Duhovni asistent Federacije samostana klauzurnih karmelićanki „Bl. Alojzije Stepinac“, o. Jakov Mamić, OCD, predslavio je u srijedu, 22. prosinca 2021. godine, sv. Misu zadušnicu i sprovodne obrede za dušu preminule s. Mihaele od Dobrog Pastira (Jele Mamić) u svetištu Kraljice Karmela u Brezovici. Uz njega su bili suslavitelji: o. Vinko Mamić, OCD, o. Srećko Rimac, OCD, fra Ivan Karlić, OFMconv, don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Andrija Vrane, domaći župnik preč. Zvonko Vuković te đakon Ante Jakus, OCD, a asistirali su braća karmelićani br. Ivan Pavao Paro, br. Alojzije Mihelić i br. Josip Marija Bedalov.

Na početku uvjerljive homilije, o. Mamić je uputio srdačne izraze sućuti, kao i molitvene i ljudske solidarnosti, sestrama karmelićankama, ožalošćenoj rodbini, prijateljima i znancima. Osvrnuvši se na dane Došašća, spomenuo je molitveni vapaj Crkve „Dođi, Gospodine Isuse!“ kojim dozivamo Isusov dolazak, no ponekad kao da se bojimo da Isusu nije stalo do naših riječi. Stvarnost je, međutim, drugačija. Isus želi na najprimjereniji način odazvati se našim molitvama i dolazi nam na razne načine: od djetinjih milosti kod jaslica, preko poslanja i dara križa, kroz motrenje i šutnju, do dara novog Doma „kakvog ljudsko oko nije vidjelo“, a koji je podario s. Mihaeli.

„Njezina poruka je da je evanđeoska ‘malenost’ velika stvarnost; da ‘malenost’ nije ‘sitničavost’, a niti ‘djetinja čangrizavost’; ona nije umišljena ‘poniznost’ niti pobožna ‘besposlenost’; nije ona ni ‘naivnost’ niti ‘neznanje’ što se djeci pripisuje. Ona je ‘mjera’ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi“, posvjedočio je o. Mamić, te je na kraju zaključio da je ona bila oduvijek takva i da je ostala takva jer je poznaje od djetinje dobi, budući da su zajedno orali, kopali, travu brali, gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali… Takva je bila, takva je ostala i takva je umrla. Sve to blago koje joj je Bog darovao nalazila je u nutrini, ono je raslo u njoj i pokazalo snagu novosti života vjere.

Pri kraju mise zadušnice od sestre Mihaele oprostila se i poglavarica s. Ilijana T. Cvetnić. Spomenula je njezine vrline, jednostavnost i bogatstvo duha, kao i radost koju je utkala u život brezovičkog Karmela, te joj zahvalila za život svjedočenja vjere, molitve i sestrinskog zajedništva.

O. Jakov Mamić je predvodio i sprovodne obrede na samostanskom groblju, a sestre karmelićanke, rodbina i prijatelji ispratili su s. Mihaelu na Vječno počivalište u nebeski Karmel molitvom i pjesmom, te stihovima himna „Salve Regina“ povjerili Gospi Karmelskoj njezinu plemenitu dušu.

S. Mihaela od Dobrog Pastira (Jela Mamić) rođena je 21. ožujka 1940. godine u Zidinama, općina Tomislavgrad, od roditelja Stjepana Mamića i Kate rođene Ćurić. Bila je najmlađa od devetero djece, iz dobre katoličke obitelji. U Karmel u Brezovici ušla je 1964. godine. Tu je položila svoje prve zavjete 1967., a svečane doživotne 1970. godine. Bavila se svim samostanskim poslovima, a obnašala je i službu poglavarice i odgojiteljice. Godine 2000. pošla je na osnutak prvog Karmela u BiH u Sarajevu, odakle se, ispunivši volju Božju, nakon 18 godina vratila u matični Karmel u Brezovici. Gospodin ju je iznenada pozvao k sebi u ponedjeljak, 20. prosinca 2021., da s njim živi zauvijek u blaženoj vječnosti.

