Svetkovinu sv. Ivana od Križa, naučitelja Crkve i duhovnog Oca Karmela, mistika i pjesnika, proslavile su bosonoge sestre karmelićanke u Brezovici u utorak 14. prosinca 2021. Župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću, vlč. Ivan Vučak, predslavio je prijepodnevno misno slavlje uz svećenike suslavitelje don Stjepana Bolkovca, SDB, vlč. Krunoslava Kolara, o. Đanija Kordića, OCD, br. Boška Roguljića, OCD i prečasnog gospodina Zvonka Vukovića, domaćeg župnika, koji je u bitnim crtama istaknuo lik i djelo sv. Ivana od Križa, te pozdravio predvoditelja slavlja, kao i sve prisutne svećenike i vjernike.

U uvodnim mislima, vlč. Vučak spomenuo je najbitniji dio Ivanove duhovne nauke, a to je sjedinjenje duše s Bogom – biti jedno s Bogom, što je Ivan mogao postići živeći šutnju, kako je naglasio propovjednik. Euharistija je naša čežnja da budemo jedno s Bogom, ona spaja Nebo sa zemljom, a šutnja nam omogućuje da nam Bog po šutnji progovori, misli su krašićkog župnika.

Misna čitanja pročitali su Šimun Jurilj i br. Boško Roguljić, OCD, a Evanđelje vlč. Krunoslav Kolar, župnik u zagrebačkoj Kajzerici.

U propovijedi se vlč. Vučak prvenstveno bavio temom Ivanove duhovnosti, s posebnim naglaskom na njegov život šutnje i ljubavi, koje su bitno obilježile njegov lik. „Možda bi najbolja propovijed bila da šutimo, ako želimo slijediti sv. Ivana od Križa? Možda bi tada Duh Sveti progovorio svakome u srcu?“, upitao se propovjednik.

Potom je spomenuo poveznicu triju svetaca: sv. Ivana od Križa, bl. Alojzija Stepinca i sv. Oca Josipa, čiju smo Godinu upravo završili. Istaknuo je da su sva trojica svetaca duhovno slični. Naime, svi su njegovali šutnju, tišinu, žrtvu, samozataju i sebedarje. Potaknuo je prisutne na promišljanje da i oni budu poput sv. Ivana i drugih svetaca: ljudi tišine, klanjanja i molitve, jer svijet nas odvlači od takve duhovnosti i nudi nam svoju ‘duhovnost’. Crkva nam stavlja sv. Ivana od Križa za primjer kreposnog života jer je znao svoja djela činiti ne iz sebičnosti i bahatosti, već iz sebedarja i velikodušnosti. Sveci nam svojim životom – jedni svojom šutnjom, drugi križem, treći patnjom – govore koliko nas Bog ljubi i koliko smo ovom svijetu potrebni. Vrijeme Došašća pogoduje tom nutarnjem životu šutnje, sabranosti i molitve, da možemo više čuti dragoga Boga, Božji govor u nama, i da ljubimo Boga kao sv. Ivan od Križa, jer nam Bog i danas puno govori, a najviše u šutnji, zaključio je vlč. Vučak.

Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom i pjesmom sv. Ivanu od Križa „Naš sveti Oče Ivane“, za koju je tekst i glazbu napisala s. M. Bonita Kovačić, pod čijim su ravnanjem sestre pjesmom uveličale ivanovsko misno slavlje.

Večernju svetu misu predslavio je vlč. Luka Premelč, prefekt Međubiskupijskog sjemeništa, a propovjedao je vlč. Petar Mlakar, duhovnik sjemeništaraca. Uz njih je suslavio preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa, te domaći sin vlč. Željko Nestić, župnik u Dugoj Resi. Misno slavlje, koje je započelo svečanom procesijom, uveličali su sjemeništarci svojim zanosnim i oduševljenim pjevanjem, kao i prigodnim kađenjem koje je kadom ispunilo čitavu crkvu.

