Svjetska Molitvena osmina za jedinstvo kršćana održana je od 18. do 25. siječnja ove godine pod geslom: „Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Molitve i razmatranja ovogodišnje osmine nadahnjuju se Isusovom prispodobom o Milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25-37), a već tradicionalno različite su se kršćanske zajednice iz večeri u večer okupljale na zajedničku molitvu za jedinstvo kršćana i bratske susrete.

Posljednjeg dana Molitvene osmine, 25. siječnja 2024., više naših bogoslova, u pratnji o. Jure Zečevića i o. Ivana Pleše, sudjelovalo je na molitvenom susretu koji se ove godine po prvi puta dogodio u novim prostorima Makedonske pravoslavne crkve sv. Zlate Meglenske u Zagrebu.

Nekima je ovo bio prvi susret s konkretnom stvarnošću ekumenizma, dok je drugima ovakav oblik okupljanja i ekumenskih nastojanja već dobro prirastao srcu. Ali, na sve je ovaj susret ostavio veličanstven utisak jer se toliko žuđeno bratsko zajedništvo među nama kršćanima moglo iskustveno dotaknuti.

Susret je započeo Večernjom molitvom u hramu sv. Zlate, a nastavio se prigodnim homilijama prisutnih predstavnika pojedinih kršćanskih crkava i zajednica.

Domaćin, o. Kirko Velinski (MPC), osvrćući se na lik Milosrdnog Samarijanca ukazao je na njegovu anonimnost: osim što mu ne znamo ni ime, ne znamo ni što je taj čovjek radio prije kao ni nakon tog događaja koji zapisuje evanđeoski odlomak. Ali, taj njegov čin milosrđa bio je dovoljan da ostane zapamćen. I ne samo to: taj čin jednog nepoznatog Samarijanca ostao je tijekom stoljeća nadahnuće tolikima da i oni čine tako, te obnavljaju lice zemlje.

Nadahnuti i poticajni bili su nam i nagovori predstavnika drugih kršćanskih crkava: preč. Vladimira Kerečenija, člana Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog, o. Bogoljuba Ostojića (SPC), biskupa Evangeličke crkve Branka Berića i pastora Baptističke crkve Filipa Grujića.

Nakon molitvenog bogoslužja o. Kirko je za nas bogoslove održao kratki „tečaj istočnokršćanske liturgike“, tj. pokazao nam je i protumačio liturgijski pribor i druge sadržaje koji se nalaze na oltaru iza ikonostasa, kao i prekrasni „živopis“ (freske) na zidovima oltarnog prostora koji su izradili živopisci iz Makedonije.

Susret se nastavio oko bratskog stola, u Dvorani Toše Proeskog, u spontanom i srdačnom druženju. Bila je to prilika i osobno se susresti, te kroz razgovor još bolje upoznati i zbližiti se s braćom drugih kršćanskih zajednica. Jer, kako je te večeri spomenuo o. Bogoljub, premalo pokazujemo zanimanje za druge, osjećaj za njihove potrebe. Premalo u nama postoji želja da zastanemo pored drugog čovjeka u iskrenom razgovoru i da ga bolje upoznamo. Samo se tako gradi pravo bratstvo, samo se tako gradi Kristova Crkva. Zbog naše usmjerenosti na same sebe i vlastite ciljeve, koliko god oni odavali duhovan i pobožan dojam, mi jedni druge zaobilazimo i tako podržavamo raskol koji među nama i dalje postoji. To je i danas jedna od rana na Kristovu tijelu – Crkvi.

Zasigurno će mnogi nakon iskustva ovakvog susreta poželjeti svoju usmjerenost prema Gospodinu i služenje njemu ostvarivati izlazeći iz vlastitih uhodanih duhovnih koncepata i prepoznajući u bratu pored sebe glas samoga Krista koji progovara. Zastati pored brata, saslušati ga u ljubavi i su-trpjeti s njime bit će na taj način najbolji nastavak naše molitve za jedinstvo. Bit će to uistinu ostvarenje one ljubavi bratskog života na koji nas je sve Krist pozvao, i koji je naša sveta Majka Terezija mnogo puta u svojim zapisima naznačila kao put savršenosti.