmatsku formaciju po uzoru na akademski studij filozofije i teologije, te iako opažamo da ova metoda nije učinkovita, jer osobu niti obrazuje, niti joj pomaže steći novi način razmišljanja i djelovanja, ne uspijevamo naći ništa bolje. Svjestan sam, međutim, da o tim pitanjima moramo otvoriti široku raspravu u našoj redovničkoj obitelji, što se do sada nije dogodilo. U nedostatku takvog pojašnjenja, ne čudim se što je prijedlog za treću godinu formacije izazvao mlake reakcije ili iskreno suprotstavljanje i stoga je u biti odbačen. Ono što je postignuto, ne bez oklijevanja i otpora, drugi je zajednički novicijat za zavjetovane osobe u Europi, koji je nažalost zaustavljen nakon prve godine zbog pandemije korona virusa. Nadamo se da će se on ubuduće moći nastaviti i ojačati. Veći dio naše budućnosti ovisi o našoj sposobnosti da odgojimo nov naraštaj karmelićana, sposobnih usvojiti i pounutrašnjiti našu karizmatsku baštinu, a zatim je i kreativno prenijeti. Od temeljne je važnosti i iskustvo susreta i međusobnog upoznavanja među mladima iz različitih provincija. U prošlosti je naš Međunarodni zavod bio ključno mjesto susreta za braću iz cijelog Reda. Čini se da je danas Rim izgubio veći dio svoje nekadašnje središnjosti, pa je tako stvorenu prazninu potrebno popuniti.

Uznemirujuće je primijetiti koliko je osjećaj pripadnosti Redu kao takvom oslabljen. Ono što je nekad predstavljalo izvor ponosa i vitalne predanosti za svakog karmelićanina, danas se doima samo kao neka hladna pravno-institucionalna činjenica. Osjećaji, nastojanja i motivacije imaju svoje središte negdje drugdje, u promicanju sebe ili, u najboljem slučaju, svojeg okružja. Red se u svojoj globalnoj stvarnosti pojavljuje kao nešto udaljeno i apstraktno, kao nešto što nas se izravno ne tiče. Otuda nastaju prepreke s kojima se susreću oni koji su pozvani upravljati Redom na općoj razini, kako u pronalaženju raspoloživih ljudi za rad u centrima u službi cijelog Reda, tako i u pronalaženju uha koje će poslušati pri obraćanju svoj subraći, te pokušajima da ih se uključi u međuprovincijalne projekte ili u putove animacije i formacije. Čak ni priprema i sudjelovanje na Generalnom kapitulu ne izazivaju posebno oduševljenje, što je vidljivo iz odgovora primljenih na zahtjev za slanje prijedloga o kojima će se ovdje raspravljati. Samo je nekoliko regija poslalo svoje doprinose koji odražavaju širu raspravu i iskrenu želju da pridonesu ovom ključnom trenutku u životu Reda. Bilo je još teže izvući iz niza opsežnih promišljanja konkretne prijedloge na koje se može usmjeriti rasprava na ovom kapitulu. Ako se već sve ovo događa, ne možemo se ograničiti na to da to samo primijetimo i žalimo zbog toga. Moramo se zapitati o uzrocima ove vrste nezadovoljstva našom “kolektivnom osobnošću”, budući da smo jedna obitelj u Crkvi koja želi govoriti jednim glasom i hodati u istom smjeru. No, želimo li to doista činiti ili nas ta mogućnost prije plaši, jer se bojimo da ugrožava naše pravo na slobodu i različitost?

Zajednica s tri grane Reda

Još jedna jaka strana našeg Reda jest suživot muških, ženskih i laičkih grana. Braća karmelićani, sestre karmelićanke i svjetovni red dijele istu karizmu, pri čemu je svaki živi na način koji odgovara njegovom staležu, a svi je razvijamo i izražavamo svo njezino bogatstvo. Znamo da su za svetu Tereziju i svetog Ivana od Križa razmjena iskustava i međusobna podrška među sestrama, braćom i laicima predstavljali vrlo važnu pomoć i poticaj. Bez ove razmjene vjerojatno nikada ne bi došlo do određenih zajedničkih nastojanja. Za Ivana, a još više za Gracijana, bratski odnos s Terezijom bio je odlučujući u potpunom razumijevanju karmelskog poziva i pronalaženju njegova ispravnog prijevoda u muškom ključu. No isto se može reći i za Tereziju i za prve naraštaje njezinih kćeri: odnos s braćom karmelićanima otvorio ih je za širi crkveni senzibilitet i za dublju teološko-duhovnu formaciju. Doprinosi laika manje su poznati i proučavani, ali vjerujem da svi imamo na umu likove karmelićana u svijetu koji nam nude blistave primjere ljubavi, molitve i intimnosti s Gospodinom Isusom usred buke i nemira svakodnevnog života.

