U subotu, 4. studenoga, karmelska se družina iz Graza uputila na mali izlet do najstarije neprekidno naseljene cistercitske opatije, Opatije Rein. Uz karmelske novake, o. Petra i o. Vedrana, s nama je išlo i dvoje vjernika koji dolaze u našu crkvu i vezani su uz karmelićane, gospodin Kuno i gospođa Greta Kopf.
Opatija Rein (njem. Stift Rein) utemeljena je 1129. godine. Iako je po datumu utemeljenja tek 38. cistercitska opatija, gašenja onih ranije utemeljenih čine ju najstarijom neprekidno naseljenom cistercitskom opatijom na svijetu. Starost opatije pridonijela je tome da je bila svjedokom više povijesnih zanimljivosti, od toga da je u njoj još u 13. st. štajersko i koruško plemstvo položilo zakletvu Habsburgovcima i time snažno utjecalo da ta dinastija preuzme vlast nad Austrijom, pa sve do smještaja cistercita prognanih od češke komunističke vlasti poslije Drugoga svjetskog rata. Dugovječnosti opatije i marljivoj brizi cistercita treba zahvaliti i na knjižnici, koja, uz to što broji više od 100 000 knjiga, sadrži i 390 rukopisa i 150 inkunabula.
Osnovni dizajn bazilike i cijele opatije potječe iz romaničkog razdoblja, no nadogradnje i preuređenja vršena kroz stoljeća dodali su i elemente renesanse i baroka. Važniji od podataka o nastanku bazilike dojam je koji ona ostavlja. Misli svetoga Ivana Pavla II. o svetoj misi kao nebu na zemlji u ovoj bazilici ne traže daljnje tumačenje, nego se ta teološka istina vidi odmah i na prvu. Nažalost, riječi i fotografije teško mogu dočarati osjećaje veličine i svetosti onoga što se u ovoj bazlici događa, te istovremeno umirujuće malenosti posjetitelja koji stoji pred velikanima i veličanstvenim događajima povijesti spasenja, prekrasno ovjekovječenim freskama, slikama i kipovima.
Poslije razgledavanja kora, gospodin Kuno Kopf pozvao nas je na ručak u obližnji restoran, „Opatijsku tavernu Rein“. Vjerovali ili ne, ona se nalazi na mjestu na kojemu je prva takva taverna otvorena još 1301. godine, a zgrada u kojoj se nalazi današnji restoran projektirana je u drugoj polovici 15. st. Iako je danas riječ o novijoj zgradi, nacrt je ostao isti, tako da smo mogli vidjeti kako je izgledala kasnosrednjevjekovna taverna o kojoj se moglo raditi u popularnoj srednjevjekovnoj skladbi „In taberna quando sumus“. Uz ukusnu hranu mogli smo slušati o domaćinovim doživljajima s hodoćašća na svetu goru Athos i nasmijati se monaškim vicevima koje je tamo čuo. Siti i okrijepljeni lokalnim pivom, koje se proizvodi još od 1040. godine, šetnjom smo završili ovaj izlet i polako se uputili prema našem samostanu.