Dana 15. listopada 2023. papa Franjo je darovao cijeloj Crkvi svoju apostolsku pobudnicu C’est la confiance o svetoj Tereziji iz Lisieuxa. To je svakako jedan od njegovih najljepših tekstova, nakon prethodnih Apostolskih pobudnica Evangelii gaudium i Gaudete et exsultate. Kratak i jednostavan, ovaj tekst je sjajan poput dijamanta i sjaji predivnim Kristovim Svjetlom koje je prisutno u Terezijinom životu i spisima i koje ne prestaje sjati diljem svijeta izvan svih vjernih ili kulturnih granica.

Ovaj tekst citiran je u središtu nedavne Deklaracije Fiducia Supplicans koju je 18. prosinca 2023. objavio Dikasterij za nauk vjere, a potpisao ga je papa Franjo. Ovaj dokument je izazvao brojne i oštre reakcije diljem Crkve u odnosu na najdelikatnije pitanje: mogućnost blagoslova parova osoba istoga spola. Otvorila se velika crkvena rasprava koja zahtijeva duboku vježbu kolegijalnosti i sinodalnosti, uvijek u zajedništvu s rimskim biskupom, kako bi svjetlo istine bolje zasjalo u vatri ljubavi. Već sada je vidljivo da neke aspekte Deklaracije treba preciznije istražiti i razjasniti, a možemo se nadati i objavi novog dokumenta Svete Stolice na tu temu (kao što je to bio slučaj s teologijom oslobođenja). U međuvremenu, kod Terezije već možemo pronaći dragocjena prosvjetljenja.

Neizmjernost grijeha svijeta i beskrajnost milosrdne ljubavi Otkupitelja

Odlomak 22 Deklaracije citira nekoliko odlomaka iz Apostolske pobudnice o Tereziji, od kojih je najvažniji broj 29. koji treba citirati u cijelosti:

Terezija je bila svjesna tragične stvarnosti grijeha, ali je ostala neprestano uronjena u Kristovo otajstvo, uvjerena da „gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5, 20). Grijeh svijeta je neizmjeran,ali nije beskonačan, dok je milosrdna ljubav Otkupiteljeva doista beskonačna. Terezija svjedoči o konačnoj Isusovoj pobjedi, njegovom mukom, smrću i uskrsnućem, nad svim silama zla. Ispunjena pouzdanjem usudila se izgovoriti: „Isuse, dopusti mi da spasim mnoge duše; neka danas nijedna duša ne bude osuđena… Isuse, oprosti mi ako kažem nešto što ne bih trebala reći. Samo te želim razveseliti i utješiti.“ (Pri 2 Na dan zavjetovanja)

Riječi u kurzivu citirane su u Deklaraciji. Terezija je izvrsno razumjela nauk svetog Pavla u poslanici Rimljanima, a to je dvostruko uključivanje cijelog čovječanstva u grijeh i u spasenje, što je sažeto u ovoj afirmaciji iz 5. poglavlja koja je ovdje citirana: gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.

Otkupiteljska poslušnost Isusa, Novog Adama, bila je u izobilju protuteža neposlušnosti Starog Adama koja je tajanstveno obavijala cijelo čovječanstvo, sve muškarce i žene, od početaka do kraja vremena. „Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu“ (Rim 3,23-24). Ista istina je potvrđena na kraju ovog velikog doktrinarnog dijela poslanice Rimljanima: „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje“ (Rim 11,32).

Više od svih prethodnih naučitelja Crkve, Terezija je razumjela i živjela ovu univerzalnost spasenja u Isusu Kristu o kojoj govori sv. Pavao, u novom shvaćanju beskrajnog Milosrđa i u bezgraničnoj nadi za spasenje svih, bez iznimke, bez isključenja, nadilazeći Augustinovu problematiku predestinacije i osude. To je smisao njezine molitve, koju je ovdje citirao papa Franjo, molitve koju je svakodnevno obnavljala za spasenje svih duša, da ni jedna ne bude izgubljena.