Međutim, čak se i u ovom slučaju možemo zapitati koristimo li doista tu izvanrednu snagu i bogatstvo svog poziva. Čini mi se da možemo i trebamo puno više. Zapravo, često naš odnos sa sestrama i s laicima nekako spadne u kategoriju apostolata. Od nas se traži da pružamo usluge slavljenja sakramenata ili propovijedanja i mi ih nudimo. Povremeno si također uzajamno pomažemo pružajući suradnju i podršku u suočavanju s potrebama svakodnevnice, i to je zasigurno lijepo svjedočanstvo bratstva. No mnogo rjeđe živimo svoj poziv u zajedništvu sa sestrama te našom braćom i sestrama laicima. Razumijem da to nije ni lako ni jednostavno jer zahtijeva put formacije i sazrijevanja. Moramo iz iskustva naučiti što je primjereno, a što nije, što koristi zajedništvu, a što mu može naškoditi. No, u svakom slučaju, važno je staviti u središte naše pažnje i skrbi ovu mrežu odnosa koja bi trebala učinkovito i afektivno sačinjavati stvarnost naše obitelji. Što se više udaljavamo od središta svog poziva, to smo manje pažljivi i zainteresirani za njegovanje i oživljavanje života naše obitelji. Krajnji rezultat toga jest da se iznenada nađemo “bez obitelji”. Na ovaj način nismo vjerni nakanama naše utemeljiteljice, ali prije svega gubimo osjećaj pripadnosti karmelskoj obitelji koji je od vitalnog značaja za pobuđivanje i usmjeravanje naše najbolje energije.

Najnoviji dokumenti koje je Sveta Stolica odobrila o ženskom kontemplativnom životu zasigurno su priznali veću autonomiju upravljanja sestrama i dali su veću važnost federacijama i udrugama samostana. Ali ove promjene, koje po mom mišljenju nisu samo prigodne, već i nužne, ni na koji način nas ne izuzimaju od njegovanja odnosa s našim sestrama karmelićankama. Ono što se od nas traži jest ponovno razviti naš odnos od službeničkog (kleričkog) i upraviteljskog načina u bratski i dijaloški odnos. Nešto slično se može reći i o našem odnosu s pripadnicima Svjetovnog reda, prema kojima se moramo naučiti odnositi na temelju našeg zajedničkog krsnog i karizmatskog poziva, učeći raditi ne samo za njih, već i zajedno s njima, kako bismo izgradili naš zajednički dom.

Neka završna razmatranja

Oprostite mi ako sam u ovom izvješću naglašeno i odlučno izrazio zabrinutost koju osjećam na kraju službe kao Generalni poglavar. Nakana koja me je vodila jest, međutim, ukazati na otpore, zatvaranja i odgode kako bih proširio obzor našeg razmišljanja i otvorio konkretne puteve prema budućnosti Reda. Ovom sam kapitulu uputio neka pitanja. Na njih će biti odgovoreno u onoj mjeri u kojoj ćemo, uz pomoć Duha Svetoga, moći ozbiljno razaznati Gospodinovu volju za našu obitelj. Sa svoje bih strane želio zaključiti ovo izvješće s dva razmišljanja.

