Trinaesti dan kapitula u subotu, 11. rujna, donio je radost susreta kapitularnih otaca sa Svetim Ocem. I to skoro sat vremena. General ga je u uvodnom pozdravu upitao što očekuje od nas, a Papa je odgovorio da njegujemo kontemplativni život, ali da ne ostanemo samo na molitvi, nego da molitvom prožmemo svoje apostolsko djelovanje i da pritom ne zaboravimo svetog Josipa koji nam je u tome i uzor i zagovornik. Upozorio nas je na opasnost oduhovljene svjetovnosti [tal. mondanità spirituale – nije produhovljena svjetovnost, što bi bila svjetovnost obogaćena duhovnom dimenzijom, nego je to prava svjetovnost koja se lažno predstavlja pod krinkom duhovnosti], koja je najveća opasnost za Crkvu. Na koncu nas je svakog pojedinačno pozdravio, poklonio svakome krunicu i slikao se s nama. A mi smo ga ispratili pljeskom i pjesmom „Flos Carmeli“.
Vijest na hrvatskom:
Papin govor na talijanskom izvorniku:
U popodnevnom dijelu rada Kapitula predavanje o tome kako se suočiti s problemom zlostavljanja imao je o. Vincenzo Mancusi, kapucin, član Kongregacije za redovništvo, koji je iznio sve kanone i sve novije dokumente koji se bave ovom problematikom. U raspravi po izlaganju izašle su na vidjelo neke vrlo praktične stvari.
Najčešća pogreška u suočavanju sa situacijom zlostavljanja jest pretjerivanje. S jedne strane se pretjeruje kad se problem ne uzima dovoljno ozbiljno, kao što je to bilo sve donedavno. Prikrivanjem nečasnih radnji osoba koje su ih počinile i samo njihovim premještajem, problemi se nisu rješavali, nego nagomilavali. Na taj ih se način samo ohrabrivalo da nastave s takvim radnjama. Pretjerivati se može i u drugom smjeru, tako što se informaciji o zlostavljanju daje prevelika važnost, te se bez obazrivog, ali podrobnog ispitivanja odmah osuđuje kao da još samo treba kaznenu mjeru izreći. Tako se ohrabruju lažne optužbe, do te mjere da su u SAD-u postojale organizacije koje su pozivale ljude da tuže Crkvu za zlostavljanje jer da ne mogu ništa izgubiti: ako dobiju parnicu, dobit će novce; ako ju izgube, neće platiti troškove sudskog postupka. Zato je izuzetno važno inzistirati na pravilno provedenom istražnom postupku kojim se ili otkrivaju dokazi krivnje, ili se optuženu osobu oslobađa sumnje u počinjenje kaznenog djela. Svakog optuženog čovjeka trebalo bi smatrati nevinim sve dok mu se pravomoćno ne dokaže krivnja. Sama informacija o sumnji u počinjenje kaznenog djela nije odmah i pravomoćna osuda.
Da bi se krenulo u istražni postupak, svaku informaciju o zlostavljanju treba ozbiljno uzeti u obzir i tražiti razgovor s osobom koja ju je predstavila kako bi se moglo procijeniti kako danje postupiti. Nije bio rijedak slučaj da se na taj način htjelo samo uzeti novce od Crkve izravnom pogodbom. Stoga nikad ne treba pristati na izravnu pogodbu prije provedenog istražnog postupka. Lažni optužitelji se na taj način obeshrabre, jer znaju da na sudu nemaju šanse dokazati svoje lažne tvrdnje, te odustaju. Ako se, međutim, ne radi o takvom slučaju, onda nakon razgovora treba pokrenuti istražni postupak. Istovremeno se mogu izreći preventivne mjere, bilo da se optuženu osobu želi zaštiti od vanjskih pritisaka, bilo da ju se želi spriječiti u ponavljanju kaznenog djela.
Najčešća preventivna mjera je premještaj, koja je neprimjerena ako je jedina mjera, ali je općeprihvaćena i skoro redovita kao dio cjelovitog procesa koji uključuje istražne radnje i daljnje odgovarajuće postupanje. Jako je važan način na koji se izriče privremena mjera, jer o tom načinu ovisi hoće li se optuženu osobu, kojoj kasnije možda bude dokazana nevinost, unaprijed tretirati kao zločinca i time zauvijek uništiti njen dobar glas. No isto tako zaštita dobrog glasa ne smije biti prepreka nužnim aktivnostima pravnog postupanja.
Kod svete ispovijedi je jasno da zbog sakramentalnog pečata ispovjednik ne smije otkriti informaciju dobivenu tijekom podjeljivanja sakramenta pomirenja, pa tako ni informaciju koja donosi spoznaju o zlostavljanju, bilo da ju je u ispovijedi rekao zlostavljač, zlostavljanik ili neka treća informirana osoba. Ispovjednik tada treba započeti dijalog kroz koji će pokušati posvijestiti osobi potrebu da tu stvar sama izrekne na odgovarajućem mjestu, odakle informacija može dalje slobodno krenuti putem pravnog procesuiranja. Ako je pak riječ o duhovnom vodstvu, tu nema sakramentalnog pečata, ali postoji profesionalni stav diskrecije. Započinje se uvijek nastojanjem da se osobu formira tako da postane svjesna onog što joj se dogodilo ili što je počinila, te da se zajednički nastoji doći do odluke o ispravnom postupku. Ukoliko je počinitelj crkvena osoba, te se nakon svog dijaloga ne vide znakovi pokajanja, zlostavljanje je tako težak predmet da je moralno opravdano da se duhovni vođa obrati zakonitom poglavaru te osobe radi većeg dobra, zbog kojeg se mora onda pronaći neki drugi način da se počinitelj suoči sa svojim prekršajem.
O. Vincenzo je na koncu naglasio da nije uvijek lako poglavarima nositi se s takvim slučajevima zbog manjka iskustva i stručnosti na različitim područjima, te da bi stoga bilo uputno izraditi neke smjernice za postupanje kao prvu orijentaciju, a onda i imati komisiju stručnjaka koja će pomagati svojim savjetima u vođenju svakog pojedinog slučaja. Možda biskupije već imaju takve stručne komisije, pa se i njih može moliti za pomoć. No zakonsku odgovornost za postupanje uvijek nosi poglavar dotične osobe, osim ako svoje ovlasti ne prebaci na Generala.