Upravo u tom svjetlu beskonačnosti milosrdne Ljubavi moramo razmotriti veličinu grijeha svijeta, kao što je to učinio Pavao u prva 3 poglavlja iste poslanice Rimljanima. I upravo ondje on vrlo eksplicitno govori o homoseksualnosti koju prakticiraju muškarci i žene (Rim 1, 26-27), u odnosu na idolopoklonstvo i sve druge oblike grijeha. Pavao naglašava bitni aspekt ovog grijeha kao „protiv naravi“, što će Crkva stalno iznova ponavljati. Oštro osuđivana u Starom zavjetu, homoseksualnost se smatrala normalnom u grčkom svijetu, kao što je to danas u našem europskom i sjevernoameričkom svijetu.

To je primjer bolnog proturječja između Isusova Duha i duha svijeta, a Crkva se uvijek izlaže riziku da dopusti da bude „posvjetovnjačena“. Odavde se rađaju krivovjerja u kojima je doktrinarna zabluda često popraćena moralnom pogreškom, kao što je sveti Irenej već pokazao u svojoj borbi protiv gnostičkih krivovjerja. Današnje glavne hereze karakterizira odbacivanje stvaranja našeg čovještva na sliku i priliku Božju, kao muškarca i žene, tijela i duše.

U svojoj Apostolskoj Pobudnici papa Franjo citira jedan od Terezijinih glavnih tekstova o milosrđu:

Za Tereziju, naime, Bog prije svega sjaji u svom milosrđu koje je ključ za razumijevanje svega što se o njemu može izreći: „Meni je udijelio svoje beskrajno milosrđe i po njemu promatram i štujem druga božanska savršenstva! Čini se da su sva ta savršenstva obasjana ljubavlju, čak mi se i njegova pravda (a možda i više nego druge) čini odjevena u ljubav“ (Ms A, 83v). Ovo je jedno od najvažnijih Terezijinih otkrića, jedan od njezinih najvećih doprinosa cijelom Božjem narodu. Na izvanredan je način ušla u dubine božanskog milosrđa i odatle je crpila svjetlo svoje bezgranične nade. (C’est la confiance br. 27)

I u ovome slučaju Terezija je izvrsno razumjela misli svetog Pavla o milosrđu i pravdi Božjoj potpuno objavljenoj u Isusu Kristu. Pravi učinak Božje pravde nije u tome da sudi, nego da slobodno opravda grešnog čovjeka u Isusovoj krvi. To je doista milosrdna pravda, „odjevena u ljubav“! U Bogu su milosrđe i pravda identični, kao i sva druga „božanska savršenstva“ ili božanska svojstva. No, s naše strane može postojati pogrešno shvaćanje pravde bez milosrđa (ono jansenizma koji je prevladavao u Terezijino vrijeme), ili naprotiv, jednako pogrešno shvaćanje milosrđa bez pravde, danas raširenije, koje bi grešnika ostavilo u njegovu grijehu, bez da ga potakne na obraćenje. To bi na neki način bilo odobravanje grijeha, suučesništvo sa zlom. Isus je došao pozvati grešnike na obraćenje (usp. Lk 6,32).

Svi smo mi grešnici pozvani na neprestano obraćenje sve do svetosti. Terezija osvjetljava put svima, jer „njezino bezgranično pouzdanje ohrabruje sve koji se osjećaju slabima, ograničenima i grješnima da se uzdignu i preobraze da bi dosegli sve veće visine“ (C’est la confiance, n. 21).

Primjer Isusa, Dobrog Pastira

Poput Isusa, Terezija se nije bojala sjediti poput sestre za stolom grešnika, zagovarajući za njihovo spasenje (br. 26). „Ona je dijelila milosrdnu Očevu ljubav prema njegovu grešnom sinu i ljubav Dobrog Pastira prema izgubljenim, zalutalim i ranjenim ovcama“ (br. 9).

