Završetak rada Generalnog kapitula

Posljednji dani kapitula bili su izuzetno naporni. Skraćeno vrijeme trajanja, dugačke diskusije, gusti program i rad u raznim komisijama koje su trebale dovršavati prijedloge, predstaviti ih u plenumu, ponovno revidirati u vrijeme dok drugi imaju kratkotrajne odmore… svi se veselimo da je i tome došao kraj. Nije lako surađivati, puno lakše je sve učiniti sam. Ali tako ne možeš puno učiniti, a i Isus je rekao: „Gdje su dvojica ili trojica…“ I tako je svaki od nas kapitularaca prihvatio ovo klesanje i kresanje i trpljenje onoga što ne bi htio trpjeti kao žrtvicu i mali doprinos za zajedničku izgradnju, kao onaj mali mozaik iz kamenčića o kojem je pričao stari general na početku kapitula. Ne znam je li toj promjeni duhovne klime na bolje doprinio posjet Papi, ali je istina da nas je taj susret oplemenio, i bez obzira na to što ne mislimo svi jednako, lijepo je susresti se kao ljudi i shvatiti da život vrijedi više od misli, i da su osobe vrjednije od ideja. Isus je umro za čovjeka, ne za ideje. Eto kako se čovjek produhovi čim nešto malo istrpi…

Radili smo na odlukama kapitula, od koji je najznačajnija ona koja se tiče popisa tzv. „stabilne baštine“ (talijanski „patrimonio stabile“). To zahtijevaju najnoviji dokumenti Crkve kako bi se bolje zaštitila vrijedna imovine Crkve i spriječilo njeno lagano otuđivanje, i to će biti pitanje na koje će odgovor morati dati slijedeći provincijalni kapitul, ali će ga se morati postupno pripremati u ove dvije godine koje još imamo. O čemu je zapravo riječ, nisu nam baš dobro objasnili, tako da ćemo sami morati to još kod kuće proučiti prije negoli se krene u akciju.

Posla dakako ima i u Konferenciji europskih provincijala OCD, za što bi bilo bolje da sam šutio, pa bi valjda našli neku drugu žrtvu. Ovako treba konsolidirati financijsku situaciju Konferencije obzirom na dugove nastale na zajedničkim inicijativama u proteklom periodu, izvršiti promjene u Statutu i reorganizirati planiranje i izvedbu zajedničkih projekata, ali prije toga uspostaviti arhiv i tajništvo. Ne treba zaboraviti ni da se plenum Konferencije mora prevoditi na četiri svjetska jezika, ali vjerujem da ću uz novog tajnika, o. Andriju Cekeira (Varšavska provincija) uspjeti pomoći kolegama da se učinkovitije organiziramo i djelujemo s više uzajamne komunikacije. Jer, kako je više puta istaknuto, povjerenje je temelj suradnje, a povjerenje se stječe transparentnom komunikacijom u oba smjera.

Završni dokument i završna poruka su dovršeni, ostajući uglavnom na liniji već ranije prihvaćenog dokumenta o karizmi.

A sad kad je već sve gotovo, u ovoj Godini svetog Josipa, mogu reći da su o njemu govorili jedino naš br. Vlado i Sveti Otac. Sveti Otac je rekao: „Ne zaboravite sv. Josipa“, i ponovio da mu je jedan karmelićanin dao sličicu sv. Josipa s molitvom na poleđini koju on moli svaki dan. Iz dobro obaviještenih izvora doznali smo da je riječ o na kapitulu nazočnom o. Ricardu Prado (Argentina), onaj mali što se slikao sa mnom kao velikim, i koji se u Argentini jedno vrijeme ispovijedao kod o. Jorgea Bergoglia, kad je ovaj završio službu isusovačkog provincijala. Zbog Papine opaske moja malenkost je na Komisiji za Deklaraciju o karizmi uspješno inzistirala na prihvaćanju u plenumu iznesenog prijedloga da se spomene sveti Josip u tekstu Deklaracije.

Svemu dolazi kraj, pa tako i napornom, ali bratskom zajedništvu kroz puna dva tjedna. Nije važno jesu li prošle ove ili one ideje, ova ili ona imena. Važno je da vjerujemo da dragi Bog voli svoj Karmel, i da ga vodi svojim Svetim Duhom. I svi mi koji smo bili na kapitulu vjerujemo da je – napokon – došlo vrijeme da zašutimo i počnemo raditi to o čemu smo govorili i što smo zastupali.

o. Dario Tokić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.