Prvo se tiče načina izvršavanja odgovornosti upravljanja Redom. Kao što sam spomenuo – ali raspravu o toj temi vrijedi proširiti i detaljno razraditi – redovnički život prolazi kroz vrijeme snažnog individualizma i raspršenosti. To je gotovo neizbježna posljedica povijesnog i kulturnog konteksta u koji smo uronjeni. Na ovaj izazov moramo odgovoriti pametno i spremno. Ako odustanemo i pustimo brodu da se zanese, već znamo da će posljedice za redovnički život i za našu karmelsku obitelj biti katastrofalne. Stoga se danas više nego ikad traži od onih koji su zaduženi za upravljanje da te dužnosti preuzmu s ozbiljnim zalaganjem i zauzetošću, ne prepuštajući se napasti opuštenosti i pogrešno shvaćene dobrote koja dopušta sve i zatvara oči pred bilo kakvim odstupanjima. Nije moguće vršiti dužnost upravljanja na naivan i nekritičan način – najmanje danas. Moramo se pripremiti i imati kao stalnu referentnu točku proučavanje kanonskog prava, naših Konstitucija, odredbi generalnih i provincijalnih kapitula. Nismo imenovani poglavarima zato da činimo ono što nam se čini dobro ili da dopuštamo drugima da rade ono što žele, već zato da upravljamo, to jest da slijedimo određeni smjer koji je odabrala i odobrila zajednica. U svijetu u kojem prevladavaju centrifugalne sile i ego je stavljen u središte, potrebno je da nadređeni koristi sredstva koja su mu dostupna kako bi se suprotstavio tim tendencijama i izgradio ili obnovio zajedničko tkivo. To se svakako može učiniti pastoralnim radom senzibiliziranja i formacije, ali ostat će neučinkovito ako, u trenutku kada je potrebno djelovanje, riječi ne budu potvrđene djelima.

Drugo i završno razmišljanje odnosi se na mogućnost široke, potencijalno univerzalne vizije terezijanskog Karmela. Time bismo se, između ostalog, povezali s našim izvorima. Osvrnemo li se na prvih dvadeset godina 17. stoljeća, divimo se širini vidokruga otaca talijanske kongregacije, otvorenog cijelom svijetu. Nije bilo zemljopisne ili kulturne udaljenosti s kojom se nisu osjećali spremni suočiti, unatoč ograničenim sredstvima koja su imali na raspolaganju. I nisu to činili površno ili s nekim lakim entuzijazmom, već su izmislili “sjemeništa za misije”, avangardnu inicijativu koja je poslužila kao uzor cijeloj Crkvi. Oni nisu bili braća zatvorena sama u sebe, koji bi se brinuli samo za obranu vlastitog mirnog načina života: bili su ljudi Crkve utemeljeni na čvrstoj stijeni kontemplacije i prožeti dubokom strašću za Boga i cijelo čovječanstvo.

Kao što vidite, ne govorim o snovima, već o stvarima koje su se već dogodile u našem Redu i postavile mu njegove temelje. Moramo nastaviti graditi na njima, a to možemo učiniti jer je Duh dan našim ocima isti onaj Duh koji je i nama dan. Moramo računati s ovom prošlošću, želimo li imati budućnost vrijednu našeg poziva.

* * *

 AKTIVNOSTI GENERALNOG DEFINITORIJA 2015.-2021.

I. ŠTO SMO UČINILI U OVIH ŠEST GODINA?

Izvanredni definitoriji

• Ariccia (Rim): 29. kolovoz – 6. rujan 2017.
• Stara Goa (Indija): 4.-11. veljače 2019.

Ponovno iščitavanje Ustanova

10. lipnja 2015 .: imenovanje Povjerenstva za ponovno iščitavanje

Ustanova OCD-a

Listopad 2015. – lipanj 2018.: 12 vodiča za izučavanje koje je pripremilo Povjerenstvo

27. kolovoza – 4. rujna 2018.: posljednji sastanak Povjerenstva

Deklaracija o karizmi Reda

• veljača 2019.: odluka Izvanrednog definitorija u Staroj Goi da se sastavi Deklaracija o karizmi
• rujan 2019.: priprema i slanje prvog nacrta (o čemu će se raspravljati u provincijama i na provincijalnim kapitulima 2020.)
• listopad-studeni 2019.: regionalni susreti s mladim redovnicima vezano za Deklaraciju
• listopad 2020.: procjena doprinosa kapitula i izrada drugog nacrta
• prosinac 2020.: Generalni definitorij odobrava drugi nacrt
• ožujak 2021.: slanje drugog nacrta provincijalima

Izmjena Odredbi

• veljača 2019.: odluka Izvanrednog definitorija u Staroj Goi da nastavi s izmjenama Odredbi
• rujan 2019.: sastanak Povjerenstva za izmjenu Odredbi
• travanj 2020.: ocjena rada Povjerenstva i izrada prijedloga izmjena
• lipanj 2020.: Generalni definitorij odobrava prijedlog izmjena
• lipanj 2021.: slanje revidiranih normi članovima Kapitula

