U četvrtak, 30. studenoga, na blagdan sv. Andrije apostola, naša se karmelska družba iz samostana u Grazu uputila u posjet karmelićankama koje žive u samostanu u Mirnoj Peči u Sloveniji. Uz novake i oce Petra i Vedrana, s nama je na put pošla i kuharica Julia.
Uvjeti na cesti tijekom putovanja bili su grozni, jer većinom je puta padala gusta kiša ili susnježica, a i promet je bio razmjerno gust. Kako to ne bi pokvarilo naše putno raspoloženje, okrenuli smo se prvo molitvi, a zatim duhovnoj i malo manje duhovnoj glazbi. Odabrana sredstva održavanja visokoga raspoloženja bila su uspješna jer, usprkos sivomu i tmurnom kišovitom jesenskom vremenu, koje prije podsjeća na uspavanost, melankoliju i sjetu, oko naše su družbe cijelim putem sjali smijeh i radost.
Sestre su nas dočekale ukusnim i obilnim ručkom, od kojega smo jedva uspjeli pojesti polovicu, a voćna salata koju su nam pripremile za desert bila je toliko ukusna da bi je u Korizmi trebalo zabraniti na razini cijele Crkve. Nakon te kriminalno dobre voćne salate došlo je vrijeme za ono zbog čega smo i došli: upoznavanje i zajedničku rekreaciju.
Prva su s predstavljanjem krenula braća, a za njima su slijedile sestre. Zanimljivije od općenitih osobnih podataka, poput broja braće i sestara ili podrijetla, bile su priče o putevima kojima nas je Gospodin vodio do Karmela. Iako je tipično Božja volja da završimo ono što smo započeli, jedan su brat i jedna sestra imali jasno iskustvo da Bog želi od njih da prekinu započete studije i postanu karmelićani. Nekoj je braći i sestrama pak bolno iskustvo života bez Boga bilo odlučujućim poticajem da ostave baš sve, te da im i u ovome životu Bog bude sve u svemu. Neki su već od rane mladosti pošli za Gospodinom, dok su neki od nas bili dulje u svijetu tražeći svoj, odnosno Njegov put.
Tijekom predstavljanja izmjenjivale su se priče i, makar bi se površnijem pogledu moglo činiti da među njima ima dosta sličnosti, ipak je bilo očito da Bog u Karmel može na bezbroj različitih načina dovesti mnoge vrlo različite duše. Iako naši obnovitelji sv. Terezija i sv. Ivan inzistiraju da je svaka duša drukčija, ostaje činjenica da već po naravi, kao muškarci i žene, ipak posjedujemo neke sličnosti, a to se najljepše vidjelo kada je br. Ante rekao sestrama da je njegovo redovničko prezime od Djeteta Isusa, što je u baš svih sestara izazvalo ganuće, a na što su ga braća počela zadirkivati da je „besramni šarmer“. Cijela je rekreacija bila niz ovakvih naizmjeničnih trenutaka duhovne otvorenosti i dijeljenja s jedne te bratsko-sestrinske radosti i smijeha s druge strane. U drugome čitanju službe čitanja na blagdan sv. Andrije, koji se slavio na dan našega posjeta Mirnoj Peči, piše sv. Ivan Zlatousti: „Jedan drugome na duhovnom polju pružiti ruku – to je bratska ljubav, pravo prijateljstvo…“ Upravo je to duhovno bratstvo tiho žarilo u govornici samostana i omogućavalo da naizgled potpuni stranci u jednome času dijele duboke i intimne trenutke svojih života, a u drugome jedni druge u ljubavi zadirkuju i zajedno se smiju do suza.
Po završetku rekreacije pošli smo u kapelu gdje smo zajedno sa sestrama molili Deveti čas. Sestrinski je kor molio na slovenskom, a naš na hrvatskom. Kako je to zgodno sročio o. Vedran, „Molili smo dvozborno, po jezicima“. Po završetku Srednjega časa zajedno smo otpjevali Salve Regina te, ispunivši knjigu dojmova, polako krenuli prema Grazu.
Povratak je kući ponovo bio otežan jakom kišom i slabom vidljivošću na cesti, no pjevana večernja, krunica, duhovni razgovori i razmjena dojmova o bogatstvima protekloga dana posve su lako učinili da turobnost jeseni ne uspije ući u naš auto. Doduše, i nije tako teško biti dobro raspoložen kada si brat tako divnim sestrama.