Donosimo propovijed o. Jakova Mamića u cijelosti.

Poštovana časna Majko Ilijana, drage sestre iz Stepinčeva Karmela, ožalošćena rodbino i prijatelji!

U ime braće svećenika, redovnica i redovnika, bogoslova i drugih crkvenih zvanja te dragih vjernika, a osobito u ime oca Provincijala Darija, koji zbog obveze putovanja ne može biti s nama ovdje sada, ali i u ime svekolike Karmelske obitelji, primite iskrenu sućut – našu molitvenu i ljudsku solidarnost povodom preminuća drage sestre Mihaele.

U danima Došašća liturgijska molitva Crkve nerijetko nam stavlja u usta vapaj Dođi, Gospodine Isuse!. Nekako, kao da nas je obuzela sumnja o njegovoj volji da bude s nama i kao da se bojimo da ovaj put ne ostane negdje drugdje. Ipak, Isus nam pokazuje da mu je stalo do riječi koje u vjeri izgovaramo. I doista, On nalazi najprimjereniji način da se odazove na našu molbu za njegov dolazak. Neke će obradovati djetinjom milosnom radošću kod jaslica budeći u njima iskustvo ljudske jednakosti i iste sudbine života. Drugima će ostaviti poslanje i dar „križa“. Treće će svojim pogledom motriti i tako im govoriti, šutnjom riječi. A četvrte će obdariti novim stanom, domom kakvog „ljudsko oko nije vidjelo“. Darom takvoga DOMA Isus želi otvoriti naše oči, osposobiti nas da vidimo razliku između Božjeg pristupa ljudima i ljudskoga (našega) pristupa njegovom dolasku među nas. Bog samo daje, nesebičan je. A mi u svojoj skučenosti ne damo ni ono što nam dade za druge.

Braćo i sestre, jedna od sretnih dobitnica koju je zapao ovaj oblik Isusova dolaska, ovo darivanje novoga DOMA, jest i naša sestra Mihaela. Naime, tijek zbivanja pokazuje da nije očekivala ovoliku Isusovu velikodušnost. Ili je, možda, u svojem stalnom posvećenom zajedništvu s njime, naviknuta na njegovu blizinu, bila sasvim raspoloživa za svaki oblik božićnog susreta s Njime. Znademo da se doista pripremala, molila i nadala da će ga motriti u otajstvu, a eto On joj posve otkri svoje božansko lice, biće i život; ona se pripremala da kleči pred jaslicama i u memoriji svoje vjere doziva ona davna vremena njegove oskudice i siromaštva, a On ju uvodi u vječne odaje slavlja – božanske raskoši; ona se pripremala skromnim pokornim činima iskazati mu poštovanje i zahvalnost, a On je odvede za trpezu prepunih biranih „jela“ svadbenog stola. Takav je Bog! Takav je Isus!

Draga braćo i sestre, Božja riječ koju smo pročitali u ovom misnom slavlju otkriva nam svu istinu o nama, istinu našega bića: „Djeca se Božja zovemo i jesmo“. A što bi dijete, koje je plod ljubavi, hranjeno i odgajano snagom ljubavi, i moglo drugo očekivati osim ovako izdašne ruke Očeve, Boga-Ljubavi. Ovo dobro znaju duše koje imaju iskustvo ljubavi! Njihov odnos s Ocem uvijek je nabijen tolikim emocijama da je „zagrljaj“ najblaži oblik očitovanja toga stanja i događanja: tu su i suze, tu je pozornost, zamjećivanje i trčanje, tu je užurbana priprema stola, tu je aktivacija svih da ljubav bude prepoznata, tu je puna radost zajedništva.

Ali, Božja Riječ nam također govori da „nas svijet ne poznaje“. To nam nekako može biti utjeha da razumijemo zašto se „svijet“ tako odnosi prema nama kršćanima. Dobro je za nas da je i to naša velika istina. Ali, braćo i sestre, ovdje trebamo vidjeti kako upravo u nama boravi taj „svijet“ koji ne poznaje, ne prihvaća i koji se opire toj istini našega identiteta, istini našega bića. Nažalost, taj svijet nije prvenstveno izvan nas: on je jako u nama. Jer kad on ne bi bio tako jako u nama, tada bi naš život bio odraz naše istine da se ne samo „zovemo“, nego „i jesmo djeca Božja“.