Obnova Kurije

1. Prostori: arhiva, biblioteka, prostorija definitorija, prostorije za postulaciju i blagajnu, električni sustav, fotonaponski sustav (u tijeku)
2.  Osoblje:
   • Poglavar kuće: definitor (2015.)
   • Generalni tajnik i arhivist (2015.)
   • Generalni blagajnik (2017.)
   • Generalni postulator (2021.)
   • Tajnik za misionarsku suradnju (2015.)
   • Tajnik za informacije (2015., 2021.)
   • Webmaster – osoba za održavanje mrežnih stranica (2019.)
   • Pomoćnik Generalnog tajnika i Tajnika za statistiku, zadužen za knjižnicu (2021.) 

Mrežne stranice i priopćenja

• Jednom smo promijenili stranice (2016.), a ove godine je provedena još jedna promjena stila.
• stranice arhive i postulacije (2016.)
• Projekt karmelskog digitalnog portala (u tijeku)

Pastoralne vizitacije

Promjena postupka pastoralnih vizitacija:

• Odobravanje odluka od strane Generalnog definitorija
• Izvještaj o okružju godinu dana nakon vizitacije

Promjene u pravnom statusu nekih okružja

• Prijenos na komesarijat (Kongo)

• Prijenos na poluprovincije (Flandrija, Njemačka, Malta, Napulj, Oklahoma)

Regularizacija ekstrateritorijalnog prisustva

Pojedinačno prisustvo, novi osnuci, preuzimanje kuća koje pripadaju drugim provincijama

Drugi novicijat na europskoj razini i veća suradnja na formaciji u Latinskoj Americi

Povećanje nastavnog osoblja na Teresianumu

 Provedba novog zakonodavstva Vultum Dei quaerere i Cor Orans za sestre karmelićanke

Misijski fond i Samostanski fond

Suradnja O.Karm. – O.C.D.

• Trogodišnji sastanci dva Generalna savjeta:

Haifa – Stella Maris: 27. studenog – 2. prosinca 2016. (na temu “Posvećeni život i mjesna Crkva”)

Dublin – Gort Muire: 27. – 31. svibnja 2019. (na temu “Kršten i poslan: poslanje Crkve”)

• Pisma Generalnih predstojnika O.Carm. – O.C.D.:

Neka je blagoslovljen zauvijek, jer me je toliko čekao, 11. lipanj 2016., povodom Jubileja milosrđa

Sveti Josip, zaštitnik Karmela, 8. prosinca 2020.

II. ŠTO SMO HTJELI, A NISMO BILI KADRI UČINITI?

1. Obnoviti kapelicu Generalata
2. Misal OCD i proprij liturgije časova nakon odobrenja liturgijskog kalendara
3. Godina formacije nakon svečanih zavjeta (i svećeničkog ređenja)
4. Program formacije za sestre karmelićanke
5. Osigurati kanonista za potrebe generalne uprave
6. Radovi u Wadi-es-Siah i Kikar Paris u Haifi.

Prevela: s. Željka od Duha Svetoga (Mihljević)

[1] Što se tiče aktivnosti koje je Generalni definitorij proveo tijekom ovog šestogodišnjeg razdoblja, a koje su obično uključene u izvješće o stanju Reda, ovdje ih neću posebno navoditi. Naći ćete ih opisane u sažetku objavljenom zajedno s tekstom ovog izvješća.

[2] Usp. T. P. RAUSCH, “Sfide contemporanee del cattolicesimo globale”, u: Civiltà cattolica, 2021, II, 274.

[3] Isto.

[4] S tim u vezi, želio bih se prisjetiti iskustva međuprovincijalne i međukulturalne suradnje koje nam je omogućilo da prije nekoliko godina spasimo misiju u Kamerunu. Sudjelovala su braća iz provincija Lombardije i Genove, Komesarijata Konga, Nigerijskog vikarijata i Delegacije središnje Afrike. To je izniman primjer onoga što Red može učiniti kada se ujednini na nekom zajedničkom projektu.

[5] Ignacije Loyolski, Konstitucije, br. 516.