Drage moje sestre!

Uzdam se u Boga da ste dobro, s mirom i ohrabrenjem u Gospodinu, da hodite u pouzdanju i radosti djece Božje, koja ne odustaju u poteškoćama i znaju se prepustiti vodstvu usred svih okolnosti.

Odavno sam želio napisati ovo pismo, kako bih komunicirao sa svima vama, pošto su me prije deset mjeseci braća, okupljena na Generalnom kapitulu ovdje u Rimu, izabrala za vrhovnog poglavara Reda. Nikada ne bih pomislio ni zamislio da će Gospodin od mene tražiti takvu službu, ali nisam mu prestao govoriti u svom siromaštvu da me vodi kamo god želi.

Od prvog trenutka izbora za generala primio sam brojna pisma podrške i blizine, zajedništva i molitve od mnogih Karmela. Od prvog trenutka snažno sam na mnogo načina osjetio vašu djelotvornu i dobrodošlu prisutnost.

Velika mi je radost prisjetiti se da sam bosonogi karmelićanin zbog svoje bliskosti s časnim sestrama karmelićankama iz Plasencije (Cáceres) u Španjolskoj. Otada, kao vrlo mlad, često sam posjećivao Karmel u svom gradu, i bio sam snažno zahvaćen duhom obitelji, molitve i šutnje, jednostavne radosti, oduševljenja za karmelske svece, ljubavi prema Mariji i Josipu, gorljivosti za euharistiju. Njima i svima vama dugujem ovu zahvaćenost, ovu „zaljubljenost“, kako bi rekla naša sveta Majka koja je promijenila moj život i otkrila mi jedan izvanredan svijet, dotad nepoznat. Ova blizina i prijateljsko druženje postavili su Pogled Krista Živog, strast Terezije od Isusa, u središte mog života. Svjetlo koje nastavlja fokusirati i osvjetljavati ovaj trenutak mog života. Mogu reći da je i moj novicijat već započeo u toj govornici i u toj karmelskoj kapeli, gdje sam primio pouku i vodstvo. Nikada ne mogu biti dovoljno zahvalan što je Bog upotrijebio moje sestre da me privuče sebi.

Situacija koju sada doživljava Crkva i svijet, pa tako i Karmel, potiče me da vam, s velikim poštovanjem, uputim ovo pismo kojim želim izraziti blizinu i blagoslov, zajedničku molitvu i zahtjev za svjetlom Duha Svetoga, zazivanjem pomoći naše svete Majke (i svih svetaca Karmela), kako bismo ju zamolili da budemo onakvi kakvima ona želi da budemo u ovom trenutku, da nas očuva od zablude (Život 16, 7) i probudi nas za ljubav i da budemo sinovi i kćeri Crkve.

Više od pravnih veza i načina razmišljanja, u meni ostaje nepromjenjivo uvjerenje o zajedništvu s cijelim Redom. Od godina kada sam bio provincijski poglavar u provinciji Kastilja i, kasnije, u iberijskoj provinciji, na čijem je području bilo više od 110 samostana bosonogih karmelićanki, oko 50 onih s Konstitucijama iz 1990. i oko 60 onih iz 1991., pokušao sam posjetiti i biti prisutan u gotovo svim zajednicama, slijedeći put slušanja, bliskosti i razumijevanja, bez namjere usmjeravanja volje ili propitivanja pozicija, već radi stvaranja klime povjerenja i osjećaja obitelji kao temelja za pravi dijalog.

Ovo pismo je rezultat zahtjeva mnogih zajednica Konstitucija iz 1990. koje su me pozvale da budem prisutan, da gradim mostove i tražim ono što nas ujedinjuje, ne niječući rane koje su još uvijek otvorene u srcu jedinstva, ali pokušavajući nadvladati neumoljive osude s jedne ili s druge strane, koje se ne pokoravaju duhu Terezije i Ivana od Križa. Ovo pismo nije namijenjeno podučavanju, dijelom zato što sam, kao general, još uvijek u procesu učenja svega i dopuštam da me vode moja braća i sestre; polagani put molitve i prošnje kako bi mi Duh pomogao da budem kanal Božje volje, da budem otac, brat, utješitelj i zajedničar. Osjećam da me, u ovom nastojanju, sve vi pratite i podržavate.