Braćo i sestre, ima još jedna velika istina koju nam Božja riječ danas otkriva, a glasi: „Bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“. To je upravo trenutak ovoga časa. To je stvarnost koja dolazi nakon „prijeđenog praga“ života. To je stvarnost koju sada intenzivno živi naša sestra Mihaela: ona gleda Boga „kao što jest“. O Bože moj, koje tajne ovoga događanja: gleda ga bez granica tjelesnosti, bez nemoći spoznaje i dosega srca. On joj je jednostavno otkrio svoje lice i ona ga vidi na njegov način. Tu više nema vjere, nego je samo ljubav na djelu – zajedništvo u neizrecivoj novosti.

A da je to tako, Isus nam otkriva u Evanđelju. On u svojoj radosti Sina kliče Ocu i zahvaljuje mu što je „ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. Riječ je o stanju duše do kojeg se ne može doći: ono je poklonjeno, a „maleni“ su naznačeni kao primatelji ove novosti. I ne samo to, nego i Isusu je dano na volju da to objavi „kome hoće“. Za sve druge je tajna. Čas pune spoznaje dolazi samo kad nam je prispjela novost objave koju Sin daje. A sva novost nije moguća prije ovoga prijelaza što ga danas slavimo.

Upravo zato vjernički sprovod liturgijsko je slavlje prijelaza, izlaska, slobode, vječnog otkrića vlastite i Božje istine.

Draga braćo i drage sestre, opraštamo se od osobe koja je svojom pojavom, od prije 82 godine kao rođena curica od oca Stipana i majke Kaje u selu Zidine, u župi sv. Ante u Grabovici, pa tijekom cijeloga života, a posebno ove 54 godine pozivom posvećenog karmelskog života, svojim izgledom i životom govorila da je u dubokom dosluhu s Isusom. Riječ je stvarno o sretnoj osobi. Ona je jednostavno bila sretna. Sretna i ponosna na svoje ljudsko-obiteljsko, narodno i vjerničko porijeklo. Sretna zbog toga što je izabrana od Isusa da bude posvećena. Sretna što je odgajana otajstvom vjere i karizmom Karmela, hranom i snagom ljubavi. Sretna što je i svoje poslanje razumjela kao osmjeh, vedrinu i odraz svojeg odnosa s Isusom. Sestra Mihaela, kao Jela – obilježena darovima „kraja“, osoba je dostojanstveno skromna, neusiljeno vedra, životno jednostavna, vjernički konkretna, redovnički prirodna. Bila je posve svjesna odnosa što ga „malenost“ ima s „veličinom objave“. Njezina poruka je da je evanđeoska „malenost“ velika stvarnost; da „malenost“ nije „sitničavost“ niti pobožna „besposlenost“; nije ona ni „naivnost“, niti „neznanje“ – što se djeci pripisuje. Ona je „mjera“ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi. Siguran sam da je u toj svojoj „naravi“ (malenosti) čula „bilo“ srca Sina Božjega za sebe i svoju zajednicu i to je riječju, izgledom i postupcima prenosila.

I na kraju, kažem: s. Mihaela (Jela) takva je oduvijek. Poznajem ju od malena. Uostalom, zajedno smo orali i kopali, travu brali i gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali. Ništa se ona nije promijenila. Nije ni trebala. Sve što je činila je taj fini način kojim je njegovala dar Božji u novim okolnostima poziva. Takva je bila i takva je ostala i takva je umrla. Ovo nam govori kako pravovremeno moramo zaviriti u svoju nutrinu i na vrijeme zamijetiti blago koje je Bog u nas položio po otajstvima vjere. Sve je već u nama. Dopustimo da to blago pokaže snagu novosti zbog koje nam je darovano. Amen.