U uvodnim mislima, predvoditelj slavlja, vlč. Luka Premelč, spomenuo je da je danas veliki i radostan dan jer slavimo velikana Crkve, sv. Ivana od Križa, koji je bio mistik, pjesnik, čovjek kojega krasi velika svetost, mudrost, dubina, predanje i vjera. Ivan je izazov današnjem vremenu obilježenom površnošću i mlakošću.

Misna čitanja svetkovine pročitali su sjemeništarci: Leon Levačić i Mihael Risek, dok je Evanđelje krasnoslovio prečasni Pavlaković.

Na početku homilije, vlč. Mlakar je spomenuo da je netko jednom rekao: „Kad izađemo pred Boga, upitat će nas: ‘Gdje su ti rane?’ Ako odgovorimo: ‘Nemam rana’, Bog će nas upitati: ‘Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?’ Sv. Ivan od Križa došao je u Vječnost s tragovima mnogih rana… Sv. Ivan od Križa borio se za Krista. Kršćanski život je duhovni boj, borba ne protiv nekoga, već za Nekoga, za Isusa Krista, za Evanđelje, za Crkvu, za obitelj, za čovjeka. U slučaju sv. Ivana od Križa, na osobit način to je bila borba za vraćanje izvornom načinu života i dubljoj kontemplativnoj dimenziji u Karmelskom redu.“

U nastavku homilije spomenuo je da svaki Isusov učenik mora kad-tad, na ovaj ili onaj način, doživjeti nešto što ga želi skrenuti s  Božjega puta, da krene u nekom drugom smjeru, smjeru koji u konačnici ne vodi u Nebo, i da nažalost nije mali broj onih koji zbog svoje ljudske slabosti skreću s Kristova puta i prihvaćaju neko razvodnjeno i mlako kršćanstvo. Sv. Ivan od Križa nije bio jedan od tih. Upravo suprotno, on je odolijevao nasrtajima Sotone na njegov život i poslanje koje je od Boga primio, čak i onda kada je, zbog svoje revnosti za Krista i za obnovu Karmela, morao devet mjeseci provesti u tamnici, podvrgnut raznim maltretiranjima. U tim teškim trenucima nije mrmljao, nije osuđivao svoju braću koja su mislila da čine dobro kažnjavajući ga, jer je po njihovom mišljenju unosio razdor u Karmelski red. Ivan je unatoč tome bio krotak poput Janjeta, te je podnosio kazne predviđene za neposlušne redovnike, ostajući smiren i blag, na čuđenje nekih redovnika koji su ga promatrali. Upravo po iskustvu križa, tamne noći, sveti Ivan od Križa došao je do najdubljih spoznaja o Bogu i do najtješnjeg sjedinjenja s Njime.

Na kraju homilije, vlč. Mlakar je pozvao vjernike da se bore za Krista, da se ne boje rana koje su trag borbe za Kraljevstvo Božje u ovome svijetu, te je poručio da, kada su rane iscijeljene ljubavlju, ostaju prekrasni ožiljci. Dodao je da ćemo u Nebu na Božje pitanje: „Gdje su ti, sine, kćeri, rane?“ moći odgovoriti: „Evo ih, borio sam se.“ Tada ćemo s Kristom sjajiti svjetlošću u nebeskom Kraljevstvu.

Rektor Pavlaković zahvalio je voditelju slavlja, vlč. Luki Premelču, kao i propovjedniku, vlč. Mlakaru, te domaćem sinu vlč. Željku Nestiću. Zatim je istaknuo kako je ovo povijesni trenutak kada je na ovo slavlje došlo cijelo Međubiskupijsko sjemenište sa zagrebačke Šalate, te preporučio sjemeništarce, buduće svećenike, u molitve sestara i vjernika i potaknuo prisutne da žarče mole za nova, sveta svećenička zvanja. Svečanim blagoslovom završilo je misno slavlje. Radosno i prijateljsko druženje nastavilo se u govornici samostana.

Prije podnevne i večernje mise, sestre i vjernici molili su radosna i slavna otajstva sv. krunice, kao i Večernju Časoslova. Za svetkovinu su se pripremali devetnicom molitava, meditacija i pjesama.