Schöckl (ili Schöckel) je planina koja se nalazi 14 kilometara od Graza, a njezin se vrh uzdiže do 1445 metara nadmorske visine. Karmelska ekspedicija, koju su činili novaci, gost samostana gosp. Veseljko, kuharica Julia te oci Petar i Vedran, u srijedu 22. studenoga odlučila je odmjeriti svoje snage s ovom planinom.
Nježnost Gospodnja prema Njegovoj karmelskoj djeci pratila nas je od početka uspona na Schöckl. Borova šuma, s kojom je naš hod započeo, nije bila pregusta, tako da nam je i iz njezine sredine pogled dopirao daleko na sve strane, a sunce, koje nas je pratilo tijekom cijeloga izleta, nježno je obasjavalo stabla i tlo i navodilo dušu na smiraj i sabranost. Žarko plavo nebo, vidljivo i iz najdubljih dijelova šume, u kontrastu sa smeđim i zelenim šumskim bojama spontano je u duši budilo misli kako, usprkos svoj njezinoj ljepoti, ova šuma nije sve, nego postoji nešto iznad što je još ljepše i što šumi omogućuje njezinu ljepotu.
Izlazak iz šume na planinarsku stazu omogućio nam je prvu od mnogih poslastica svoje vrste: lijep pogled u daljinu, u kojoj su se daleko ispod nas izmjenjivali brdašca i gore, polja na strminama i područja malih šuma, malena seoca i zaseoci te ponegdje kakav gradić, dok su se iza njih uzdizale goleme planine, još više od naše gore Schöckl, a koje su svojim zasnježenim vrhovima i veličinom ostavljale nedvosmislen dojam strahopoštovanja.
Uz ugodne razgovore i u neuobičajenoj sabranosti za tako veliko društvo nastavili smo uspon na našu goru, no svako malo smo ga prekidali da bismo se divili pogledima koji su hranili naše oči i tiho nas uljuljavali u ljepotu Božjega stvorenja. Došavši na vrh planirali smo se razdvojiti kako bismo svaki za sebe u još potpunijoj sabranosti udahnuli daške inspiracije koju je Bog putem prirode stavio pred nas kao na pladnju. Ipak, nekolicina nas novaka ostala je na mjestu na kojem smo se razišli. Nakon što smo razmijenili par riječi, posve smo se spontano udubili u pogled koji se s vrha Schöckla prostire prema jugu i istoku. Ljepote krajobrazā koje smo vidjeli na putu prema vrhu pokazale su se tek kao priprema za zadivljujući i gotovo nestvaran pogled s vrha. Nakon nekoliko minuta potpune tišine postavilo se pitanje može li se dojmljivost ovoga pogleda uopće opisati. Brat Josip tada je skovao novu riječ rekavši da je njegova ljepota neurječiva. Sljedeće postavljeno pitanje bilo je: kolika tek mora biti ljepota Stvoritelja ako stvorenje može biti ovako lijepo? Naravnim razumom dohvatljiva vjerska istina o savršenoj Božjoj ljepoti bila nam je u tome trenutku jasno vidljiva jednako kao i mi jedni drugima.
Marijanski plavo nebo dočekalo nas je i po izlasku iz restorana u kojem smo imali ručak, no sunce koje se već osjetno kretalo prema svome zalasku i pad temperature podsjetili su nas da je vrijeme kasne jeseni, a ne, kako su nam duhovni dojmovi koje Schöckl ostavlja sugerirali, proljetnoga buđenja. Prije početka spuštanja prošetali smo se do kapelice sv. Ivana Krstitelja, ispred koje smo Bogorodici zahvalili za izmoljene ovodnevne milosti uz Salve Regina. U još dubljoj sabranosti nego pri usponu, uz tihe smo razgovore ili u šutnji krenuli u silazak s gore Schöckl, pritom ponovo uživajući u pogledima koje ona pruža. Usponi na karmelske gore obično su tamni, jer po sâmoj naravi stvari moraju biti takvi. Ipak, uspon na goru Schöckl bio je prije poput šapta laganog i blagog lahora koji laticu nježno nosi prema vrhu, a zatim je još nježnije, sada prosvjetljenu nebeskim zrakama sunca, spušta na njezino mjesto na tlu. Malo prije početka došašća, ljubičastom liturgijskom bojom određena vremena pojačane žrtve i pripreme za nadolazeću svetkovinu Božića, Gospodin je svojoj karmelskoj djeci udijelio nježni božićni predokus vječnoga sjaja.