U čuvenom broju 133 vaših Konstitucija (1990.), prije nego se kaže da Karmeli iz 90. ne ovise pravno o ocu generalu (on nema nikakvu vlast nad njima), te da nemaju drugoga glavnog poglavara nad prioricom osim Svete Stolice, stoji također na početku navedenog broja: „Red Blažene Djevice Marije od gore Karmela čini duhovnu obitelj u Crkvi kojoj ravnopravno pripadaju oci karmelićani i redovnice bosonoge karmelićanke.“ Broj u dva navrata govori o „duhovnom jedinstvu“ cijeloga Reda.

To „duhovno jedinstvo“, ono zajedništvo koje je u srcu evanđelja i bitnog puta kršćanina, ne temelji se na kriterijima moralne savršenosti, autentičnosti ili ublaživanja, strančarenja i „većina“, kako bi rekla Svetica, nego se temelji na putu svetosti, istine i poniznosti. Kada je karizma autentična u Crkvi, ona poučava životom i stvara zajedništvo. S vremenom ćemo shvatiti istinitost naših koraka, a naši uspjesi i neuspjesi izaći će na vidjelo. U međuvremenu, želim se predstaviti, bez pravnih veza, ali s vezom iskrene ljubavi, na putu na kojem je sveta Terezija, naša majka, bila stručnjak, stavljajući sebe i stavljajući mene u svakom trenutku pod svjetlost Duha i pod osjećanje Crkve, kao vjernu kćer i sinove.

I danas, više nego ikad, „svijet gori“ (Put 1), a srce Crkve je ranjeno (nikada na smrt) jasnom opasnošću nejedinstva i podjela, što prijeti potkapanjem temelja karmelskog poziva, koji je dati život za Isusa, za Crkvu i moliti za svijet, da „svi budu jedno“, ne u jednoličnosti, niti u jednoj misli, nego u vjernosti osjećanju Crkve. Papa nam je izrazio zabrinutost za ovaj trenutak Karmela, a ja snažno osjećam u njegovu glasu duboku ranu, posebno za ženski Karmel, pozivajući nas da budemo posrednici zajedništva i istine. Sveta Terezija uvijek je strastveno živjela svoju ljubav prema istini, uvijek ju je tražila s poniznošću. Nikada nije prešutjela ono što je osjećala kao svjetlo, uvijek je živjela svoje jedinstvo s Isusom, i svako izvanredno iskustvo, u duhu poslušnosti Crkvi. Ovo opredjeljenje da dopustimo da nas Crkva, naša Majka, vrednuje, gorjelo je u srcu Terezije od Isusa, kao što sada gori u srcu svakoga od nas, ne dopuštajući da nas zavedu glasovi koji dovode u pitanje autoritet Pape ili koji ispred kriterija Crkve, kao najvišeg kriterija razlučivanja, stavljaju neka druga svjetla.

Pozivam vas, isključivo s autoritetom bratske ljubavi, da u svoj jednostavnosti izrazite svoje istine ili doživljaje, kako biste uvijek došle do spremne poslušnosti unutar Crkve kao puta koji je u 20 stoljeća povijesti vodio svece i mučenike u izgradnji jedne Crkve Isusa Krista. Sveta Terezija, naša Majka, to vrlo jasno kaže za sve nas, da „koliko god objava koje bi mogla zamisliti – čak i kad bi vidjela nebo otvoreno – ne bi je pomaknulo ni za jednu točku od onoga što zastupa Crkva“ (Život 25, 12; također Život 33, 4. Zamak duše, Prolog 3; epilog 4 itd.).

Ne spada na mene pravna odgovornost za obdržavanje Konstitucija iz 1990., ali se istovremeno osjećam kao otac-brat unutar „duhovnog jedinstva“ koje Crkva traži od nas i našeg zajedničkog poziva djece iste Majke, Terezije od Isusa, i odatle vas pozivam na put istine i uzajamne pomoći. Na putu prema svetkovini Gospe Karmelske, molim Kraljicu i Ures Karmela da vas pokrije svojim plaštem i da vas, zajedno sa svetim Josipom, uzme za ruku.

Vaš u Kristu,