U subotu 11. svibnja karmelska se zajednica samostana u Grazu uputila prema Bleiburgu kako bi obnovila sjećanje na ono što se tamo dogodilo u poraću Drugoga svjetskog rata, a u sklopu izleta posjetili smo i Klagenfurt i jezero Wörthersee. S nama novacima na put su krenuli i magistar o. Petar, prior o. Vedran i br. Ante.
Putovanje smo, kao i obično, započeli molitvom, a zatim su slijedile domoljubne pjesme. Iako takva vrsta glazbe nije strana našemu autu, atmosfera je ipak bila ponešto drugačija. Glazba i pjevanje ovoga puta nisu bile tek nešto što nas ujedinjuje u zajedničkoj aktivnosti dok putujemo, već su i ukazivale na značenje onoga što činimo. Napisane u prošlosti i pjevane u sadašnjosti, te su nam pjesme ovoga puta rasvjetljavale smisao budućnosti, odnosno cilja našega putovanja. Budeći u nama zdrave osjećaje pripadnosti jednomu konkretnom narodu i ljubavi spram naravne zajednice u kojoj je Bog htio da budemo rođeni, glazba koju smo slušali samo je potvrđivala ono što smo znali i večer prije: „Idemo na Bleiburg jer je to nešto naše.“
Došavši do spomenika žrtvama bleiburške tragedije, ostali smo kratko u molitvi. Neki od nas molili su za svoje i tuđe pretke, neki za žrtve stradale u komunističkim pokoljima koji su uslijedili poslije bleiburške predaje, a neki pak općenito za žrtve takvih strašnih režima ili možda čak i za počinitelje. Ipak, svejedno kakve bile naše osobne povezanosti s onim što se ovdje dogodilo, spontanost kojom smo se okrenuli molitvi odavala je da svi itekako osjećamo važnost i težinu mjesta na kojem se nalazimo. Iako su stratišta bremenita mjesta, gledajući lijepu prirodu oko Bleiburškoga polja ili dojmljive visoke i strme planine koje ga dodiruju, ipak se lako moglo ispustiti iz vida da je mnogima koji su ovdje završili jer su djelovali iz ljubavi prema vlastitome narodu, ovo nažalost bio zadnji pogled.
Iako je ovo bio sasvim običan dan, a spomenik se i crkva na otvorenome ne nalaze baš na vidljivome mjestu, nismo bili jedini koji su se došli pokloniti žrtvama. Kada smo stigli, jedna je veća obitelj upravo odlazila. Malo kasnije došao je stariji motociklist, Slovenac, prišao nam i pričao o svojim precima koji su ovdje stradali te o pokušajima raznih skupina da sruše ovo mjesto uspomene. Na kraju je pokloniti se došao i jedan mladi par, a ova nam je raznolikost ljudi koji vide vrijednost u onome što Bleiburg i danas predstavlja jasno posvjedočila koliko je to mjesto još uvijek živo. Jedan je od braće svoje dojmove sklopio u pjesmu, čiji bi dio ovdje mogao lijepo odgovarati:
I zato molim vas
kad prilazite ovamo gdje mnogi spavaju
priđite tiho
zapalite svijeću
otiđite još tiše
jer stižu drugi u dugome nizu
da i oni budu s njima.
Napustivši Bleiburg krenuli smo prema glavnome gradu Koruške, Klagenfurtu. Riječ je o uistinu lijepome gradu, no ovdje ćemo izdvojiti samo dvije stvari. Prvo, u samome su centru grada na više mjesta i u raznim vremenima podizane ploče kojima se čuva sjećanje na stradale u borbama za Austriju i austrijski narod te spomenici koruškim žrtvama jezivih ideologija XX. stoljeća, tako da se čak i ispred katedrale nalazi spomen-obilježje na nevine žrtve partizanskog djelovanja u Austriji. Drugo, iznimno nas se dojmila ljepota crkve sv. Egidija i katedrale. Doista, crkve u Austriji kao da se natječu koja će biti ljepša i dojmljivija, a njihova učinkovitost kao sakralnih građevina vidljiva je u tome što, usprkos tomu što svojom ljepotom mame i na puko razgledavanje, pokazivanjem koliko ljepote okružuje ono što Bog blagoslovi ponajprije pozivaju na molitvu.
Posljednja je točka našega izleta bio grad Velden, koji se nalazi na jezeru Wörthersee, a ponekad se naziva Austrijskom Opatijom. Sjedeći na terasi, pijući kavu, jedući sladoled i uživajući u pogledu na jezero, bilo je teško ne upitati se ima li ikakve stvarne poveznice u našem izletu, odnosno kakve veze imaju Bleiburg, žrtve, molitva, prekrasne crkve i sladoled na Wörtherseeu. Odgovor bi mogao glasiti ovako: kao što krv rimskih mučenika i danas stoji u temeljima Majke Crkve i omogućuje joj da cvate i donosi plodove, tako su i žrtve naših predaka, koje je ljubav prema narodu i domovini koštala njihovih života, omogućile nama, njihovoj djeci, da danas možemo u potpunoj bezbrižnosti moliti u prekrasnim crkvama i opušteno jesti sladoled sjedeći uz lijepo jezero. Hvala im na tome.