Jedan od najljepših primjera daje nam Evanđelje po Ivanu, u Isusovom susretu sa ženom preljubnicom. Riječi koje upućuje svojim tužiteljima uvijek su upućene nama: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“ (Iv 8,7). Ove Isusove riječi ukidaju smrtnu kaznu predviđenu u Starom zavjetu za preljubnike i za homoseksualce. Ovo je jedno od glavnih učenja našeg pape Franje u čistoj logici Evanđelja: Nikada ne „bacajte kamen“ na našu braću sjećajući se da smo svi grešnici. To je dakle odbijanje svakog oblika homofobije.

Sljedeće riječi Isus upućuje ženi preljubnici, kad su se svi njezini tužitelji povukli i ona ostaje sama pred Njim koji je bez grijeha: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,11). Jasno je da Isus ne blagoslivlja njezin grijeh, ovaj preljubnički par koji čine ona i njezin ljubavnik, već ju poziva na obraćenje. Svećenik, služitelj Dobrog Pastira, ne prestaje ponavljati ove Isusove riječi, iako on samoga sebe prepoznaje kao grešnika koji je pozvan na obraćenje.

Neregularni parovi i istospolni parovi?

Jedan od problematičnih aspekata Deklaracije odnosi se na zbližavanje neregularnih parova (između muškarca i žene) i istospolnih parova. Međutim, oni se ne mogu izjednačiti, jer je druga vrsta para „protiv naravi“ i na određeni način „struktura grijeha“. Neregularan par između muškarca i žene mogao bi se “regulirati” kasnije, na primjer nakon smrti zakonitih supružnika. Tako Bog nije blagoslovio preljubnički par Davida i Bat-Šebu, Urijinu ženu. Naprotiv, on ih je strogo kaznio, a njihovo dijete je umrlo. Tada se David pokajao i Salomon je zakonito rođen iz njihove zajednice (usp. Mt 1,6).

Crkva može blagoslivljati samo ono što Bog blagoslivlja, uvijek se podlažući njegovoj Riječi. Međutim, jedini par koji Bog blagoslivlja čine muškarac i žena koje je stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1,27-28), koje je on pozvao da postanu „jedno tijelo“ u braku (usp. 2, 24). Iz perspektive Biblije, ništa ne može opravdati blagoslov istospolnog para. Ako Bog ne blagoslivlja takav par, kako bi ih onda Crkva mogla blagosloviti, makar i spontanim blagoslovom?

Kao savjetnik Dikasterija za kauze svetih, proučavao sam nekoliko slučajeva svetosti u braku, proučavajući svetost svakog supružnika kao pojedinca i njihovu zajedničku svetost kao para. Takva zajednička svetost nije moguća za istospolni par, jer nije Bog taj koji ih je združio. Ali ostaje istina da je svaka od te dvije osobe pozvana na svetost i da je prikladno blagosloviti je. Ali treba ih blagosloviti odvojeno, a ne kao par. U blagoslovu moramo nekako razdvojiti ono što Bog nije združio! Bit će potrebno produbiti istinsku pastoralnu službu svetosti za homoseksualne osobe. Moramo revalorizirati čistoću koja se traži od svakoga, u svim različitim stanjima života.

Ovo je najosjetljivija točka Deklaracije, kako je ispravno primijetio mons. Pierre d’Ornellas, nadbiskup Rennesa, u svom priopćenju za javnost od 1. siječnja 2024., koje su potpisali svi biskupi njegove crkvene pokrajine. U vezi s „mogućnosti blagoslova istospolnih parova“ utvrđenogDeklaracijom, on piše: „Iako se bavi svojom temom, Deklaracija ne objašnjava koji su to razlozi koji su je doveli do toga da prijeđe s ‘osoba’ na ‘parove’.“ Međutim, riječ „par“ ima specifično značenje koje bi zavrijedilo objašnjenje.

Njegova pastoralna odluka čini mi se najboljom: „Zato je primjereno spontano, pojedinačno, blagosloviti svaku od osoba koje čine par, bez obzira na njihovu spolnu orijentaciju, koji traže Božji blagoslov s poniznošću i željom da se sve više suobliče njegovoj svetoj volji.“

To je linija koju ću ja osobno slijediti.

Lisieux, 16. siječnja 2024.

François-Marie Léthel, OCD

Savjetnik Dikasterija za kauze svetih

Član Papinske teološke akademije